i tako...
Sinoć mi se, tik pred san, učinilo da smrt je baš jedna lijepa stvar, i da to što tamo više nema svijesti, i sve je jedno veliko i neopisivo ništa, da to je baš jedan dobar neosjećaj, jer uopće ne postoji, i traje vječno i nije ni dobro, ni loše, nije ništa, i baš eto...
Onda je psetance zalajalo na neke svoje misli, i razbudilo me, tik pred san, i onda opet muka uspavljivanja same sebe.
Malo sam si dosadna kad je sve dobro i kad je meni u svemu tome, isto dobro...
planerka
Evo, već teče druga godina života kada me krađa jednog sata života ne pogađa tako jako, skoro pa nikako. Spavala sam kao inače, prije do osam, danas do devet, ukućanima koji su sat ranije bauljali po stanu, uprkos. Bili su neuobičajeno tihi nekako jutros, kao da im je popio svu snagu, taj sat ranije.
I ja sam si nekako glupa i tiha sada... imam to vrijeme, imam napretek i trebala bih ga potrošiti bez preveč mozganja tko tu koga troši, ja vrijeme ili vrijeme mene. I tko prolazi, isto. I koga briga, nakraju.
Vrijeme se sigurno ne brine.
A možda i da?
Sve je to u glavi. Najvoljenija poštapalica modernog doba. Kad već ne možeš promijeniti to sve izvana, mijenjaj to u glavi, iznutra.
Mogla bih, mogla bih, mogla bih... roba se već pere, mogla bih usisati, oprati pod, promijenit posteljinu, otić na tržnicu, učit engleski, pisat zadaću, svašta nešta, to kad se previše može, to zna jako zbunjivati. I to kad nešto u glavi zuji kako sigurno nešto moram, moram, moram, e da bih bila ispunila nešto, šta?
Mogu svašta, pogubit se na sto strana, ali moram samo uzjahat biciklo i odjezdit nekamo, do jaruna, do nasipa, do mosta jednog, drugog, trećeg, upm skroz i natrag.
To je zadaća dana.
Uživati i biti sretna,
Čišćenje, spremanje i ostalo, ako stignem od tolikog obilja vremena, ni bitno....
kurvarica picu peče
hegel je dobro definirao želju za priznanjem kao pokretača čovjeka, a onda je marks nešto zasro
misao dana, godine, stoljeća, misao za ljudstvo... hvala NF-u. :)
Bit će da je sve u tome.
Priznanje u familiji, priznanje u vezi, priznanje na poslu, priznanje u životu, priznanje posthumno... genetski modificirana i u dnk kodu zauvijek upisana potreba za priznanjem.
I odustajanje od priznanja isto traži svoju dozu priznanja. Veću od priznanja samoga. Zato jer je neprirodno, pa traži više napora, kao što sve kontra struje i prirode traži.
U međuvremenu, u životu presušenih priznanja, usmjerila sam jednokratnu energiju na otkrivanje oblikovanja tijesta za pizzu. Onako, da bude krhko i slatko kao u karijoli. Pa otkrila. Komplikovano je.
Mora se brašnu uskratit malo kvasca, ne smije ga bit previše, mora se pustit da buja i da se diže, pa ga onda ubit u pojam, zamotati u vrečice i stisnuti čvrsto, čvrsto, da se unutar iste nakupi energija koja nema kamo i da tijesto bubri ali da se nema kamo dić, i onda se tako moraju kuglice maltretirati i mučiti 24 sata u frižideru, a onda im tu istu muku priuštiti na sobnoj temperaturi par sati, i onda se mora i pećnica i lim za pizzu zagrijati istovremeno do usijanja, i razvaljati tijesto i nabacati sve ono gore i onda nekim čudom, a najbolje papirom za pečenje, prebaciti sve na lim (tepsiju) ugrijan (u) preko 200 stupnjeva i ne speći prste, ruke, samo pizzu, i onda tako gledati u špaher, jer tanko tijesto brzo porumeni, i onda sve to brzo vadit, dočinit, poslužit, pojest... i nagradit se mužjakovim pogledima začinjenim odobravanjem, hvalom i mrvičkom divljenja.
I onda tojeto, malkoc hrskavog tijesta za pod zub, i malkoc priznanja pride.
Kuš više?
Neću preći na kulinarski blog.
Samo malo ću još kontemplirati o tome kako je odmak od internetske zbrzanosti i površnosti dobar, i kako se još uvijek najbolji rezultati dobijaju s puno koncentracije, istraživanja i predanosti detaljima.
Nekad su žene ( a i muškarci ) radili goblene... nekad je dokolica bila normala, danas je teško to prihvatit.
Nema se više vremena, nema se...
ima i džabe droge
Popričala sam malo s frendicom o tome kako je naš doživljaj svijeta sličan, otprilike kao što bi međusobno slični bili opisi neba i zemlje. I kako mi je super taj njen hrabar pogled u budućnost, i kako si ga nikako ne mogu prizvati, nego ispred sebe vidim samo taj... zid.
Pa se ona zabrinula da nisam li možda depresivna, i to već neko duže vrijeme, kad sam se već tako uspješno zaglavila pred zidom.
Pa valjda jesam...
Pa smo se odlučile da se malo liječim od depresije, bez antidepresiva.
Pa sam si prvo vrijeme odlučila svakodnevno nježno pozivati sve svoje uspjehe i sve razloge radi kojih ne smijem mislit, da sam pred zidom, i da samo zato što si ne mogu naći posao, i što pitaj boga hoću li ikad, da to ne znači onda da manje vrijedim. I da manje znam. I da ono što znam da to ne vrijedi ništa. Jer da bi vrijedilo, imala bih posao.
Pa je sve to... nije problem znanje, nisu problem sposobnosti, problem je motivacije.
Pa sam odustala od hvaljenja same sebe samoj sebi.
I odlučila zaboravit na posao.
I ako ga nikad ne nađem, ko ga jebe. Sad ga ne mogu nać, sad ga onda, ko ga jebe.
I kad već imam vremena, i tolikog lijepog vremena, na bacanje i pretek i zgubidanstvo, prvenstveno svaki dan moram vježbat. Na svježem zraku. Trčat i vozat biciklo. Jedan dan trčat, drugi vozit, trčat, vozit, trčat, vozit. Enjoy your endorphins*!
I trčat i vozit brzo, brzo, dovoljno brzo da se oznojim i da me depresija nikad ne stigne.
I onda skuhat ručak. Počistit, oprat. Enjoy your usefulness!
Bit kućanica koja puno boravi na svježem zraku.
Jebeš sve ovo sve drugo.
* Endorphins ("endogenous morphine") are endogenous opioid peptides that function as neurotransmitters. They are produced by the pituitary gland and the hypothalamus in vertebrates during exercise, excitement, pain, consumption of spicy food, love and orgasm, and they resemble the opiates in their abilities to produce analgesia and a feeling of well-being.
popodnevna ćakula
Našla sam se na kafci s prijateljicom koja već dvadeset godina živi i radi u Njemačkoj. Završila je tamo škole i predaje na fakultetu. Malo joj je pun kua studenata pa razmišlja se malo prekvalificirati, završiti još škola, doktorirati možda, i raditi onda nešto u kulturi, nešto oko organizacije, a i mogla bi raditi nešto oko kulturoloških barijera koje predstavalju jezici, s obzirom da ih ona znade pet, a i razumije se i u kulturu i u organizaciju.
Obadvije imamo cca 4 banke.
Ona svoj život vidi kao nešto ispunjeno i oko čega treba veselo raditi, jer pred njom je još mnoštvo mogućnosti i opcija koje se otvaraju.
Ja svoj život vidim kao gluvi ćorsokak, jer predamnom je samo mnoštvo vrata koja se treskom zatvaraju, oko mene su neke glave koje okreću lica na drugu stranu, i neke ruke koje se podižu u zrak. I nemam kamo, gotovo je.
Ponekad se pitam samo da li su ti stavovi plod osobnosti ili usranosti sredine u kojoj živim.
Uglavnom mi se čini da je oboje.
I naravno, nema tu neke pomoći.
Car bio
car ostao...
posao iz snova
Raditi na blogu haer baš je jedno ludilo. Imaš tu gomilu ljudi i onda oni sve nešto pišu o sebi, svojim doživljajčićima, osjećajčićima, uspomenicama, raznoraznim senzacijicama, i onda to sve nešto čitaš, i onda određuješ što će biti fresh, što cool a što na naslovnici.
Ludilo, baš.
Stoput bolje od onog kad je moja bivša cimerica počela raditi u policiji i bila sva sretna da može znati sve te intimne stvari koje ljudi proživljavaju skriveni iza svojih debelih zidova.
mic, mic...
Onokad je bivša mamila mužjaka u brak i roditeljstvo, pa mu je obećavala da će ona sve, sve, sve po kući raditi i brinuti, a da on neće morati ništa, pa je nakon par godina i kuhao i čistio i vješao robu, i osjetio se navučenim, pa joj je to zamjerio.
Onda je vabio mene da dođemo živjeti zajedno, i obećao da će on sve pripremati i kuhati, a ja ću onda, ravnoteže radi, počistiti stol i tanjure. I čistit inače.
Pa se onda razbio, pa sam onda ja malo počela kuhati.
Pa sad i kuham i počistim stol i tanjure. I čistim inače.
Tako to ide, valjda...
bright
Stvari u životu nisu nikad onakve kakve jesu nego uvijek onakve kakvima se čine.
041
Večer je bila prepuna otkrića. Kako za njih, tako za mene. Ponajveć za mene, jer uvijek se tu radi samo o meni, meni, i ni o kome drugome.
Prvo je dakle, ona dugokosa zgodna, bez daha opisala svoj zapanjujući doživljaj otprije pola sata. Naime, bilo je već pol sedam, a kontrolor je ušao u tramvaj. I onda su svi ljudi po tramvaju letali s jedne, na stranu one gdje je onaj aparatić i cvikali, i cvikali a kontrolor je ostao uplašen pomahnitalom masom. ali, poanta priče bilo je to vrijeme.
Pol sedam, a oni još rade, ulaze u tramvaje u tako kasni sat.
Onda su se sve žene krenule zgražati, da kamo ide taj svijet i kako ćemo tako dalje, jer će uskoro sve te karte još poskupiti, i onda su krenule dijeliti si savjete kako da se najbolje prošvercaju, a sve su redom glasno i ponosno objavljivale da se one švercaju, jer što se drugo s gradskim prijevozom može raditi, nego se švercat u njemu. Pa je onda ona jedna rekla da ona ionako ide samo dvije stanice, i da lako tako vidi gdje je kontrolor, ona druga je rekla da se ona pokušava izmigoljiti smiješkom dok za to vriijeme šalje sms, a ona debeljuca se počela žaliti kako se je jednom vozila na svojoj liniji gdje nije bilo grijanja, i da to nije u redu da ona plaća tramvaj bez grijanja, i da su oni svi lopovi koji nas potkradaju i na nama se bogate. I još nam pritom ne pale grijanje.
I zato jer se oni tako bahato bogate na nama, zato mi imamo potpuno pravo ne plaćati kartu...
I onda se javila ona najmlađa, koja isto sjedi i čeka kontrolu da bi poslala sms, ona je rekla da poznaje dečke s ememefa koji su smislili onaj program, kojem pošalješ poruku, a on tebi pošalje sms s identičnim sadržajem kao da je plaćena karta. A nije. I još je napomenula da to radi samo ako imaš android.
Pa je ona plavuša poželjela odmah to imati, to, to, andro.. androge... to nešto što se nije dalo upamtit, ali neplaćanje karte se svakako dalo upamtit.
I onda, na kraju, sve su zaključile da to što je karta poskupila, to ne znači da će se više plaćati, čak, dapače, štoviše. Što iz siromaštva, što iz inata, švercat ćemo se još više i plaćati još manje.
I tako su se sve sretne slagale i jedna drugoj povlađivale, osim, naravno mene, koja sam se opet uvukla još dublje u sebe, što od srama, što od klasične promašenosti i neusklađenosti, jer neupućena dotepenka nije shvatila da se karta plaća radi kontrolora, a ne radi prijevoza, i nikad prije nije čula da kontrolori ne kontroliraju poslije pet, i da to znači samo da, ako se vozi u deset navečer, kao što inače radi, da je glupo, neekonomično, naivno i kratkovidno onda plaćati kartu.
Neuklopljenost, opet... čudim se ja svijetu, čudi se svijet meni...
Podsjetilo me jučer, prije nekih skoro petnajstak godina kad sam bila na sjeveru Njemačke, kod nekih naših koji su tamo studirali i isto smišljali neke varijante švercanja, primjetila sam jedan domorodački običaj koji me se, onako, dirnuo s jedne strane, a natjerao da se osjećam sirotom i zaostalom s druge. Razlika u mentalitetu, valjda.
Naime, njihove karte isto vrijede oko sat vremena, a imaju i neke vikend varijante koje vrijede duže. I onda, kad se netko vozi manje od tih sat vremena, i odluči da se neće voziti više, na izlasku iz tramvaja pokloni tu svoju kartu nekome, bilokome na stanici. Da se ne baci, jer još vrijedi, jelte. A i da se usreći nekoga... bez primisli o tome tko je taj netko, da li je to zaslužio, hoće li se radi toga obogatiti, i da li nam radi toga nešto duguje, treba li nam podić spomenik, i koliko smo mi tu uskraćene glupave ovce jer svoje karte poklanjamo drugima. Ono, moja karta, moji novci, kurac ću ja to dijelit naokolo!
I tek sam jučer vidjela neku akciju studenata na fejsu, e da bi se takav običaj međusobnog ekonomičnog suživota uveo i na zagrebačke stanice. Da se nepotrošena karta ne baci, nego da se iskoristi do kraja.
Iako, s jedne strane, teško da se može podijeliti nešto što nitko nije kupio, ako se svi švercaju... kako onda?
A, i s one najgore strane, čini mi se da će morati proći makar još koje deseteljeće prije nego se mentalitet ugroženih i stisnutih jedinki, opusti i shvati da stisnuta šaka ne može ništa primiti. Ako ikad shvati, uopće...
A ja ću i dalje plaćat svoje noćne vožnje. Svim novim spoznajama o gluposti i nepotrebnosti istog, uprkos. I bez obzira na to što sam nezaposlena, a sve moje kolegice graktalice imaju poslove, i ne čine mi se baš u nekoj financijski nezavidnoj situaciji. I zato jer isto tako mislim da ne bi bilo u redu, kada bih ja nešto radila, pa da za to svoje ne bih bila plaćena. I zato, kad ne budem mogla platit trajvan, ići ću pješke.
A ostatak ovog svijeta neke se jebeje i nek se osvrće preko ramena, i živi u strahu od kontrolora. Men` se to nekako... ne da mi se...
u svijetu obilja
Zanima me koliko daleko može odvesti to odricanje i sustezanje, i da li uopće ikamo vodi, ili je to samo jedno obično i polagano umiranje i strmopižđenje.
Strmopižđenje nije polagano. Ali ovo jest.
To kad sam nezaposlena, dugo, dugo nezaposlena, pa nemam prihode. Pa onda... imam jednu sportsku jaknu za planinarenje, gorotex i to. Kupila je prije četiri godine za planinarenje, na nekom žestokom sniženju, ali onda to i nije bilo toliko bitno, bila sam zaposlena, pa što se potroši, nekako se nadopuni. Pa su se onda sve druge jakne poraspadale, i ostala mi je ta jedna. Nju imam za planinarenje, šetanje psa, odlazak u grad i izlazak na večeru. Kamo god da prdnem i mrdnem, imam na sebi istu jaknu. Ispod koje se skrivam cijele jeseni, zime i proljeće (ima ispod flis za zimu, a u ostalim terminima je lagana) i koja se toliko puta oprala, da ne znam da li ikad više s njom mogu ostat suha ispod neke blage kišice.
Novu jaknu neću kupiti tako skoro. Ni kaput.
Za zimu imam i jedne cipele.
I traperice.
I neke majice.
Cipele su, naravno bakandže. Da me kojim slučajem pozovu na neku svadbu, krštenje, sprovod, neki kurac bilokoji, koji zahtjeva finu obleku, morala bih se razboljet. Ili posudit cipele i košulju i hlače. Suknju bolje ne, jer onda moram pokazivati čarape. A mrsko mi posuđivat tuđe čarape.
Tako da se trudim izbjegavati mjesta koja zahtjevaju odjevne kerefeke.
I kad mužjaka zovu njegovi prijatelji, isto se potrudim ne otić`.
Ne zato jer bi netko primijetio da se furam na dečka u pubertetu, nego zato jer to višegodišnje odricanje učini nešto za psihu. Ono nešto dovoljno da se osjećaš manje vrijednim, toliko manje da u tim nekim društvima, punim zaposlenih i razmahanih ljudi, nemaš što tražit. Ali zato imaš puno razloga iza kojih možeš ponosno stati i odbraniti svoju nižu vrijednost.
U svijetu konzumerizma i izobilja. Obilja.
Gdje sve je puno šarenih artikala, toliko puno da sam pogled na njih izaziva sitost, a sama pomisao da zadnjih godinu dana nisam zaradila gotovo ništa, osim što sam se skoro pa savršeno adaptirala na odricanje i sustezanje, izaziva gađenje prema svemu tome.
I šarenim artiklima i nakinđurenim ljudima.
Iako, nije baš da umirem od gladi, nije baš da nemam ništa, ali ono kad nemaš prihode, nije baš svejedno zadirati u zalihe. I potrošiti sve, i onda opet bit u kurcu.
I onda... nikamo dalje. Tu i tamo poželim umrijet. Ne zato jer nema posla, ne zato jer nemam nove cipele, nego zato jer s tim odricanjem ionako umirem, dosadno i polagano, i najviše od svega dosadno je to što je predvidljivo.
Na što god da pomislim, sve nekako postaje jednako.
NE mogu si priuštit.
A i to, na što se uopće usuđujem pomisliti, nije ni dovoljno uzbudljivo, da bih se nervirala jer si ne mogu priuštit.
Samo je nekako jadno i tužno.
tužni medo
Kad bih mogla izdvojiti te neke osjećaje koji me najčešće prate, mislim da bi tuga bila daleko ispred svih. To valjda zato jer je se ne znam riješiti, ne znam se isplakati, izvrištati, ne znam je otjerati, nego je samo puštam da bude tu, i da me lijeno i polagano davi, ili šapuće neke riječi, ili samo tupo gleda, ili, ne znam koj klinac ona radi, ali mislim da je potajno zaljubljena u mene. I kao zbunjeno dijete, ne zna to reći nego me maltretira.
A ja se ko` fol ljutim, ali mi ipak drago. Jer da nije, učinila bih valjda nešto, šupila je po glavi, upucala iz pištolja, ali ne, ja ne činim ništa.
I družimo se mi tako, onda.
Kao onaj puta kada sam gledala dokumentarac o polarnom medvjedu, kojem se otopio led, pa je onda morao dugo i danima plivati, što nije tako strašno, evolucija ga je naučila dobro plivati i dala mu debelo meso i gusto krzno i bijeli medo je postao prava mašina za plivanje, ali evolucija je sporija nego što se ledenjaci tope, i medo bi trebao ipak malo češće jesti, e da bi mogao toliko dugo nekažnjeno plivati, ali sad, šta je tu je... pa je gladni medo konačno doplivao do nekog otočića. Otočić je bio prepun mesa, po njemu su se gurali ogromni morževi... nešto najgore što je medu nakon tjedna gladovanja i plivanja moglo zadesit.
Ipak, krenuo je medo, ostalo mu još nešto ono malo energije da pokuša. Pa je ugrizao jednog morža. Uzalud, em se rita, em je prevelik, em mu koža predebela. Pa je pokušao s moržicom. E, moržica ima malog moržića pa je jako bijesna i ponaša se nepristojnije od debelog morža. Pa opet uzalud.
Jedina medina šansa ležala je u možebitnoj neopreznosti morževa i neposlušnosti nekog mladog moržića mekane kože, koji bi se odvojio od grupe.
Medo uglavnom, nije imao šanse. Dva dana je pokušavao zaskočit gromade mesa, smišljao taktike, šuljao se s ove i one strane, svaki puta sa sve manje energije i volje. Na kraju je samo iskopao jednu rupu. I legao u nju. Onako, na bok, kao da se odmara. Leđima okrenut kameri, a pogleda uprta u nedostižnu mogućnost preživljavanja.
Medo više nije imao snage ni da ustane, u svojoj je rupi tiho i lagano umirao od gladi, a oko njega se valjala gomila mesa.
Onda meni veselo dotrči tuga, nahrani se nedostatkom suza i poveseli se stisnutoj suhoj smokvi od srca, i ostane tako do kraja dana. A možda i dulje. Možda je stalno tu, toliko je tu, da je primjećujem samo kad me jako mlatne.
I kad šetam gradom. I kad ispred glavnog kolodvora vidim čovjeka na klupi koji jede nešto što liči na burek s nečim, sjedi sam, i kraj sebe ima dvije velike vrečice, nabrekle kao da je u njima sve što je ikad posjedovao, i stare su i pohabane, i sav je čovjek pohaban i glava mu se trese i ruke mu se tresu, i nema riječi koje mogu opisati čovjeka, koji sam na klupi grozničavo pokušava uskladiti nekontrolirane pokrete glave i ruke, i ubaciti taj komadić nečega sebi u usta, i izgleda kao da nije danima jeo, kao polarni medo koji je plivao sedam dana i sada je sam među veselim i ušminkanim ljudima, koji brinu svoje velike probleme, jesu li uskladiti čarapu s majicom, da li na štiklicama izgledaju previsoko, da li im kosa ravno pada i tko ih gleda, jesu li im ramena dovoljno široka a pogled dovoljno mrk, i prolaze tako gizdavci u moru svjetlećih mobitela i ne znam da li mi je više žao čovjeka koji se trese zato što se trese, ili zato što se trese sam u nekom svijetu gdje ne pripada, ili sve to zajedno, ali tuga je tu i ceri se i veseli i, ako nitko drugi, ona je sita.
I onda, tiho i šutke, sa srcem stisnutim na veličinu suhe šljive, i zajedno s morem ljudi koji brinu svoje probleme, prođem kraj klupe, šta ću, i odem na sat engleskog, tamo slušam jako pametne kolegice koje glasno i jasno iznose svoje stavove i poglede na svijet, i slušam to kako one o životu sve znaju, i o svemu imaju ispravno i valjano mišljenje, i čini mi se da me tuga tu još više poteže i još više se ceri, jer tako sam glupa i izgubljena među njima tako ispravnima, i poslije kad se nakon par sati vraćam kući i prođem ispred glavnog kolodvora, vidim tamo na klupi, na boku leži neko tijelo u starom kaputu, ne trese se više, polarni medo spava u moru ušminkanih ljudi i svjetlećih mobitela, a tuga prijeti da će umrijet od sreće.
ostajem
Jutros me prijavilo na treking, pa sam onda tamo išla, dobila neki broj, ustvari sama sam se prijavila iz neke ludosti i napada životne radosti, pa kad sam trebala dobit broj, a barba za stolom rekao je 400 kn, pa sam upala u osjećaj gluposti koji me u zadnje vrijeme i u stvarnom životu sve više napada, jer odnekud znam da toliko para kod sebe nemam. Svejedno, odglumila sam da ću ih izvaditi i za neko čudo, u novčaniku je bilo tri puta dvjesto novčanica. Bogatašica!
Ipak i dalje sam se osjećala glupo, jer 400 kuna za maltretiranje same sebe i trčanje po nekim šumama i gorama cijeli dan, pajebote...
Čini mi se sad da toliko košta mjesečna članarina za zadnju teretanu koju sam gledala.
A moram ić u teretanu... ubija me nedostatak endorfina, a ono sporadično trčkaranje po blatnom nasipu, nije dovoljno, ne cijedi dovoljno znoja, me cijedi dovoljno sreće, premekana sam prema sebi kad sam sama pod nebom, treba mi aždaja da me tjera.
Trebam platit 400 kn, očito.
Onda sam krenula na taj treking, bilo nas je troje, neka ne baš simpatična cura iz osnovne škole mi se uguzinjala u san, i ona je kakti trekingirala.
Pa smo došli do dna šume i nekih silnih hodnika mračnih gdje mi se jako piškilo, ali svaku malo bi protrčali tamo veliki konji s velikim konjanicima, i nisam vidjela baš najbolje i bilo me strah da me ne pregaze skinutih gaća. Stjupid vej to daj. Pa sam trpila.
Onda smo se uselili u te hodnike i nazvali ih svojim domom.
Mužjak i ja.
Posvuda u našem domu bile su mačke. Stalno su bile gladne i svaku malu sam im davala zdjelice s hranom, a one su se davile u njima. I skakale su posvuda. Jedna bijela na sive fleke je skočila s ormara i slomila nogu. Samo je pobjegla s tom sfrčkanom nogom, kako to mačke obično čine. Tiho i bez pompe, sakrila se ispod ormara u strahu i boli.
Mi nitko nismo reagirali, samo smo gledali u nevjerici. Tako nešto da se desi... onda se maca dovukla do nas, vidjeli smo krvavu crtu koja je presjekla nogu, i ona je to počela lizati, a mi bili sretni jer se zna brinuti o sebi i jer će sve biti u redu. Čim se netko zna brinuti o sebi, to je dovoljno da sve bude u redu.
Ne znam koliko smo živjeli u svojem domu s ludim mačkama. Znam samo da sam dobila u zadatak da vodim vlakove novim putem, i da sam dobila neku žutu traku smotanu u rolu, i onda sam lijepila traku po zemlji i traka se pretvarala u tračnice i vlak je išao za mnom. Nije bilo ni logike ni reda, ni plana ni programa, bile su samo oko mene velike zgrade s upaljenim svjetlima, i kad sam krenula voditi vlak preko neke velike izorane zemlje po sredini naselja, svjetla su se počela gasiti, i učinilo mi se da je vlak presjekao kablove sa strujom, i da sam kriva, ali nekako sam se šćućurila u nadi da me neće vidjeti.
A nisu me ni mogli vidjeti, jer svjetla je bilo sve manje, a mrak sve gušći.
A ja sam samo radila svoj posao. I imala sam dedlajn, vlak koji me prati u stopu.
Onda se rola potrošila, vlak je ostao negdje na nekom okretištu, jebiga.
Postalo mi je dosadno, pa sam otišla oprati auto. Na onom nagnutom dijelu rive koji vodi barke i čamce u more. Tamo gdje je uvijek napeto hoće li barka odvući auto, ili će sve proć kako treba.
Pa sam tamo okrenula auto naglavačke, i jedna prednja guma mi se otkotrljala u more. I potonula.
Usrala sam stvar i ostala bez auta. Ne može se voziti na tri točka. Pogotovo jer je pao snijeg i more je bilo jako hladno i sve je bilo klizavo.
Onda se i zadnja guma otkačila i otkotrljala, neko vrijeme sam je bespomoćno pokušavala uloviti prekratkim ručicama, a ona je tonula kao jack ispred rose.
Pa me neki lik pitao da što to radim. Bio je to Russel Crow u plavom gumenom odijelu. Gornji dio odjelca bio mu je lagano raskopčan i gizdavo je pokazivao smiješne dlake. I sjedio je na početku onog nagnutog dijela kao da se sunča. I bio je dobar pa se zakopčao i uronio u ono ledeno i izvukao mi gumu. Zadnju. S drukčijim utorima nego što je bila prednja. Pa sam tražila i prednju. Još samo prednja i mogu opet biti kao prije. Sve će biti dobro i na mjestu.
Crow je onda ronjao i ronjao i rekao da prednje nema, da ju je sol rastopila i da je prošlo previše vremena. Pa je onda izvukao čep s dna mora i more se je osušilo i dno je stvarno bilo prazno. Tamo je stajao samo raskopčani Russel i opet pokazivao svoje smiješne dlačice.
Neutješan prizor.
Prednja guma bi me učinila sretnijom.
Tako sam se neutješno probudila. Kroz san su se probijali mužjak i mladunče, odlazili na posao i u školu, ali to mi nije bilo tako zanimljivo kao Russel koji ronja i isušuje more do dna. Uostalom, oni su odlazili, nisam ja.
Prvi put nakon četiri dana da neumitno i definitivno nekamo ne odlazim.
Čini se da sam već ošla...