Našla sam se na kafci s prijateljicom koja već dvadeset godina živi i radi u Njemačkoj. Završila je tamo škole i predaje na fakultetu. Malo joj je pun kua studenata pa razmišlja se malo prekvalificirati, završiti još škola, doktorirati možda, i raditi onda nešto u kulturi, nešto oko organizacije, a i mogla bi raditi nešto oko kulturoloških barijera koje predstavalju jezici, s obzirom da ih ona znade pet, a i razumije se i u kulturu i u organizaciju.
Obadvije imamo cca 4 banke.
Ona svoj život vidi kao nešto ispunjeno i oko čega treba veselo raditi, jer pred njom je još mnoštvo mogućnosti i opcija koje se otvaraju.
Ja svoj život vidim kao gluvi ćorsokak, jer predamnom je samo mnoštvo vrata koja se treskom zatvaraju, oko mene su neke glave koje okreću lica na drugu stranu, i neke ruke koje se podižu u zrak. I nemam kamo, gotovo je.
Ponekad se pitam samo da li su ti stavovi plod osobnosti ili usranosti sredine u kojoj živim.
Uglavnom mi se čini da je oboje.
I naravno, nema tu neke pomoći.
Post je objavljen 17.03.2012. u 23:35 sati.