Evo, već teče druga godina života kada me krađa jednog sata života ne pogađa tako jako, skoro pa nikako. Spavala sam kao inače, prije do osam, danas do devet, ukućanima koji su sat ranije bauljali po stanu, uprkos. Bili su neuobičajeno tihi nekako jutros, kao da im je popio svu snagu, taj sat ranije.
I ja sam si nekako glupa i tiha sada... imam to vrijeme, imam napretek i trebala bih ga potrošiti bez preveč mozganja tko tu koga troši, ja vrijeme ili vrijeme mene. I tko prolazi, isto. I koga briga, nakraju.
Vrijeme se sigurno ne brine.
A možda i da?
Sve je to u glavi. Najvoljenija poštapalica modernog doba. Kad već ne možeš promijeniti to sve izvana, mijenjaj to u glavi, iznutra.
Mogla bih, mogla bih, mogla bih... roba se već pere, mogla bih usisati, oprati pod, promijenit posteljinu, otić na tržnicu, učit engleski, pisat zadaću, svašta nešta, to kad se previše može, to zna jako zbunjivati. I to kad nešto u glavi zuji kako sigurno nešto moram, moram, moram, e da bih bila ispunila nešto, šta?
Mogu svašta, pogubit se na sto strana, ali moram samo uzjahat biciklo i odjezdit nekamo, do jaruna, do nasipa, do mosta jednog, drugog, trećeg, upm skroz i natrag.
To je zadaća dana.
Uživati i biti sretna,
Čišćenje, spremanje i ostalo, ako stignem od tolikog obilja vremena, ni bitno....
Post je objavljen 26.03.2012. u 10:00 sati.