Jutros me prijavilo na treking, pa sam onda tamo išla, dobila neki broj, ustvari sama sam se prijavila iz neke ludosti i napada životne radosti, pa kad sam trebala dobit broj, a barba za stolom rekao je 400 kn, pa sam upala u osjećaj gluposti koji me u zadnje vrijeme i u stvarnom životu sve više napada, jer odnekud znam da toliko para kod sebe nemam. Svejedno, odglumila sam da ću ih izvaditi i za neko čudo, u novčaniku je bilo tri puta dvjesto novčanica. Bogatašica!
Ipak i dalje sam se osjećala glupo, jer 400 kuna za maltretiranje same sebe i trčanje po nekim šumama i gorama cijeli dan, pajebote...
Čini mi se sad da toliko košta mjesečna članarina za zadnju teretanu koju sam gledala.
A moram ić u teretanu... ubija me nedostatak endorfina, a ono sporadično trčkaranje po blatnom nasipu, nije dovoljno, ne cijedi dovoljno znoja, me cijedi dovoljno sreće, premekana sam prema sebi kad sam sama pod nebom, treba mi aždaja da me tjera.
Trebam platit 400 kn, očito.
Onda sam krenula na taj treking, bilo nas je troje, neka ne baš simpatična cura iz osnovne škole mi se uguzinjala u san, i ona je kakti trekingirala.
Pa smo došli do dna šume i nekih silnih hodnika mračnih gdje mi se jako piškilo, ali svaku malo bi protrčali tamo veliki konji s velikim konjanicima, i nisam vidjela baš najbolje i bilo me strah da me ne pregaze skinutih gaća. Stjupid vej to daj. Pa sam trpila.
Onda smo se uselili u te hodnike i nazvali ih svojim domom.
Mužjak i ja.
Posvuda u našem domu bile su mačke. Stalno su bile gladne i svaku malu sam im davala zdjelice s hranom, a one su se davile u njima. I skakale su posvuda. Jedna bijela na sive fleke je skočila s ormara i slomila nogu. Samo je pobjegla s tom sfrčkanom nogom, kako to mačke obično čine. Tiho i bez pompe, sakrila se ispod ormara u strahu i boli.
Mi nitko nismo reagirali, samo smo gledali u nevjerici. Tako nešto da se desi... onda se maca dovukla do nas, vidjeli smo krvavu crtu koja je presjekla nogu, i ona je to počela lizati, a mi bili sretni jer se zna brinuti o sebi i jer će sve biti u redu. Čim se netko zna brinuti o sebi, to je dovoljno da sve bude u redu.
Ne znam koliko smo živjeli u svojem domu s ludim mačkama. Znam samo da sam dobila u zadatak da vodim vlakove novim putem, i da sam dobila neku žutu traku smotanu u rolu, i onda sam lijepila traku po zemlji i traka se pretvarala u tračnice i vlak je išao za mnom. Nije bilo ni logike ni reda, ni plana ni programa, bile su samo oko mene velike zgrade s upaljenim svjetlima, i kad sam krenula voditi vlak preko neke velike izorane zemlje po sredini naselja, svjetla su se počela gasiti, i učinilo mi se da je vlak presjekao kablove sa strujom, i da sam kriva, ali nekako sam se šćućurila u nadi da me neće vidjeti.
A nisu me ni mogli vidjeti, jer svjetla je bilo sve manje, a mrak sve gušći.
A ja sam samo radila svoj posao. I imala sam dedlajn, vlak koji me prati u stopu.
Onda se rola potrošila, vlak je ostao negdje na nekom okretištu, jebiga.
Postalo mi je dosadno, pa sam otišla oprati auto. Na onom nagnutom dijelu rive koji vodi barke i čamce u more. Tamo gdje je uvijek napeto hoće li barka odvući auto, ili će sve proć kako treba.
Pa sam tamo okrenula auto naglavačke, i jedna prednja guma mi se otkotrljala u more. I potonula.
Usrala sam stvar i ostala bez auta. Ne može se voziti na tri točka. Pogotovo jer je pao snijeg i more je bilo jako hladno i sve je bilo klizavo.
Onda se i zadnja guma otkačila i otkotrljala, neko vrijeme sam je bespomoćno pokušavala uloviti prekratkim ručicama, a ona je tonula kao jack ispred rose.
Pa me neki lik pitao da što to radim. Bio je to Russel Crow u plavom gumenom odijelu. Gornji dio odjelca bio mu je lagano raskopčan i gizdavo je pokazivao smiješne dlake. I sjedio je na početku onog nagnutog dijela kao da se sunča. I bio je dobar pa se zakopčao i uronio u ono ledeno i izvukao mi gumu. Zadnju. S drukčijim utorima nego što je bila prednja. Pa sam tražila i prednju. Još samo prednja i mogu opet biti kao prije. Sve će biti dobro i na mjestu.
Crow je onda ronjao i ronjao i rekao da prednje nema, da ju je sol rastopila i da je prošlo previše vremena. Pa je onda izvukao čep s dna mora i more se je osušilo i dno je stvarno bilo prazno. Tamo je stajao samo raskopčani Russel i opet pokazivao svoje smiješne dlačice.
Neutješan prizor.
Prednja guma bi me učinila sretnijom.
Tako sam se neutješno probudila. Kroz san su se probijali mužjak i mladunče, odlazili na posao i u školu, ali to mi nije bilo tako zanimljivo kao Russel koji ronja i isušuje more do dna. Uostalom, oni su odlazili, nisam ja.
Prvi put nakon četiri dana da neumitno i definitivno nekamo ne odlazim.
Čini se da sam već ošla...
Post je objavljen 01.03.2012. u 21:56 sati.