Mužjak se zainteresirao za virus a kako voli statistike i brojke tako je došao do računice da ćemo se svi razboljeti od korone. Neki više, neki manje ali, eto jbg. Neizbježno. Još se uvijek razmišljam o skoro pa posljednjoj šansi kratkog putovanja u Nizozemsku, to koristimo gužvu kad njemu plate da ide tamo raditi, pa onda samo meni treba kupiti kartu i platiti smještaj, inače nam je zapad odavna preskup da bismo iz čista mira priuštili si neki izlet na tu bandu. Zahvaljujući tom statusu u zadnjih par godina smo upoznali Bugarsku, Grčku, a smješkala nam se i Rumunjska. Sad nam se naveliko već krevelji preuređenje stana i pravljenje mjesta za krevetiće, zibalice, presvlačilice, dojilice, klokanice, dekice, pekice, dudice, igračkice i raznorazne umanjenice za koje tržište veli da su must have ako se ima imati beba. Meni potpuno nepoznati teritorij, ali čini mi se i pomalo prenapuhan i nepotreban, ovako u startu. Ovako u startu znadem mnoge buduće majke koje se beskrajno vesele svim tim krpicama i opremanjima i stvarčicama i to im bude najveći dio planiranja budućnosti za svoje najdragocjenije zlato... mene samo tješi da će biti ljeto i puno kontakta koža na kožu i znojenja i nespavanja i nervoza i komarci i ambrozija, ustvari, od sveg veselja samo pokušavam osmisliti kako doskočiti problemima koji se još nisu ni stvorili. Uobičajeno stanje svijesti.
Ali, prije toga, putovanje, korona i što ćemo. Najdraže od svega mi je što ne moram mirovati i što se mogu kretati, a i kad ležim na kauču ne mogu baš mirovati nego me trese neka nervoza u nogama. I elektricitet isto. To je valjda taj suhi zrak i puno električnih aparata i puno odjeće i sve neke sintetike okolonaokolo. I trebala bi piti puno više vode, kažu. Voda mi uglavnom vrlo brzo napuni želudac i onda stoji negdje napol grkljanja i ono must do udebljati se 15 kila mi isto ne ide baš. Ne žalim se od toga, i taj dio mi se čini malko pretjeran, ali možda sam u krivu, vrijeme bu pokazalo. Uskoro krećemo na oni tečaj u rodilište, sve se nešto nadam bit pametnijom i lakše donositi odluke nakon svih tih novih saznanja, na kraju me sva ta nova saznanja samo zbunjuju i svaka nova teorija ima nekoga tko ju pobija jer ovo, jer ono. Idealna medicina trebala bi se moć posvetiti svakoj jedinki individualno, a kako je to nemoguće tako smo svi manje-više kolateralne žrtve pravilnika kojih se medicinari slijepo drže. A to je nakraju najveći domet i najbolje što nam se može ponuditi. Tečaj će biti u istoj onoj bolnici koju sam prije četiri godine hodočastila na svakodnevnoj bazi dok se otac u onoj otužnoj sobi opraštao od života... imam možda još uvijek problem s tom bolnicom a i sa osobljem, a i sa našim ljudima općenito. Sav taj nered i kaos i neorganizacija i guranje preko reda i frustracije i neljubaznost... sve to ide u rok službe i must take jednom kad se moraš predati u ruke bolnicama i bolničarima. Valjda do tada vježbati nedodorljivu introvertiranost i odvojenost od ovoga svijeta, putovanja su za to najbolji lijek, svijet se onda čini tako velikim mjestom prepunim mogućnosti i prilika, a naši životi i problemi tako maleni i smiješni i bezvezni...
Post je objavljen 01.03.2020. u 10:44 sati.