Nebo je žuto
Negdje tamo davno u ranim dvadesetima, pa i prije kada bi se potezalo pitanje poroda, najveć od svega me užasavala bolnica. To neko hladno i tuđe mjesto gdje neki odrasli i nadrkani ljudi viču i naređuju, i gdje nemaš neko pravo glasa, ni pojma što ti se uopće događa. Onda sam načula da tamo vani u razvijenom svijetu postoji taj neki porod kod kuće, koji je u nedostatku groznih odraslih ljudi i groznog mjesta kao što je bolnica sama, postao popularan jer je umnogome opušteniji pa samim time, veliju pobornici, i ugodniji. Pobornici kućnog rađanja zaklinjali su se u nedostatak stresa koji sobom nosi nedostatak adrenalina, a adrenalin je uglavnom glavni krivac zašto se porodi otežu i traju do beskraja. Jednom aktiviran adrenalin govori tijelu da mora pobjeć a da bi bježalo ne može se istovremeno baviti rađanjem, pa se cijela akcija igre hormona obustavlja. Što pomalo objašnjava i sve one slučajeve kada trudovi krenu kod kuće a onda odjednom nestanu dolaskom u bolnicu. A onda uglavnom krenu i problemi, i trudnica koja zauzima krevet i troši naše vrijeme i ajmo je napucati umjetnim hormonima da je se riješimo... Uglavnom, prije tih, skoro pa trideset godina, pričala mi prijateljica koja je studirala u Njemačkoj da je jedna njena cimerica tako rodila kod kuće u sobi. Jer to se vani moglo. Navodno su je čuli da je jednom vrisnula, a onda im je malo poslije svima pozlilo kada su u kupaoni naletjeli na frišku posteljicu u lavoru. Osim toga, sve super i sve pet. Mislila sam u to doba kako smo mi spori i zaostali, ali kako bi to svejedno možda moglo se i kod nas jednog dana, i da ako se ikad bude moralo dogoditi, onda ću svakako tako. Trpit najgore patnje u miru i blaženstvu sobe svoje.
Trideset godina poslije napredovali smo dovoljno da udruga Rode izda jednu krasnu knjižicu u kojoj su detaljno i poučno objašnjene sve stavke i proces poroda i nakon čitanja koje se porod ponovno učini kao nešto što baš i ne mora ostati urezano u sjećanju kao neizbrisiva trauma, nego, nešto, onako, skoro pa prirodan proces, reklo bi se... No, da bi se to postiglo, prvo se mora postići nešto što se kod nas ne nudi ni u tragovima, ugodna atmosfera za početak, jelte. Ipak, da ne bi bilo sve isto kao u prošlome stoljeću, uveli smo u međuvremenu i porod u kadi, doduše u samo jednoj kadi, doduše samo u jednom gradu, ali mala smo zemlja pa nije teško skočiti do nekog drugog grada i nadat se da će kada pritom biti slobodna, a uveli smo i doule. Za doule nisam nikad čula do trenutka dok se nije trebalo zaozbiljno suočiti s tom strahotom, a igrom slučaja, jedna je baš imala poučno predavanje o porodima i bolnicama, pa šteta propustiti. Inače, doula je jedna divna i krasna i topla osoba koja radi kao pratnja i podrška na porodu, za razliku od izbezumljenih muževa ona ima iskustva, školovana je, izrađala se, skoro da nema što nije vidjela i pobornici se opet kunu da kad imaš nekoga tko te zna utješiti, izmasirati, savjetovati, objasnit što ti se događa i najporaznije od svega - donijeti ti čašu vode (sestre ipak nemaju vremena za toliko tetošenja), da onda bude puno lakše.
Po mojem iskustvu, postoje neke dvije vrste ljudi. Oni neki koji ne znaju biti sami i kojima će svaka ruka i svaki savjet uvelike pomoći, i mi neki, koji kad ne doživimo s nekom osobom bliskost ili onaj čuveni "klik", sve lakše podnosimo sami nego uz tu neku osobu s kojom se ne uspjevamo "naći". Zato se još uvijek premišljam oko doule. A i stara sam, svoj optimističnosti moje doktorice uprkos, nekako vjerujem da mi je carski naklonjeniji...
No, doulino predavanje ponovno je bilo ono nešto, opis poroda kao iskustva koje ne mora nužno biti traumatično. A i ponudila je neke praktične savjete oko privatnih i svih naših bolnica, stanje je, naravno, i dalje poražavajuće, od četiri ponuđene javne bolnice u metropoli samo dvije nude opciju kretanja za vrijeme trudova i opciju biranja između par položaja rađanja. Što mi je makar pomoglo da krenem na sljedeći korak, odabir te bolnice u kojoj ću se prvo prijaviti na tečaj za rađanje, oporavljanje, dojenje i sve ono što slijedi kasnije, a onda se tamo pokušati uvjeriti koliko su u stanju udijeliti neko povjerenje, kao što ga, npr, doula sije, pa onda opet malo razmisliti... na tečaj se naručuje telefonom, određeni sati u danu, javila mi se tamo neka nadrkana sestra, koja je jasno davala do znanja da mrzi svoj posao, ovaj svijet, mene što sam ju nazvala i taj jebeni tečaj i koja ga budala izmisli kada su žene prije lijepo rađale u polju i nisu se toliko užasavale... sreća pa sam nazvala bolnicu koju je doula sama preporučila kao najbolju u gradu, početak svakako obećavajuć...