tužni medo
Kad bih mogla izdvojiti te neke osjećaje koji me najčešće prate, mislim da bi tuga bila daleko ispred svih. To valjda zato jer je se ne znam riješiti, ne znam se isplakati, izvrištati, ne znam je otjerati, nego je samo puštam da bude tu, i da me lijeno i polagano davi, ili šapuće neke riječi, ili samo tupo gleda, ili, ne znam koj klinac ona radi, ali mislim da je potajno zaljubljena u mene. I kao zbunjeno dijete, ne zna to reći nego me maltretira.
A ja se ko` fol ljutim, ali mi ipak drago. Jer da nije, učinila bih valjda nešto, šupila je po glavi, upucala iz pištolja, ali ne, ja ne činim ništa.
I družimo se mi tako, onda.
Kao onaj puta kada sam gledala dokumentarac o polarnom medvjedu, kojem se otopio led, pa je onda morao dugo i danima plivati, što nije tako strašno, evolucija ga je naučila dobro plivati i dala mu debelo meso i gusto krzno i bijeli medo je postao prava mašina za plivanje, ali evolucija je sporija nego što se ledenjaci tope, i medo bi trebao ipak malo češće jesti, e da bi mogao toliko dugo nekažnjeno plivati, ali sad, šta je tu je... pa je gladni medo konačno doplivao do nekog otočića. Otočić je bio prepun mesa, po njemu su se gurali ogromni morževi... nešto najgore što je medu nakon tjedna gladovanja i plivanja moglo zadesit.
Ipak, krenuo je medo, ostalo mu još nešto ono malo energije da pokuša. Pa je ugrizao jednog morža. Uzalud, em se rita, em je prevelik, em mu koža predebela. Pa je pokušao s moržicom. E, moržica ima malog moržića pa je jako bijesna i ponaša se nepristojnije od debelog morža. Pa opet uzalud.
Jedina medina šansa ležala je u možebitnoj neopreznosti morževa i neposlušnosti nekog mladog moržića mekane kože, koji bi se odvojio od grupe.
Medo uglavnom, nije imao šanse. Dva dana je pokušavao zaskočit gromade mesa, smišljao taktike, šuljao se s ove i one strane, svaki puta sa sve manje energije i volje. Na kraju je samo iskopao jednu rupu. I legao u nju. Onako, na bok, kao da se odmara. Leđima okrenut kameri, a pogleda uprta u nedostižnu mogućnost preživljavanja.
Medo više nije imao snage ni da ustane, u svojoj je rupi tiho i lagano umirao od gladi, a oko njega se valjala gomila mesa.
Onda meni veselo dotrči tuga, nahrani se nedostatkom suza i poveseli se stisnutoj suhoj smokvi od srca, i ostane tako do kraja dana. A možda i dulje. Možda je stalno tu, toliko je tu, da je primjećujem samo kad me jako mlatne.
I kad šetam gradom. I kad ispred glavnog kolodvora vidim čovjeka na klupi koji jede nešto što liči na burek s nečim, sjedi sam, i kraj sebe ima dvije velike vrečice, nabrekle kao da je u njima sve što je ikad posjedovao, i stare su i pohabane, i sav je čovjek pohaban i glava mu se trese i ruke mu se tresu, i nema riječi koje mogu opisati čovjeka, koji sam na klupi grozničavo pokušava uskladiti nekontrolirane pokrete glave i ruke, i ubaciti taj komadić nečega sebi u usta, i izgleda kao da nije danima jeo, kao polarni medo koji je plivao sedam dana i sada je sam među veselim i ušminkanim ljudima, koji brinu svoje velike probleme, jesu li uskladiti čarapu s majicom, da li na štiklicama izgledaju previsoko, da li im kosa ravno pada i tko ih gleda, jesu li im ramena dovoljno široka a pogled dovoljno mrk, i prolaze tako gizdavci u moru svjetlećih mobitela i ne znam da li mi je više žao čovjeka koji se trese zato što se trese, ili zato što se trese sam u nekom svijetu gdje ne pripada, ili sve to zajedno, ali tuga je tu i ceri se i veseli i, ako nitko drugi, ona je sita.
I onda, tiho i šutke, sa srcem stisnutim na veličinu suhe šljive, i zajedno s morem ljudi koji brinu svoje probleme, prođem kraj klupe, šta ću, i odem na sat engleskog, tamo slušam jako pametne kolegice koje glasno i jasno iznose svoje stavove i poglede na svijet, i slušam to kako one o životu sve znaju, i o svemu imaju ispravno i valjano mišljenje, i čini mi se da me tuga tu još više poteže i još više se ceri, jer tako sam glupa i izgubljena među njima tako ispravnima, i poslije kad se nakon par sati vraćam kući i prođem ispred glavnog kolodvora, vidim tamo na klupi, na boku leži neko tijelo u starom kaputu, ne trese se više, polarni medo spava u moru ušminkanih ljudi i svjetlećih mobitela, a tuga prijeti da će umrijet od sreće.