Sinoć mi se, tik pred san, učinilo da smrt je baš jedna lijepa stvar, i da to što tamo više nema svijesti, i sve je jedno veliko i neopisivo ništa, da to je baš jedan dobar neosjećaj, jer uopće ne postoji, i traje vječno i nije ni dobro, ni loše, nije ništa, i baš eto...
Onda je psetance zalajalo na neke svoje misli, i razbudilo me, tik pred san, i onda opet muka uspavljivanja same sebe.
Malo sam si dosadna kad je sve dobro i kad je meni u svemu tome, isto dobro...
Post je objavljen 28.03.2012. u 09:53 sati.