Zanima me koliko daleko može odvesti to odricanje i sustezanje, i da li uopće ikamo vodi, ili je to samo jedno obično i polagano umiranje i strmopižđenje.
Strmopižđenje nije polagano. Ali ovo jest.
To kad sam nezaposlena, dugo, dugo nezaposlena, pa nemam prihode. Pa onda... imam jednu sportsku jaknu za planinarenje, gorotex i to. Kupila je prije četiri godine za planinarenje, na nekom žestokom sniženju, ali onda to i nije bilo toliko bitno, bila sam zaposlena, pa što se potroši, nekako se nadopuni. Pa su se onda sve druge jakne poraspadale, i ostala mi je ta jedna. Nju imam za planinarenje, šetanje psa, odlazak u grad i izlazak na večeru. Kamo god da prdnem i mrdnem, imam na sebi istu jaknu. Ispod koje se skrivam cijele jeseni, zime i proljeće (ima ispod flis za zimu, a u ostalim terminima je lagana) i koja se toliko puta oprala, da ne znam da li ikad više s njom mogu ostat suha ispod neke blage kišice.
Novu jaknu neću kupiti tako skoro. Ni kaput.
Za zimu imam i jedne cipele.
I traperice.
I neke majice.
Cipele su, naravno bakandže. Da me kojim slučajem pozovu na neku svadbu, krštenje, sprovod, neki kurac bilokoji, koji zahtjeva finu obleku, morala bih se razboljet. Ili posudit cipele i košulju i hlače. Suknju bolje ne, jer onda moram pokazivati čarape. A mrsko mi posuđivat tuđe čarape.
Tako da se trudim izbjegavati mjesta koja zahtjevaju odjevne kerefeke.
I kad mužjaka zovu njegovi prijatelji, isto se potrudim ne otić`.
Ne zato jer bi netko primijetio da se furam na dečka u pubertetu, nego zato jer to višegodišnje odricanje učini nešto za psihu. Ono nešto dovoljno da se osjećaš manje vrijednim, toliko manje da u tim nekim društvima, punim zaposlenih i razmahanih ljudi, nemaš što tražit. Ali zato imaš puno razloga iza kojih možeš ponosno stati i odbraniti svoju nižu vrijednost.
U svijetu konzumerizma i izobilja. Obilja.
Gdje sve je puno šarenih artikala, toliko puno da sam pogled na njih izaziva sitost, a sama pomisao da zadnjih godinu dana nisam zaradila gotovo ništa, osim što sam se skoro pa savršeno adaptirala na odricanje i sustezanje, izaziva gađenje prema svemu tome.
I šarenim artiklima i nakinđurenim ljudima.
Iako, nije baš da umirem od gladi, nije baš da nemam ništa, ali ono kad nemaš prihode, nije baš svejedno zadirati u zalihe. I potrošiti sve, i onda opet bit u kurcu.
I onda... nikamo dalje. Tu i tamo poželim umrijet. Ne zato jer nema posla, ne zato jer nemam nove cipele, nego zato jer s tim odricanjem ionako umirem, dosadno i polagano, i najviše od svega dosadno je to što je predvidljivo.
Na što god da pomislim, sve nekako postaje jednako.
NE mogu si priuštit.
A i to, na što se uopće usuđujem pomisliti, nije ni dovoljno uzbudljivo, da bih se nervirala jer si ne mogu priuštit.
Samo je nekako jadno i tužno.
Post je objavljen 05.03.2012. u 11:56 sati.