Večer je bila prepuna otkrića. Kako za njih, tako za mene. Ponajveć za mene, jer uvijek se tu radi samo o meni, meni, i ni o kome drugome.
Prvo je dakle, ona dugokosa zgodna, bez daha opisala svoj zapanjujući doživljaj otprije pola sata. Naime, bilo je već pol sedam, a kontrolor je ušao u tramvaj. I onda su svi ljudi po tramvaju letali s jedne, na stranu one gdje je onaj aparatić i cvikali, i cvikali a kontrolor je ostao uplašen pomahnitalom masom. ali, poanta priče bilo je to vrijeme.
Pol sedam, a oni još rade, ulaze u tramvaje u tako kasni sat.
Onda su se sve žene krenule zgražati, da kamo ide taj svijet i kako ćemo tako dalje, jer će uskoro sve te karte još poskupiti, i onda su krenule dijeliti si savjete kako da se najbolje prošvercaju, a sve su redom glasno i ponosno objavljivale da se one švercaju, jer što se drugo s gradskim prijevozom može raditi, nego se švercat u njemu. Pa je onda ona jedna rekla da ona ionako ide samo dvije stanice, i da lako tako vidi gdje je kontrolor, ona druga je rekla da se ona pokušava izmigoljiti smiješkom dok za to vriijeme šalje sms, a ona debeljuca se počela žaliti kako se je jednom vozila na svojoj liniji gdje nije bilo grijanja, i da to nije u redu da ona plaća tramvaj bez grijanja, i da su oni svi lopovi koji nas potkradaju i na nama se bogate. I još nam pritom ne pale grijanje.
I zato jer se oni tako bahato bogate na nama, zato mi imamo potpuno pravo ne plaćati kartu...
I onda se javila ona najmlađa, koja isto sjedi i čeka kontrolu da bi poslala sms, ona je rekla da poznaje dečke s ememefa koji su smislili onaj program, kojem pošalješ poruku, a on tebi pošalje sms s identičnim sadržajem kao da je plaćena karta. A nije. I još je napomenula da to radi samo ako imaš android.
Pa je ona plavuša poželjela odmah to imati, to, to, andro.. androge... to nešto što se nije dalo upamtit, ali neplaćanje karte se svakako dalo upamtit.
I onda, na kraju, sve su zaključile da to što je karta poskupila, to ne znači da će se više plaćati, čak, dapače, štoviše. Što iz siromaštva, što iz inata, švercat ćemo se još više i plaćati još manje.
I tako su se sve sretne slagale i jedna drugoj povlađivale, osim, naravno mene, koja sam se opet uvukla još dublje u sebe, što od srama, što od klasične promašenosti i neusklađenosti, jer neupućena dotepenka nije shvatila da se karta plaća radi kontrolora, a ne radi prijevoza, i nikad prije nije čula da kontrolori ne kontroliraju poslije pet, i da to znači samo da, ako se vozi u deset navečer, kao što inače radi, da je glupo, neekonomično, naivno i kratkovidno onda plaćati kartu.
Neuklopljenost, opet... čudim se ja svijetu, čudi se svijet meni...
Podsjetilo me jučer, prije nekih skoro petnajstak godina kad sam bila na sjeveru Njemačke, kod nekih naših koji su tamo studirali i isto smišljali neke varijante švercanja, primjetila sam jedan domorodački običaj koji me se, onako, dirnuo s jedne strane, a natjerao da se osjećam sirotom i zaostalom s druge. Razlika u mentalitetu, valjda.
Naime, njihove karte isto vrijede oko sat vremena, a imaju i neke vikend varijante koje vrijede duže. I onda, kad se netko vozi manje od tih sat vremena, i odluči da se neće voziti više, na izlasku iz tramvaja pokloni tu svoju kartu nekome, bilokome na stanici. Da se ne baci, jer još vrijedi, jelte. A i da se usreći nekoga... bez primisli o tome tko je taj netko, da li je to zaslužio, hoće li se radi toga obogatiti, i da li nam radi toga nešto duguje, treba li nam podić spomenik, i koliko smo mi tu uskraćene glupave ovce jer svoje karte poklanjamo drugima. Ono, moja karta, moji novci, kurac ću ja to dijelit naokolo!
I tek sam jučer vidjela neku akciju studenata na fejsu, e da bi se takav običaj međusobnog ekonomičnog suživota uveo i na zagrebačke stanice. Da se nepotrošena karta ne baci, nego da se iskoristi do kraja.
Iako, s jedne strane, teško da se može podijeliti nešto što nitko nije kupio, ako se svi švercaju... kako onda?
A, i s one najgore strane, čini mi se da će morati proći makar još koje deseteljeće prije nego se mentalitet ugroženih i stisnutih jedinki, opusti i shvati da stisnuta šaka ne može ništa primiti. Ako ikad shvati, uopće...
A ja ću i dalje plaćat svoje noćne vožnje. Svim novim spoznajama o gluposti i nepotrebnosti istog, uprkos. I bez obzira na to što sam nezaposlena, a sve moje kolegice graktalice imaju poslove, i ne čine mi se baš u nekoj financijski nezavidnoj situaciji. I zato jer isto tako mislim da ne bi bilo u redu, kada bih ja nešto radila, pa da za to svoje ne bih bila plaćena. I zato, kad ne budem mogla platit trajvan, ići ću pješke.
A ostatak ovog svijeta neke se jebeje i nek se osvrće preko ramena, i živi u strahu od kontrolora. Men` se to nekako... ne da mi se...
Post je objavljen 07.03.2012. u 09:05 sati.