Komentari

aniram.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • cistiliste

    (((ebtga..
    ak ti velim da već preko nekoliko godina honorarčim, pa ne , pa malo da, pa opet ne..a sve za smijuriju od para...i izmišljam i krpam..i sve sam to prošla od osjećaja do stanja do predaje do prepoznavanja
    ali ne želim o tome misliti...iako je prisutno, i stalno je tu..
    btw..u zgb-u postoji taj hreljić...nedeljni sajam..ima ful jeftinih stvari, novih, sa etiketom, poznata i brand imena...koje su valjda "ispale iz kamiona"..pa je to jako dobar spas i pomoć..

    avatar

    05.03.2012. (13:02)    -   -   -   -  

  • turimti

    nije sve u kaputiću. nekada je dovoljno napisati ovako nešto...dobro...

    avatar

    05.03.2012. (13:48)    -   -   -   -  

  • bez daha

    Kad sam imala super plaću, crnčila sam za nju od jutra do mraka. I mogla sam si kupiti svaki mjesec nove cipele. Onda sam odjednom skužila da će mi cijeli život proći u cnčenju od jutra do mraka zato da bih imala svaki mjesec "nove cipele". Koje mi uopće ne trebaju! Dovoljne su mi jedne. Sad imam jedne i nikad se nisam osjećala bolje u tim jednim:)

    avatar

    05.03.2012. (15:24)    -   -   -   -  

  • Assassin

    Nikad nisam imala potrebu nositi najnovije krpice, posebno kupovat odjeću za "spektakularne" događaje iako sam u godinama kada je većini ljudi to od neizmjerne važnosti.

    Univerzalna janka podsjeća me na moj već stari kaput za sve prilike. I da imam novaca na bacanje vjerojatno ne bih imala potrebu kupiti novog.

    avatar

    05.03.2012. (16:01)    -   -   -   -  

  • missillusion

    Ovo mi je tako poznato. Bolje da ne kažem koliko godina broji moj zimski kaput. :) Onako, da bar nije crn i klasičan pa da mi bude zaštitni znak, nešto kao "famous blue raincoat". :D
    Ali ne rastužuje me to. Rastužuje me što sam morala odbiti neka putovanja, neke posjete prijateljima, znancima, što sam imala prilike vidjeti što znači biti sretan ako si praktički besplatna radna snaga čisto jer nešto radiš i ne gnjiliš doma, a onda to brzo zamijeni ogorčenje i skužiš da ne možeš sebe baš toliko ponižavati.

    Rastužuje me što više ne vjerujem da nakon diplome postoji nešto bitno bolje, što mi se život ni u kojem pogledu neće promijeniti i opet ću morati odbijati neka putovanja i biti sretna ako mi bar isplate nešto više od pukog džeparca. I što naravno nikad neću moći uspjeti u onome što volim, a nisam sigurna ni hoću li imati vremena i volje da to zadržim kao hobi.

    I što u životu je zbilja najpotrebnije ono malo sreće. Da se nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu, da ti nešto krene. A tu suckam, totalno.
    I nekako mi fale ona vremena kad je za sreću bilo dovoljno samo biti u dobrom društvu i kad sam mislila da ću kad odrastem moći puno više. Eto, odrasla sam, kao.

    A možda sam samo pesimistična ovih dana... ne znam.

    avatar

    05.03.2012. (17:28)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    Obožavam kupovati odjeću na buvljaku, to mi je strast.
    Pronalazim najluđu odjeću, fenomenalnu, staru, tuđu, nošenu, odjeću s vlastitom poviješću.
    Odričem se novih stvari jer čine mi se potpuno sterilnima, dosadnima do bola.
    Odricanje kad se izgovori zvuči teško, međutim odricanje od bezličnosti zvuči kao blagoslov.
    Vidi, jednom možda svoju totalno iznošenu jaknu baciš u neki kontejner.
    Onda je izvuku neki drugi ljudi i odluče prodati na buvljaku nekom poput mene.
    Ono što tebi sada izgleda kao odricanje, sličnim tragačima poput mene može biti sreća u budućnosti.

    avatar

    05.03.2012. (23:25)    -   -   -   -  

  • dado69

    jeben je taj osjećaj da si niškoristi kad si bez đoba..srečom pa imam posal i to još i dobro plačen....ali sad kad završiš tečaj engleskog ih di če ti biti kraj :-))))))))))))))

    avatar

    06.03.2012. (07:15)    -   -   -   -  

  • Kojotica

    jebem mu, dado, aj mi objasni što je tebi u ovom postu smiješno da se toliko ceriš? to što ti imaš posao? ili što ga neki drugi nemaju? ovo je jebena realnost, koja sve nas može dočekati. A ne vjerujem da bi ti onda bilo do smijeha.

    avatar

    06.03.2012. (08:39)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Komentatorica @Bez daha pogodila je u živac epohe.
    To je taj ''skok'' u izboru koji nas stavlja u poziciju da uvijek budemo ili ovce potrošačkog društva ili pak prosjaci, dok se istovremeno teško i rijetko možemo izboriti za nešto treće, neku optimalnu poziciju između.
    Alain de Botton opisuje kako ideologija ''društva obilja'' djeluje podmuklo poput bezmirisnog plina, čineći nas bezglavim potrošačima, dovodeći nas u karakteristični apsurd kada nam gro toga na što trošimo zapravo ne treba i što, pound for pound, ne cijemo vrijednim uloženog rada - a ipak radimo da bismo mogli to kupiti. Pa nudi i recept kako se postaviti - tj. da treba pružiti politički otpor: ''Ono što politička perspektiva traži više od svega jest razumijevanje ideologije, kako bi se dosegla točka u kojoj će se analizom ideologiji oduzeti prirodnost i deaktivirati je - tako da zbunjenu, utučenu reakciju na nju zamijeni jasno, genealoško shvaćanje njenih izvora i učinaka. Kad se stavi pod lupu, moderni statusni ideal prestaje se činiti prirodnim ili bogomdanim. Pojavljuje se u obliku razvoja proisteklog iz promjena u industrijskoj proizvodnji i političkoj organizaciji koje su počele u Britaniji u drugoj polovici osamnaestog stoljeća i potom se proširile na Europu i Sjevernu Ameriku. Zanesenost materijalizmom, poduzetništvom i vladavinom zaslužnih koja je prožela novine i televizijske programe (...) odražava interese onih koji su na vrhu sustava po kojem većina ljudi zarađuje za život. (....) politički um koji se rađa odbacuje ljubaznost i tradiciju, odbija sam sebe kriviti zbog zauzimanja suprotnog stava i ustrajnošću kakva parničara pita: 'Mora li tome biti tako?' (...) Osjećaj krivnje i srama mogli bi se pretvoriti u razumijevanje (...) Još ambicioznije, razumijevanje može biti prvi korak ka pomicanju ili promjeni društvenih ideala ''
    Ali to je dosta naivno. Evo, ja mogu reći da sam u posjedu tog razumijevanja. Postavljam nevjerničko pitanje: ''Mora li tome biti tako?'' Slabo podliježem sirenskom zovu medija i reklama. Taština mi je locirana na drugim poljima, ne na malograđanskom statusu. I šta sad? I šta, i šta, i šta? Ništa mi ne vrijedi svo moje shvaćanje! Ja i dalje moram biti zaposlenik, namještenik, namještati ''ozbiljno'' lice, prodavati svoju najdragocjeniju životnu supstancu za robu do koje mi nije osobito stalo. Zašto se ja moram tako ponižavati? Oh, to je tako banalno! Sigurno ne zato što sam zaveden ideologijom, nego zato što sam, ne znam, prinuđen stanjem na tržištu nekretnina (shvatimo ovo šire metaforički). Najozbiljnije: stambeni kredit bez prave solidne plaće ne ide.
    Političko nevjerništvo, u smislu nepušenja reklama i statusne ideologije, nesramljenja vlastitog ''famous blue raincoata'' itd., je svakako preduvjet, ali nije dovoljno.
    Rekao je jednom Karl Kraus: ''Kapitalizam dijeli ljude na radnike i ljenčine. Nije ustanovljen za one koji nemaju vremena za rad.''
    A Marx je govorio: posao ti vraća u zlatnicima ono što ti je uzeo u istinskom zlatu. (''Sve što ekonomist od tebe uzima na način života i ljudskosti, on ti vraća u obliku novca i bogatstva.'') Pa zašto ja onda to ipak radim? Zašto unatoč svemu pristajem na takvu trgovinu? Tko me tako udesio? Gle, pa meni je... oduzeta sloboda izbora! Jer što ću drugo? Otići na ulicu? Živjeti u bačvi?
    A koliko nas je koji tako osjećamo?
    Polaganje onoga najdragocjenijeg što imamo na žrtvenik stvari do kojih nam nije stvarno stalo. Složit ćemo se da iz te nejednadžbe zjapi upravo nevjerojatan apsurd. Da tu nešto nije kako treba; nije normalno. Nešto je okrenuto naglavačke. Želio bih izvući svu oštrinu duboke nenormalnosti tog stanja.
    Eto patologije epohe.
    Pošto ne možemo ne pristati na posao, onda pristajemo. A kad jednom pristanemo, tada dobijemo plaću. A kada dobijemo plaću, što ćemo s njom? Odemo u trgovačke centre. Ali da nas je netko prethodno pitao da li te drangulije koje iz shoppinga donesemo smatramo vrijednima svoje vlastite životne supstance, svih onih sati potrošenih, izgubljenih, izdangubljenih u vidu radnih sata - rekli bismo da ne, naravno. Nikada to ne bismo mijenjali jedno za drugo. A ipak tako činimo!
    Ne samo zato što smo popušili ideologiju i reklame, nego in ultima linea zato što pojedinac sam nema alternativu, čak i kad ne puši. Patologija epohe, ne pojedinaca. Pa se pojedinac i nalazi u situaciji da ju ne može sam za sebe rasplesti - i, što ćemo, ili smo posramljeni jer bez prihoda ili pak, kao u primjeru @Bez daha, crnčimo po cijele dane pa kupujemo svaki mjesec nove cipele i ostalo za što radije ne bismo trampili zlatnu valutu prave vrijednosti: vlastitoga trajanja na planetu.

    avatar

    06.03.2012. (15:44)    -   -   -   -  

  • v

    Nemoj sad kad počneš raditi tražiti nove razloge za žalopojke...

    avatar

    06.03.2012. (20:20)    -   -   -   -  

  • NF

    ja već deset dana doručkujem talijanski pršut s lukom

    avatar

    07.03.2012. (07:37)    -   -   -   -  

  • Sredovječni udovac

    Ja radim, imam "pristojnu" placu, ali bio sam bez icega, poceo od pocetka, od minusa i to se stalno osjetilo. Kad se nekako unormalilo stanj, sve se opet srusilo, jer su svi planovi bili pravljeni za dvoje, a sada ih sam otplacujem.
    Tesko mi pada kada ne mogu priustiti nesto djeci, kada ne mogu otici sa sinom na utrku za koju se spremao, jer ne mozemo naci jos dva za podijeliti troskove.
    Djeca su mi skromna i ne traze puno, ali nekada i to zaboli, kao kad oni, skoro odrasli ljudi, uzmu u trgovini nesto od 3-4kn i pogledaju u mene i kazu: "Moze, molim te?" Normalno da moze.
    Zaboli kad se raspadnu cipele, a nigdje snizenja.
    Proucavam sve reklamne letke i tocno znam gdje sto jeftinije i na akciji i cesto me prijatelji pitaju gdje da idu kad nesto kupuju.
    Najvise me u svemu boli sto su moji roditelji pomagali svoje, a ja ne mogu pomoci mamu, nego sam morao prihvatiti i pomoc kod vecih troskova.

    avatar

    07.03.2012. (10:15)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...