SAM SVOJ KREATOR (3) - Ljepota življenja
slika: digital art
Danas kreiram ljepotu življenja. Svjedok sam vremena u kojem ljepota života, u ljudskoj svijesti, rijetko zauzima mjesto koje joj po božanskom pravu pripada. Danas ću kod sebe napraviti potpunu rekonstrukciju po pitanju ljepote u svojoj svijesti. Moje je sveto pravo da živim ljepotu i da je dijelim s drugim entitetima oko sebe. Svjesno otpuštam, sva prošla uvjetovanja koja su me sprečavala da gledam svoju ljepotu življenja na ispravan način. To pravo, sad i ovdje, vraćam u svoj posjed kreiranja po sopstvenoj želji.
Vidim ljepotu u svome biću. Ona se zrcali u osjećaju sklada udaha i izdaha zraka, u nježnosti moje duše i harmoniji srca.
Vidim ljepotu u mojim roditeljima koji s ljubavlju nadgledaju moj rast, razvoj i uspjeh.
Vidim ljepotu u svom životnom partneru dok me milo gleda pored sebe.
Vidim ljepotu u svom uređenom, sigurnom i skladnom domu.
Vidim ljepotu u slobodi svoje radoznale, poslušne, pametne i sretne djece.
Vidim ljepotu u užoj i široj obitelji, radosnim susjedima, prijateljima i okolini u kojoj živim.
Vidim ljepotu u optimističnoj energiji grada u kojem živim, njegovim širokim bulevarima, dugačkim ulicama, krasnim parkovima, osvježavajućim fontanama, prekrasnoj arhihekturi...
Vidim ljepotu u okolišu svoje županije, zaseocima, selima, uređenim gradskim četvrtima i gradovima.
Vidim ljepotu u društvenom uređenju, povezanosti gradova, županija i njihovih resora.
Vidim ljepotu u prirodnom izgledu svoje domovine, ravnicama, planinama, rijekama, jezerima i plavom morskom biseru izgleda poput kristala lapislazulia.
Gledam je u sebi i izvan sebe, uživam u svom novom pogledu, sklada koji sam u svojoj svijesti, duši, srcu i tijelu kreirala. Ovu ljepotu pečatim, snagom svog najsvjetlijeg dijela duha.
Dajem nalog svom trećem oku, organu vančulnog opažanja, da zapamti ovaj pečat, ljepotu koju sam stvorila u svojoj svijesti i proslijedi je u ostvarenje odmah i sada u cijelo moje biće iznutra i izvana.
Ljepota života
Život, taj vječiti mađioničar,
Ko' čađavi, vrijedni, sretni dimnjačar
Čačka po mojoj tužnoj duši,
Dok nastoji sve čađi da sruši.
Uporno dimnjak mog tijela čisti
Zbogom energijama koje su egoisti.
Oslobađa tijelo, slobodno da diše
Naređuje prljavštini, ne skupljaj se više!
Igra se samnom, kao da mene i nema,
Dok mi životna iznenađenja uporno priprema.
Stani živote, da vidim šta radiš?
Dok nastojiš da me uparadiš.
Ne pitaš me, smiješ li samnom tako
Raspolagati energijom ljepote olako,
A da me prije toga niko ne obavijesti
smijem li bar na trenutak odmoriti, sjesti.
Želim promisliti o stanju životne ljepote
Ima li u mojoj duši po tvojoj kreaciji dobrote?
Koja osjećajem miline, jednostavno iz srca zrači
Dok se životnost svojim iskustvima junači.
Moj živote, drug mi trebaš biti
O svom radu me obavijestiti.
Želim i tebe i sebe svjesno shvatiti,
Ne da mi se više, gorke suze liti,
Želim sudjelovati u tvome radu
Dok me pripremaš za vanjsku paradu.
Nastojim iskreno, svjesno da te shvatim
Tvoja djela mudro da prihvatim.
I zato te molim,
Dozvoli mi lijepo da odmorim,
U obostranoj ljepoti, svoje umorno biće
Dok ljepotom i tvoj novi dan osviće.
Prihvati i ti ovu kreaciju moju
Dok ne smislim još ljepotu koju,
U kojoj će nam zajedno i milo biti
Obostranom ljepotom stalno zračiti.
PJESMA MI NA DUŠU SLETI
slika: digital artist
Pjesma mi na dušu sleti
pa me na veselje podsjeti,
dušu mi svojom arijom taknu,
da me od tuge stihovi maknu.
Srce mi pjeva osjećajem sreće
i ništa nesretno pored sebe neće,
a ni ja nesreću više neću
neka mi stihovi na dušu slijeću.
Pjevamo tako duša i ja
i svaka stanica u meni zna,
kako je lijepo kada srce pjeva
nisu mu ravni ni slavuj ni ševa.
Sletjela je pjesma na dušu moju
pa me vratila miru i spokoju,
sada mi duša i srce stalno pjevaju
kao da drugog posla uopće nemaju.
POBIJEDIH DEMONE PAKLA
slika: digital artist
Pobijedih noćas demone pakla
tako lako, da se i sama iznenadih
ni slutila nisam da postoji
carstvo demona ljudi,
poznatih i nepoznatih.
Jedna djevojka plava
ponudi mi prijevoz svojim autom
i doveze me na prijevaru
u carstvo svoje izdaje,
ponudi mi svoje erotske orgije
s osmijehom pobjednika,
jer nikoga nema u toj pustoši,
da mi pomogne u obrani,
a čak je i policija u njihovom kolu.
Odvede me na sjednicu
kao počasnog tek pristiglog člana,
da me predstavi u carstvu svome.
Sa neobjašnjivim mirom
i hrabrošću rekoh,
da ne pristajem biti njihov član
i da sam na prijevaru dovedena.
Svi demoni me u čudu pogledaše
i počeše mi se u facu smijati,
zgrabiše me na silu i polegoše
na pustu livadu kraj svog skloništa,
da me svojim znacima priprave
za svog vođu kao poslasticu.
Oni svi i ja sama
bez ikakvog izgleda u obranu,
a ja mirna kao da se ništa ne događa
gledam u njihove relikvije
i pogled mi se zaustavi
na običnoj drvenoj toljagi.
U meni se pojavi hrabrost
kakvu nikad prije nisam osjetila
i odlučih da moju dušu
nitko od njih neće taknuti.
Kako se koji pokrenuo prema meni,
tako sam ga i eliminirala
sve do glavnog demona
i njegovog malog sluge,
oni mi se učiniše
nepobjedivi od ljudskog roda.
Odlučna da se borim do kraja,
oteh trozubac velikom demonu,
prisjetih se svojih pjesama
i zazvah u pomoć Boga svemogućeg.
Kako sam dotaknula trozupcem
cara svih demona,
on se rasplinu pred mojim očima
zajedno sa svojim slugom
i ja se vratih u carstvo ljudi
odlučna da nikad više
u njma ne vlada demonska svijest.
Zar je tako lako pobijediti
najveće demone u ljudskom obliku?
Vratih se iz njihovog kraljevstva
cijela i odlučna,
da svim demonima zabranim
boravak među ljudima na Zemlji.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic12.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-124-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
TO SAM ŠTO SAM
slika: digital artist
Obzirom da ne znam
ni tko sam ni što sam,
uključujem znanje
vodoravnog broja osam.
On to znanje ima
pa sve informacije prima,
iz kozmičkih sfera mu dolaze
i na moj bitak paze.
Broj osam mi kaže,
da sam netko i nešto
i on znanje o meni
skriva tajanstveno i vješto.
Na kapaljku mi mene pokaže
ponekad kad se sa mnom slaže,
a najčešće me negira,
pa mi tako u emocije dira.
Nalazim se tu i tamo,
mi ljudi slutimo da znamo
sebi smo blizu i daleko,
a tko smo, još nije otkrio nitko.
Ponekad sam si tako blizu
kad u životu ne osjećam krizu,
a nekad sam si jako daleko
kad me nehotice povrijedi netko.
Beskonačnost mi kaže,
da se sa mnom slaže,
u meni je sve postojanje
koje je jednako na sve strane.
Sebi sam samo vidljiva sjena
koju čeka životna smjena,
da se iznova u životu otkrivam
i o svom bitku u sebi snivam.
To sam što sam,
tko sam nije me ni briga,
nekad sam si poznata,
a nekad nepročitana knjiga.
KAD ISTINA ZABOLI
slika: digital artist
Nema veće boli,
nego kad istina zaboli,
ljubavne boli su joj
tek do koljena
i boli tuge kao da ni ne postoje.
Kad istina zaboli,
srce u zrno gorušice stane
pa bolno pati i šuti
i samo suze svoj put nalaze,
da operu dušu i zacijele rane.
Ponekad ta bol dugo traje,
a nekad tek tračak samo
podsjeti na izdaju ideala
koji su životnost slavili,
dok nisu izdani bili.
Istina, ta neuhvatljiva kraljevna,
pleše svoj zanosni ples
i budi uspavana sjećanja
na emocije svog bolnog bitka
koje je suzama i uzdasima zalijevala.
Proteže ona bol kroz eone
u milenijima tragove ostavlja,
sjeća na smrt i rođenje
i najbolnije životne događaje
od jučer i danas na sutra prenosi.
Oj, istino, zatomi svoje sjećanje,
izliječi svoj bitak od bola,
oslobodi tijelo disanjem sreće,
slobode i ravnopravnih odnosa
koji život u zdravlju slave.
Neka se tvoja bol, istino,
zauvijek iscijeli u srcima ljudi
i oslobodi ljudski rod patnje
pa neka napreduje zdravlje
na svim nivoima ljudske duše
rađajući sreću u svim suodnosima.
BOLESNO DRUŠTVO
slika: digital artist
Bože dragi,
daj mi snage da izliječim
ovo bolesno društvo
bar u svojoj duši,
da mu oprostim grijehe
pohlepe i nepoštenja
i da dišem punim plućima
svjesna da će sve proći
pa i življenje ovih
koji vladaju ovim svijetom.
Ozdravi zemaljske moćnike, Bože,
poštenjem, istinom i humanošću,
da iskreno nađu snage u sebi
i promijene svoju opaku ćud
na Tvoju sliku i priliku dobrote,
ljepote i velikodušnosti.
Daj mudrost, Bože,
njihovim potomcima,
da budu pozitivnom
pameću okrijepljeni.
Pokaži nam put ispravnosti
i vodi nas, Bože, mudro,
da živimo raj na Zemlji
koji si nam svima namijenio.
Prijeko nam je potrebno
zdravo društvo u svim segmentima,
obiteljskom, društvenom i religijskom,
da bi pojedinac živio dobrotu.
Bože, pomozi mi, molim te,
da posijem sjeme iskre duha
u svim srcima i dušama
ovozemaljskog svijeta
iz kojeg će klijati zdravlje,
sigurnost, miroljubivost,
blagostanje, ispravnost i sreća.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic12.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-124-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
POSLANIK SVJETLA
slika: digital artist
Poslanik svjetla
svijetli u tami
kad tama svoje pipke
pruži u svjetlost,
da joj oduzme čar.
Postoje takva bića
ni sami ne znaju
tko su i što su
pa ako to i spoznaju,
svejedno im je.
Njih vodi Davidova zvijezda
i sjećanje na dom
svog nebeskog Oca
i majke prirode
od koje su skute primili.
Poslanik svjetla
je svatko od nas,
samo to mnoge duše
još nisu osvijestile,
nisu svoje svjetlo upoznale.
Doći će i taj dan
kada će tama
podviti svoje skute
i svjetlo će zauzeti mjesto
koje mu pripada.
Do tada neosviještene duše
voditi će svjetlo Boga
i poslanici će raditi
za dobrobit onih
koji to ni ne slute.
Poslanik svjetla
skromno živi svoj život
i energije svoje duše
usmjerava u tamu,
da osvijetli put onima
koji ne vide svjetlo
na kraju tunela.
MISAONI OBLICI
slika: digital artist
Spoznaja dalje teče kroz misaoni oblik. Poremećen je bioritam zemaljske sudbine, a sa tim bioritmom poremećen je i moj životni tok. U meni je sposobnost, da pokrenem energiju kako bih zaustavila razvoj nekih čudnih gena na planeti Zemlji. Ti geni su smrtna opasnost za mene i prijete rušenju moga doma Zemlje. Zato sam vraćena u prošlost na sam izvor zbivanja zemaljskog života. Bolest nesreće koja je prisutna u meni, prisutna je i u planetu Zemlji. Proširila se na cijeli planet te ugrožava cjelokupan zemaljski život i to ne samo ljudski.
Shvaćam, da su u čovjeku pohranjene sve vrste života, a on je odgovoran kao nositelj spoznaje za sav postojeći život na planeti Zemlji. Na informaciju razočarano odgovaram pitanjem: a tko je to, molim vas, sretan na planeti Zemlji i ne osjeća se ugroženo u svojem zdravlju i slobodi? Baš bih ga voljela vidjeti?
Želim se odmaknuti od tih informacija, ali ne znam kako. U sebi mislim, da je krajnje vrijeme da posjetim psihologa ili psihijatra. Ne znam niti kome da se obratim za pomoć, ali što da mu kažem? Ne znam više što je normalno, a što nenormalno. Ono što je do jučer za mene bilo normalno, više ne vrijedi, a za doktora vrijedi. Doktor! Koji je to doktor na zemaljskom nivou, da me može izliječiti od spoznaje koju sam doživjela? Ovo se više ne može zaboraviti. Osim što sva iznutra treperim, osjećam se sasvim normalno? Nikad nisam bila pametnija, snažnija, mirnija, odlučnija, odgovornija, ozbiljnija. Sasvim mi ja jasno, nemam nikakvo moralno pravo zažmiriti na ove podatke. Od tada kao da nikad nisam sama, kao da je netko sa mnom, a ja ne znam tko je to. Dok se odvijaju moje dnevne obveze, ništa se ne događa, ali čim prestanem misliti na obveze, misli krenu u nekom svom smjeru komunikacije u koju sam ja potpuno kao akter uključena.
U prvom redu misli su mi upućene prema mom osobnom preobražaju i povećavanju protoka energije koji iscjeljuju i ojačavaju moje unutarnje organe. U tom preobražaju u potpunosti spoznajem svoj život koji trenutno živim. Ono što ne znam odgonetnuti je život koji na neki način vodim paralelno i kao da živim više života u različitim okruženjima odjednom.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
PLANETA ZEMLJA
slika: digital artist
Pred mojim otvorenim očima u svijesti ili nekakvom dalekom sjećanju vidim planetu Zemlju, ogromnu užarenu loptu neprepoznatljivog oblika koja se uobličuje u okrugao vatren komad užarene lave. Nijemo promatram njene promjene u pojedinim vremenskim eonskim razdobljima i gledam nastanak zemaljskih vrsta života sve do nastanka čovjeka u različitim zemaljskim okruženjima, njegovog postepenog razvoja, uspona i padova. Užas! Čovjek je nastao križanjem životinjskih vrsta. Zašto to osjećam, čujem i vidim kao užas? Ja vidim svoja čula, vidim kako se rodila i odrasla prva divlja žena. Odrasla je uz stado ovaca, bila je plavokosa, vidim njen susret sa jedinkom svoje vrste, njihovim prvim prestrašenim susretom, dodirom, uspostavljanjem komunikacije.
Gledam kroz to vrijeme zemaljski i kozmički razvoj ljudskog roda, propast ljudskih civilizacija i vidim povremene kataklizmičke propasti planeta. Vidim da je ponovno došlo takvo vrijeme kada bi malobrojna ljudska rasa, koja bi ostala, trebala opet krenuti iz početka.
Suze nijemog bola i tuge zaustavljaju moj uvid u viziju date spoznaje. „Vjeruješ li sad?“ - dolazi pitanje. Vidjela sam, ne preostaje mi drugo, nego da vjerujem, ljutito mislima uzvraćam. „Želiš li vidjeti ostatak?“ - dolazi pitanje. Zastajem na trenutak i ne znam što mi se to događa i što da odgovorim na postavljeno pitanje. Kome to odgovaram?
Negdje u dubini svoje svijesti pronalazim riječ radoznalost. Gotovo se gorko osmjehujem, dok nevoljno prihvaćam da sudjelujem. Mislim, nastavit će se odvijati film sjećanja kao i maloprije, ali ništa od toga. Osjećam se prevarenom. Vizija se odvija u drugom smjeru. Kako da je nazovem: znanje koje teče samo od sebe, spoznaja što mi je za činit?. Nazvat ću je: informacije koje slijede misao. Otkud dolaze iz mene ili izvan mene? Ne znam, nemam pojma i nije me briga, tako bih rado odgovorila i usput zamolila, da me nitko ništa ne pita. Kao da me ima tko šta pitati o tome. Koliko ljudi uopće ima spoznaju o ovim informacijama, mogu li se nabrojati na prste jedne ili obadvije ruke? O, Bože, kakav si to teret stavio na moja pleća?
U to vrijeme ne bih ni u mukama priznala što mi se događa, a ne bih znala ni objasniti i kad bih htjela. Ne znam i gotovo. Moj život i spoznaja o njemu okrenuo se naopako. Vidim ljudsku dušu, osjećam njezine boli, plačem gorkim suzama straha za životom svoje djece koju sam donijela u ovaj okrutni svijet. Nije više ni malo važno to što sam ja živjela. To nije ni zrno pijeska od onoga što je proživjela ljudska duša.
O, Bože, ja vidim svoju i ljudsku dušu.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
JA SAM TO
slika: digital artist
Čini mi se po sjećanju,
da sam neka nevidljiva duša
koja je na Zemlju došla život da kuša,
osjećam sad, da ovdje pripadam
a kojim iskustvima mogu da se nadam?
Obzirom da ovdje dišem,
o ovoj ću temi nešto da napišem,
odabrala sam ovo poslanje,
da proživim svako fizičko stanje,
da upoznam mane i ustoličim vrline,
ujedinim ove dvije osobine,
naučim obiteljsku toleranciju
i pomirim ljudsku naciju.
Ma, tko to uopće može,
bolje mi je izaći iz vlastite kože,
ipak ću se razvijati tako do kraja života
tko god to bude pratio, bit će mu divota.
Sjećanja od prije mog rođenja vode me u neistražene svjetove. Iz jednog takvog svijeta (Alciona) koji je na neki način povezan sa Plejadama i Orionom, spremala sam se na zemaljsku inkarnaciju. Gdje se nalazi taj svijet u Kozmosu, nemam pojma, nisam se ni potrudila, da ga potražim. Birala sam između mnoštva zemaljskih obitelji. Na kraju se moj izbor sveo na dvije obitelji između kojih sam se teško odlučivala, gdje se utjeloviti pa sam stalno eskivirala kod svog anđela pratioca. Nisam se htjela roditi, a na kraju sam se ipak morala utjeloviti ili bi moja duša otišla na tisućljetno spavanje, tako da je ovo bio najbolji izbor koji mi se nudio.
Sudbina moje duše na Zemlji mi je pokazana samo kroz jedan manji dio života prije inkarnacije. Sa tim zaključujem, da me je netko, otkud sam došla, gadno izmanipulirao ili se meni samo tako čini. Imala sam izbor roditi se gdje god ja izaberem, u bogatoj ili siromašnoj obitelji. Gledala sam mnoge obitelji i potencijalne roditelje na sve strane svijeta, ali ne mogu reći da mi se igdje sviđalo roditi i biti dio ove zajednice. Na kraju došlo je vrijeme, da se ipak moram utjeloviti ili će moja duša otići na spavanje dugi period prije, nego dobije šansu za inkarnaciju. Morala sam se odlučiti između dvije obitelji koje bi najbolje mogle poslužiti svrsi mog razloga za rođenje.
Jedna od obitelji bila je srednjovječna, jako bogata iz Ohio, USA, koja je željno očekivala prinovu, tu bih bila jedina nasljednica velikog imanja i sad znam što sam. Nisam pametna kad nisam odabrala to bogatstvo, tu ljepotu imanja i blagostanja, a nisam je odabrala zato što tamo nije bilo radosti. Bilo je sve nekako mrtvo i napuhano i mada mi je bilo žao blagostanja, ipak sam rekla ne. Kad sam odlučila da se tu neću roditi, tada mi je do kraja pokazana ta inkarnacija. Eh, u djetinjstvu bi mi bilo dosadno, ali u zreloj dobi imala bih sve mogućnosti za puni prosperitet života. Vidjela sam mladu samouvjerenu aristokratkinju, obrazovanu u najboljim školama, lijepu i pametnu.
U obitelji u kojoj sam rođena stalno je vladala nekakva živost, igra i radost. Rodila sam se jednog dana u gradu Tesliću kao djevojčica koju je babica nazvala nadimkom, Padobranka. Dadoše mi ime po baki od moje majke, Anđa, i u obitelj Mitrovića donesoše još jednog ptića. Ispala sam na ovaj svijet još u hodniku bolnice, tako su mi pričali. Još se ponekad osjećam kao da mi treba padobran. Spotičem se, padam, dižem, a sve bez krila koja bi mi osigurala ravnotežu. Nije nikakvo čudo što nemam blagog pojma - tko sam ja? Pala sam na glavu i zaboravila, ali da se jednom podsjetim, dobila sam u to ime rodni list i postala objekt i subjekt ovog svijeta. Odrasla sam kako sam odrasla, bilo je tu mnogo lijepih životnih trenutaka.
Kad sam navršila osamnaest godina, društvo me obilježi osobnom iskaznicom s imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja i bračnim statusom. Lijepo, sad sam imala i dokumente koji su potvrđivali moju odgovornost građanina postojeće zemlje u kojoj sam se rodila. To sam bila ja, državljanka jedne zemlje, supruga, majka, domaćica i djelatnica. Moja zemlja, bila mi je mala. Htjela sam vidjeti malo svijeta i za taj svijet sam dobila putovnicu.
U sve ovo kad pogledam, odgovora nemam. Ja sam sve to i ništa od toga nisam pa onda, tko sam i gdje sam, otkud sam i što sam? Nemam pojma, a evo zašto:
Kad sam bila mala,
odrasli mi rekoše:
„Šuti, dijete, što ti znaš, pameti nemaš.“
i naravno, moje znanje nisu slušali,
a kad sam odrasla djevojka,
rekli su mi:
„Šuti, kakva ti je bila mati?
Nećeš naći momka i nećeš se udati.“
i ja opet zatvorih usta,
a moja mladost osta za znanjem pusta.
Sebi sam obećanje zadala:
naći ću dečka kako bih se udala,
ali usprkos svemu, dečka sam na brzinu našla
i mislila kako sam sreću i bez obitelji pronašla.
Sva sretna, pravila sam se važna
i smijala se tada na razne riječi:
„Kako te nije stid, ti si mlada,
što te se to u tvojoj obitelji učilo,
od tvoje priče svima nam se smučilo?“
Na ovo je dosta i uzdah, ništa drugo,
o, srećo moja i teška tugo!
Ni muževa obitelj za mene razumijevanja nema,
kakva li mi se sudbina u životu sprema?
U braku, naravno, da su muž i njegova obitelj jači
i tako nastavi u životu svatko da me tlači,
muž mi u svoju i njihovu obranu reče,
oni u životu imaju nešto preče,
ja sam za njega i njih, nitko i ništa
ne zaslužujem da budem član njihovog ognjišta.
U tuzi pomislim, možda je on u pravu
i tako pred svima pognem glavu.
Postadoh majka, ponosno glavu digoh,
ali jedva što progovoriti stigoh,
rekoše mi opet ti isti ljudi:
„Pristojna i čestita budi!
Ti si majka, slušaju te djeca.“,
i ja im u sebi skidoh sa neba
sve i jednog sveca.
O, Bože, iz mene progovori silina
negdje na margini svijesti, pokaza mi se milina,
konačno i bez njih shvaćam sama
u našim životima caruje tama.
Dok moja duša istinu o ovom krije,
moj karakter sigurno dobar nije,
okrenula sam se od svih na drugu stranu
ne želeći više slušati ničiju manu.
Mane i vrline svi smo imali,
samo smo o njima malo znali
preispitala sam svoje mane i vrline,
postala svjesna njihove tuge i miline.
Uspavala sam mane, a na vrlina deset
naučila sam napamet još pedeset
ne zbog svojih suputnika, već zbog sebe,
životnog opstanka i duševne potrebe.
Ali nisam ja ni vrline ni mane
ne znam sa koje sam došla strane,
još mi fali samo da postanem baba
pa da mi život ne protekne džaba.
Tu će mi biti otvoreno komunikacijsko polje,
znam kako se može živjeti ljepše i bolje,
alaj ću da pričam i pjevam,
šutim, smijem se i zijevam,
radit ću sve što moje biće umije
i nitko mi ništa konačno ne smije.
Bit ću nula i iskrica, ako treba
zbog svoje unučadi i njihovih potreba,
ma, što mi bi, da se ovdje rodim
ako svoje postojanje i pogodim
nitko mi vjerovati neće,
moje biće u nuli umrijet će?
Ovo pitanje predat ću svojoj djeci,
mene su učili preci
tko nisam i što sam,
da mogu odgovoriti:
Ja to sam!,
rezime, ime i prezime,
dijete, učenica, djevojka,
djelatnica, žena i majka
i kao baka zadnja značajka,
smrt i život, život i smrt,
povuci potegni,
istegni se pa protegni...Eh!...
Mislim, dakle, postojim
sebi u bradu brojim,
osjećam, dakle, živim
ni Boga za život ne krivim.
Govorim, dakle, kreiram
mnoge bez pitanja tako diram,
krećem se kako vjetar puše
prateći znanje svoje duše
djelujem putem pravde
mnogi su mi rekli,
da nisam odavde.
Jedna sam od mnogih duša
koja život u materiji kuša,
ja sam samo neka sjena
koju čeka fizička životna smjena.
I dok nastojim živjeti poštenje,
doživljavam vatreno krštenje,
kad sam sve ovo pulsiranje života prošla,
krajnje razumijevanje do kojeg sam došla:
najobičnije je otkriće,
da ne znam kakvo sam biće.
Očitujem se udahom iznutra i izdahom izvana
informacije primam sa svih strana,
dok udahom skupljam svoje djeliće,
svakog sam trenutka neotkriveno biće.
I sada idem u još jednu potragu svog postojanja, dolaženja, bivanja, odlaženja, nestajanja i nastajanja. U fizičkim životnim previranjima i psihičkim spoznajama rodile su se vizije lažnog, neutralnog i istinitog poimanja moje stvarnosti.
Što je od svega toga istina, a što laž, svatko će prosuditi po vlastitim shvaćanjima, a ovo je istina moje duše. Ako se netko u njoj prepozna, to je samo podsjetnik, da nitko nije sam u sličnim iskustvima.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SVJESNOST VIZIJA
slika: digital artist
Čudne neobične vizije do tada nepoznate zaboravljene istine i zaboravljene ljepote mog života počeše me pratiti kao sjena. U prvi mah ne obraćam pozornost na njihove poruke. Nisam svjesna sa kim sam to uspostavila komunikaciju. Nikoga ne vidim, ali spoznaje o zaboravljenim sretnim iskustvima i nepoznatim pozitivnim znanjem neprestano su prisutne u mojim trenucima osamljenosti. Shvaćam ubrzo, da je to područje komunikacije vrlo neobično, uzimam olovku i bilježnicu i odlučujem ih zapisivati. Sve što dotaknem rukama, uspostavlja sa mnom komunikaciju na prijateljski način. Ne razumijem, kako tu povezanost nisam prije osjećala? Jesam li ja to konačno postala prijatelj sebi pa se to prijateljstvo pretače i na moju okolinu? A tko zna, možda sam „pošandrcala“, pomišljam.
Preispitujem svoju mentalnu stvarnost i zaključujem, da je ista kao što je i bila. Ne, ne čini mi se da je ista, mnogo je novih informacija koje mi se roje u glavi i kao da bolje shvaćam sebe i svijet u kojem živim. Da ne zaboravim te spoznaje, počinjem ih bilježiti na papir. Zaključujem, da je bolje tako, nego da o tome nekome pričam. Koga bih mogla pitati što mi se to događa? Ne znam nikoga sa sličnim iskustvima. Moram potražiti liječničku pomoć, čvrsto odlučujem, možda bih mogla otići i kod svećenika, on bi mi možda mogao pojasniti stanje u kojem se nalazim. Na literaturu nisam ni pomišljala, nisam dolazila u doticaj sa pisanim znanjem o sličnim iskustvima i ne mogu reći, da su me iskustva poznatih uvida opterećivala, dok nisam počela dobivati nepoznate uvide o drugim ljudima, i kozmičkim zbivanjima.
Kada se to dogodilo, počela sam postavljati pitanja i tražiti odgovore, zapravo, odgovori su dolazili bez da sam ih tražila, ali ja u njih nisam vjerovala. Počela sam ih povremeno provjeravati, uplašila sam se tek kad su se pokazali istiniti i tad sam se od straha o njihovoj istini potpuno blokirala. Kao munjom pogođena u trenu, uvidjeh groznu istinu. Ni ja, ni drugi ljudi ne znamo ništa o sebi, mi nismo bića ljubavi, a toga nismo svjesni. Nitko nikoga ne voli, ni roditelji ne vole djecu, ni djeca roditelje, bračni partneri samo što se ne poubijaju međusobno, ljudi u okolini kao da spavaju neki teški nesvjesni san. Društvo je daleko od pojedinca i pojedinac od društva, svugdje vlada usiljeno podnošenje i potajna mržnja zbog zatočenosti u nametnutim životnim okvirima, nitko nije slobodan. Vlada opća kriza morala na svim postojećim nivoima od pojedinca, obitelji, okoline, društva, religije. Ljudi su izuzetno agresivni, a da toga uopće nisu svjesni. Samo rijetki nešto poduzimaju da suzbiju tu svoju agresivnost. Ma ne, ovo ne može biti istina, ali jest! Istina je, gorka kao čemer, nitko nikoga ne voli! Ukočeni smo u podsvjesnoj spoznaji, da nismo voljeni i da sami nikoga ne volimo, ljubav povremeno tražimo u erotskoj ekstazi i praznim zagrljajima, ali ljubav se ne nalazi tamo, ona je skrivena u nevidljivoj unutarnjoj i vanjskoj istini i pozitivnosti većoj od negativnosti.
Svaki čovjek živi u laži, svi lažemo o tome tko smo i što smo, lažemo u svojim mislima, osjećajima, riječima i djelima, mi nismo onakvi kakvima se predstavljamo. Ponajprije osvještavam svoje laži, jasno vidim gdje sam griješila i gdje griješe moji suputnici. Neotkrivena istina koja se dogodila u mislima i osjećajima ne slaže se sa našim svakodnevnim riječima i djelima, ona proizvodi strah od agresivne kazne i dovodi životni opstanak pod znak upitnika. Svaka promjena o nepoznatom ishodu stvara mnoštvo mentalnih konstrukcija sa kojima je zatočena naša emotivna unutrašnjost. Te konstrukcije leže u nama kao hrpa nabacanog smeća, naše tijelo izgleda kao smetlište, zakrčeno je izvana negativnim mentalnim obrascima nerealiziranih misli, a iznutra sa negativnim osjećajima o opasnosti za životni opstanak tijela.
Bože sveti, koja je ovo zavrzlama?! Je li ovo uopće moguće otpetljati, a da se iznova ne zapetljam kao pile u kučine? Hm? Moguće je, a i neophodno potrebno, da bi se izašlo iz ropstva konstruiranih sopstvenih strahova od lažnog identiteta.
Nevoljko se suočavam sa djelima straha i njihovim mogućim posljedicama, osvještavam misli koje prolaze mojom sviješću, pratim njihov tok kroz tjelesne funkcije kroz unutarnji osjećaj. Vidim, mnogo je više negativnih misli koje rade destrukciju u tijelu i vidim i što mi je za činiti. Predstoji mi mijenjanje mentalnog sklopa za koji ne znam kako da ga uravnotežim. Tu leže svi moji grijehovi. Ja nisam naučila voljeti sebe.
Kako se postiže ljubav prema sebi? Sve potječe od misli, misli se pretvaraju u negativne ili pozitivne riječ, riječi utiču na unutarnji osjećaj nesreće ili sreće, osjećaj me vodi prema lošem ili dobrom djelu koje obavljam, a djelo se pretvara u lošu ili dobru naviku. Ako to ne pratim, ne znam što mislim, govorim, osjećam i radim. Tada ne volim sebe, a naravno niti ikoga drugog. Svaka moja misao utječe na sve ljude, njihove misli, riječi, osjećaje i djela. Isto to se događa i sa svim drugim ljudima, međuovisni smo u svemu.
Ima li uopće ikakvog smisla bilo što poduzimati po ovom pitanju, što ja uopće tu mogu promijeniti kao jedinka? Hm. Kad promijenim sebe, sve se mijenja po mom uzoru. Zašto? Zato što je to drugačije, a energija slijedi ono što je interesantno. Da. Sad mi je jasno kako se to radi, ali hoću li ja to stvarno i uraditi? Nema mi druge. To je put voljenja sebe, a sad mi je jasno da se ja nalazim u svemu što postoji. Sve ovo što ću raditi, radim samo za sebe. Ako još netko ima koristi od toga, to je onda nesebičnost, velikodušnost. Bog te vidio!?
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
VIZIJE KROZ SNOVE
slika: digital artist
Pojačani snovi, koje više ne zapisujem, vode me u četvorostrukom smjeru. Svaki san mogu gledati kao prošlost, koja je uticala na sadašnji život, što mi kao iskustvo predstoji u sadašnjem životu, što je predodređeno kao budućnost i što mi se kao Duši događalo u predhodnim inkarnacijama. Te prethodne inkarnacije mi je bilo najteže prihvatiti, vjerovala sam, da je ovo jedini život koji živim i da na njega utječu samo ljudi iz moje bliže okoline.
Kako da vjerujem, da postoji tu pored mene i tamo daleko od mene netko nevidljiv bez oblika, tko upravlja mojim životom, kada ni ja sama sa njim ne mogu upravljati?
Slijedim viziju u budnom stanju po kojoj ja prolazim nekakvo obrazovanje u nebeskoj hijerarhiji. Svi uvidi su povezani sa spasom planete Zemlje i kako pokrenuti njeno iscjeljenje. Poučavana sam po principu svog kretanja od kuće do kuće u mom dosadašnjem životu. Sa tim znanjem znala sam što u kojoj kući treba učiniti u sadašnjosti, da bi se energija prošlosti transformirala i dovela u balans.
Moje kuće značile su moje kretanje u užem smislu, političko zemaljsko vodstvo najrazvijenijih zemalja i njihovih upravitelja (predsjednika). U širem smislu predstavljale su kontinente na planeti Zemlji kao i mjesta u Kozmosu na koja je utjecala energija Zemlje. U pojedinim vizijama jasno se moglo prepoznati nadolazeće kataklizme na planetu u pojedinim njegovim dijelovima i značenje djelovanja kako ga spriječiti ili barem ublažiti.
Kataklizme su se odnosile na poplave, potrese, požare, orkanske oluje, vulkane i ratna previranja. Ne mogu se pohvaliti, da sam bila previše odgovorna. Neke od njih sam bez ikakve savjesti jednostavno zanemarila ne vjerujući kako je moguće, da se one dogode, a nije me bilo briga sve da se i tisuću puta dogode. Grižnja savjesti koja bi uslijedila nakon spoznaje, da se kataklizma mogla barem ublažiti, teško se može opisati riječima. Uglavnom su poruke bile odaslane kao opasnost po moj život kao da sam ja povezana sa svim tim životima, a izračunavale su se po principu istok, zapad, sjever, jug.
Nisam uvijek točno znala mjesta, ali sam znala na kojoj strani svijeta će se što događati i sa kojim poznatim predsjednicima država će što biti povezano. Bilo mi je vrlo teško razumjeti poruke i slijediti njihov tok događanja. Nisam imala dovoljno znanja iz zemljopisa pa sam kupila globus, kompas i koristila sam zemaljski atlas. Jedva sam našla na karti pustinju Gobi, iz njene utrobe zračila je energija znanja, meni teško razumljivog.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
KOMUNIKACIJA SA SVJETLOM
slika: digital artist
Izađem iz busa i dođem na plažu, zagledam se u bistru vodu plavog Jadrana, skidam odjeću kao da skidam teški teret sa sebe i zakoračim u čistu vodu, razmišljajući što ću sve u njoj oprati. Mogu li se ičim oprati bolna iskustva koja sam proživjela, neispunjena životna nadanja, prijevare, izdaje, osujećenost, agresivnost, potlačenost?
Zamahnuh rukama prema dubokoj vodi i prepustih se njenoj svježini. Otvoram oči u vodi, da bih pogledala u njezino dno. Bijeli pijesak morskog dna podsjeti me na bisernu ogrlicu prolivenih suza. Isplivah na površinu ostajući iznenađena igrom sunčevog svjetla na vodi. Sunčeve zrake poigravaju se u bezbroj sjajnih zlaćanih oblika. Imam osjećaj, da me zovu na zajedničku igru. Zagledana u njih s olakšanjem prihvatila sam zajedničku igru sjene i svjetla. Čudesno je to sjajno zlaćano svjetlo, ispričah mu svoju životnu istinu proživljenih iskustava iskreno, bez uljepšavanja, najgoru istinu agresivnosti koje su u mene ulile tone teškog straha u kojem jedva pronalazim trunčicu nade za sopstveno preživljavanje. Nedostatak ubijenog Boga u meni, nježne ljubavi prihvaćanja, povjerenja, poštovanja, druželjubivosti, nedostatak ispravne komunikacije, krivice što živim i smetam mužu da bude sretan, nemogućnosti ostvarenja svojih htijenja.
Bože svemogući, koje li bijede od života? Prečisto je blato u Mrtvom kanalu u usporedbi sa mojim životom. Dosta je! Ne prihvaćam više svoju niti ičiju krivicu.
Ne znam zašto sam okrivljena i kažnjavana niti znam zašto ja druge ljude okrivljujem za svoju nesreću?
Nisam li ja gospodar svog života?
Tko je to odredio, da sam dostojna kazne i nedostojna sreće, tko se to postavio u ulogu moga gospodara?
Čiji sam ja sluga, a ne gospodar svog života?
Zašto se nisam naučila slušati sebe i svoje životne potrebe?
Zašto sam svoj život podredila životu agresivnog muža, djece, doma, društvenih obveza?
Ne osjećam, da je samo to svrha mog života.
Jesam li ja to sama sebe postavila u ulogu jadnika i ovisnika ili mi je takav život sudbinski predodređen?
Što je sudbina?
Mogu li je svjesno ignorirati i živjeti svoj život po svojim, a ne tuđim navođenjima?
Mogu li samostalno upravljati svojim životom, baz glume, kako je, eto, sve dobro u mom životu, dok mi je tup pogled uprt u zemlju?
Jedno po jedno rekonstruiram ova pitanja.
Reci mi svjetlo! Smatraš li uistinu, da sam sve te kazne svojim životom i zalaganjem zaslužila? Kazne? Koliko sam puta u životu bila kažnjena, a koliko mažena?
Ne očekujući odgovor, prisjećam se svojih obveza domaćice i majke. Osjećam se stupom svoje obitelji. Njihovo dobro zavisi od mog služenja njima. Služim li ja njima na ispravan način? Što je ispravan način služenja? Radim najbolje što znam, ali je li to ispravan način? Imam osjećaj, da sam nešto krivo posložila u svom životu, nisam ja na prvom mjestu. Smijem li sebe postaviti ispred svih? Ne znam je li to moralno.
Izalazim iz vode i odlazim kući spremiti obrok djeci i mužu. Nisam li sama sebi postavila previše obveza?, postavljam si pitanje. Nakon dugo vremena osvještavam. Životno breme služenja postalo mi je preteško. Umorna sam, nesretna, nezadovoljna, bolesna, nemam više otkuda crpiti snagu.
Što je snaga, gdje se ona nalazi?
Ne znam. Promišljam. Kako bih mogla otkriti dodatni izvor snage. Tek sam na polovini svog životnog puta, a već sam iznemogla. Zaključujem, moja djeca me još trebaju i ne smijem pokleknuti, odgovorna sam za njih. Ako nemaju oslonca u majčinskoj ljubavi... pa gdje će ga naći u ovom surovom i razjedinjenom svijetu?
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
BIO SI MI INSPIRACIJA
slika: digital artist
Bio si mi inspiracija,
ključ koji otvara vrata duše
u tvom naručju muzika sfera
ispisala je svoje note
simfonijom ostvarene ljubavi
koja velikodušnost zrači.
Otvorio si vrata srca
k'o lopov ušao u moj svijet,
da pokradeš blago moje duše,
u bespuću si me ostavio
prepuštenu zvijezdi padalici,
osiromašenu za ljubav
i obogaćenu iskustvom.
Draga sjećanja izviru
iz spektra sunčevih zraka
kad se sjetim tvog lika
i toplog nježnog zagrljaja.
U sjećanju naslonjena na tvoje grudi
sanjam tvoje tople usne
i osjećaj strasti što se budi,
a praznina utire svoj put.
Nisi više moja inspiracija
i drago mi je zbog toga,
otišao si iz mog srca
ostavio otključana vrata duše
kao da nikad u njoj nisi ni bio
vrijednost njene ljubavi
si sa sobom u smrt odnio.
Sa drugog svijeta poruke mi šalješ
i stavljaš me na teške ljudske muke,
a ja u sjećanju vidim tvoj lik,
tvoje napaćeno biće, ispružene ruke.
Dao si mi se pa u smrt otišao,
da bih ja mogla nastaviti živjeti
i ostvariti sebe,
a dobro si znao,
da to ne bih mogla pored tebe
i u tvom paklu sretnija sam bila
disala sam, dok sam te voljela,
Vrati mi moje pokradeno blago
pa onda idi kud god ti je drago,
u zamjenu ti inspiraciju dajem
ne plačem više za zemaljskim rajem
Primi me u Aštar iz koga si došao
da bi pakao smrti zbog mene prošao
svoju ljubav u mene si prelio
i otišao kao da nikad nisi ni živio.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
OBZIRNOST
slika: digital artist
Imaj obzira prema svakom,
učila me je moja obitelj
sa svakom svojom odlukom
budi svakom prijatelj.
Rijetko sam ovo uputstvo živjela
iskreno ću priznati
kako sam život proživjela
i sa njim mogla opstati.
Ozbiljno sam se zamislila
nad propustom ovim,
sada sam razmislila
o iskustvima novim.
Obzirnost od danas živim
po uputstvima svojih predaka
svima opraštam, nikog ne krivim
što obzirnost ne živi duša svaka.
Za obzirnost sazrjeti treba
kroz iskustva mnoga,
dok neukost vreba
obzirnost će slijediti moja noga.
Naučila sam kako ću obzirna biti
na tome obitelji zahvaljujem,
o obzirnosti ću stalno misliti
odgovorno i savjesno izjavljujem.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
RAZLUČIVANJE OPROSTA
slika: digital artist
Kako da razlučim jesam li oprostila,
jesam li iskrena u svom oprostu bila,
jesam li oprostiti stvarno željela,
dok sam doživljavala nevaljala djela?
Oh, nije lako sebi oprostiti
i svoje greške otpustiti,
a kamo li oprostiti svome nekom
u trenutku upitnom i teškom.
Zaključujem, oprostiti ne znam
nije mi lako to javno da priznam,
ipak želim razlučivanje oprosta naučiti,
jer hoću iskrena i mudra biti.
Neka energija mudrosti u mene uđe
te oprosti sve greške moje i tuđe
i ja opraštam sama sebi
i svakom tko me je povrijedio
u bilo kakvoj potrebi.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
USPJEH
slika: digital artist
Uspjela sam u svom životu,
oko sebe sam stvorila divotu
gledam kako mi je lijepo i milo
i sve u ravnotežu stavljam što je bilo.
Lako sa prošlosti vladam
i sadašnjost uspješnu skladam,
a budućnost još lakše krojim,
dok dobra djela jedno za drugim brojim.
Ovakav uspjeh mi se sviđa,
moje biće konačno uviđa
kako je lako zajedništvo stvarati
i sa sobom jednostavno vladati.
Kad na svoj uspjeh gledam
o tuđim promašajima ne raspredam,
nego kome treba, pomognem bar malo,
ako je još nekom do uspješnosti stalo.
Tako oko sebe gledam u uspješnost
i sa mnogim ljudima gradim most
lijepog sustvaranja u mislima, riječima i djelu
podržavajući tako sebe i okolinu cijelu.
Volim ovakvo svoje sustvaranje,
volim i uspješno tvoje stvaranje.
volim svako uspješno dovršeno djelo.
volim kad se svako osjeća savršeno i cijelo.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
STANICA ŽIVOTA
slika: digital artist
Stojim nijema na stanici života
oči mi gledaju negdje u prazno,
suze mi same klize niz lice
gledam postaje svojih životnih izbora,
sjećanje me zadržava na onim bolnim
koje vape za iscjeljenjem.
Tuga mi caruje u najdubljim kutovima srca
usamljena u bolu kao i ja,
a oko mene nepoznata bespuća
koja radost u nepoznatom skrivaju.
Ja, jedna žena na pozornici života,
preispitujem svoje postojanje.
Tužne su stope stazom života gazile,
radosne su ruke što su život mazile
sve imam, a ništa nemam
život mi se dade pa mi se oduze,
svjedoci su njegove promašenosti
samo vlažne slane suze.
Pitanje se odnekud pojavljuje
što je smisao ljudskog života,
a odgovor potvrdu daje,
to je ova duševna divota.
Pozornica života je mnoga djela vidjela
mnoge glumce na svojim stazama ugostila,
a publika pospano predstavu gleda
ponekad samo pošalje smijeh i suze
i u nijemost života ponekad i aplauze.
Ima li smisla i dalje na stanici stajati
ili krenuti u nekom smjeru
kojem se ishod unaprijed ne zna,
kako smoći snage i napraviti još jedan korak
koji vodi u bespuće života
u borbu za opstanak, od koga, od čega?
Moja duša vapi za spokojem,
mirom u sebi samoj
ne zanimaju je više nikakva djela,
upravo shvaća da je postala cijela,
a suze njeno shvaćanje slave
što su konačno radosne postale.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SANJAM
slika: digital artist
Sanjam o zdravim društvenim odnosima,
ravnopravnim vrijednostima i doprinosima
svakog ko čini društvene odnose
koji svojim znanjima i djelima doprinose.
Sanjam, svaki čovjek je sposoban,
da se osjeća koristan i slobodan
doprinostiti koliko god može,
dok se društveni suodnosi množe.
Sanjam, seljak je jednak predsjedniku
i predjednik vidi seljakovu sliku
doprinosa u društvenim odnosima na djelu,
da vlast prizna ljudsku ravnopravnost cijelu.
Sanjam o jendakoj plaći za bilo koje djelo
i da svaki čovjek osjeti poštenje cijelo,
dok svoj društveni doprinos daje,
da i mali čovjek veliki postaje.
Sanjam blagostanje za svakog čovjeka
i neka tako postane ovog vijeka,
a milenij neka ravnopravnost slavi
i nove vrijednosti na snagu postavi.
Sanjam, da živim u zemaljskom raju
gdje ljudi sve dobre vrline znaju
i po njima svoje živote kroje,
da svaki dan žive sve bolje i bolje.
Sanjam rajsko stanje na ovom planetu
gdje miroljubivost vlada u cijelom svijetu,
a svaki čovjek ima svega dovoljno,
da živi sretno, zdravo i spokojno.
Sanjam, da je to moja stvarnost
i društvenim suodnosima šaljem oprost
a tamo gdje takvo stanje nije sada
moja duša se pravednoj promjeni nada.
Sanjam u svakom pogledu savršene odnose
gdje ljudi svojevoljno doprinose,
da se harmonija svuda uspostavi
i da se cijeli život sretno živi i slavi.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
KOVEČEG SAVEZA
slika: internet
Ovih dana po svijesti mi se motaju riječi: kovčeg saveza, zavjetni kovčeg i ja se sjetim svog curskog kovčega i koliko sam se osjećala sretnom kad mi ga je majka kupila. Biti cura i imati svoj kovčeg, gotovo da je ravno ovom kovčegu saveza sa Bogom.
O, kako je bio lijep, onako išaran lijepim motivima u boji. Ne znam više što je bio njegov sadržaj, davno je to bilo kad sam cura bila, a u svijesti mi blica drugačiji kovčeg, onaj koji mi je Bog podario. Njegov sadržaj jasno mi se pokazuje. Moj dogovor sa Bogom o silasku u najveću tamu kroz fizičko očitovanje u raznim djelima, upoznavanje te tame kroz najveće emotivne boli koje tijelo može izdržati i povratak na početak silaska, dok se sve ponovo sinhronizira. Ta iskustva su sadržaj Božjeg kovčega. Gledam kako se tri puta otvara i zašto, sve mi se to čini tako čudno i ne sjećam se, da sam ikad razmišljala ili čitala nešto o tome. Gdje li se nalazi taj kovčeg saveza?
Kovčeg saveza u ljudskom srcu se nalazi, a to je svjesnost ljudske jedinke o dogovoru sa Bogom o iskustvima koja će proživjeti ljudska duša u tri kategorije svog življenja. Kad ljudska jedinka postigne harmoniju duše, savršenstvo unutarnjeg sklada i doživi emotivnu nirvanu.
Prva kategorija života u kojoj duša proživljava iskustva na silaznom putu u tamu sa učenjem kroz negativnost. Ništa ne znam, a mislim kako sve znam, sudaram se sa svojim iskustvima, zatvorena u svoj svijet, uskogrudna niti shvaćam sebe niti svijet u kojem živim, polusvjesna i nesvjena.
Druga kategprija je prosvjetljenje, upoznavanje svoje tame, tame svijeta i planeta i skupljanje energije za uzlazni put kroz pozitivnost. Vidim svoju tamu i tamu zemaljskog svijeta, ukočena od onog što vidim, suočena sa najvećim strahom ikad doživljenim u borbi za opstanak, preporod se tek prepoznaje kao blijeda mogućnost opstanka na životu.
Treća kategorija je potpuni sklad ljudskog bića kad je dogovor ispunjen, pozitivno i negativno usklađeno i Bog i čovjek postaju jedno. Odluka o uzlaznom putu je pala, Bog surađuje i sve više se spoznaje osobna svjesnost i božja prisutnost, Bog pruža ruku i izvlači svog utopljenika.
U Kovčegu saveza bila su sva iskustva duše koja je živjela u svim inkarnacijama i to nisu samo inkarnacije u ljudskom obliku. Kad se to postigne kovčeg saveza se pokaže duši u njegovom izvornom obliku. Njegova moć je, da se sam tri puta otvara i zatvara na silaznom putu, na upoznavanju tame i na uzlaznom putu u pozitivnost, savez je ispunjen, Kovčeg je zauvijek zatvoren, a znanje iz njega predato je potomcima.
Spasenje, prosvjetljenje, nirvana, tri su riječi koje opisuju ova tri aspekta kretanja duha.
1. Spasenje od ženske energije, kada se na ženu trostruko gleda kao na ravnopravno biće
2. Spas od erotske energije, kada je eros zauvijek ispunjen
3. Spas od energije služenja, radiš, a uopće nemaš osjećaj, da radiš niti ti je stalo do bilo kakve nagrade.
Eto, to je sadržaj zavjetnog kovčega na silaznoj liniji u najveću tamu, bezdan, prosvjetljenje kada se spoznaje istina u najvećoj tami, nirvana, kada se sve uskladi na povratku u pozitivnost, to treće otprilike izgleda ovako:
Misli nemam,
samo znanje teče samo od sebe
i sve je dostupno i prije, nego ti treba,
jesam, a nisam,
ima me, a nema me,
sve u meni je pomireno
samo klatno vremena
radi tika-taka,
a vrijeme ne otkucava za dušu,
ona postoji u bezvremenom
jednako na jednu i drugu stranu,
sve je sada,
sveprisutnost Božja,
savršeno djeluje
snagom svog prisustva,
sve se samo održava.
Kad srce postane centar svijeta
i kako se gleda, osjeća i kuša
poštujući četiri velike sile
voda, zemlja, vatra i zrak
koje stvaraju sinhronizaciju
svih energija u ljudskom biću,
tada se otvara Kovčeg zavjeta
koji otkriva dio svog sadržaja
prilikom rođenja, življenja
i umiranja stare osobnosti,
to je psihički i emotivni dio
Fizički Zavjetni Kovčeg doista postoji i on se nalazi u jednoj europskoj zemlji, napravljen je od drveta, četvrtastog je oblika i na četiri kuta ima polutrokute koji mu drže poklopac, trokuti su sjajni kao zlatni.
Kovčeg zavjeta ili knjiga želja koje duh želi iskusiti kroz ljudsko tijelo, zavjet su za proživljena iskustva. Duh i čovjek sinhronizirani su u fizičkom očitovanju i ostavljaju svoj pečat pomirenja, njihov savez je ispunjen. Duh je spoznao sebe u fizičkom, emotivnom i mentalnom, spoznao je kako djeluje svijest kolektiva i svijest pojedinca pa nema više što otkrivati, već samo bude.
To je prirodni proces spuštanja duha u materiju, boravka duha u materiji i izlazak duha iz materije, tama postaje svjetlo, nema tu ništa nadnaravnog, spoznaje se kosmos kroz samog sebe, to je prirodan proces duha u fizičkom življenju.
USMJERAVANJE
slika: digital artist
Usmjerava me mama,
usmjerava me tata,
starija seka ili bata,
djed i baka također me usmjeravaju
i na mene kao na zvijezdu Danicu gledaju.
Njihovo usmjeravanje često ne volim
htjela bih i svom usmjerenju da dozvolim,
da se u svojoj prirodi otkrije
i da shvatim što nosim od prije,
nego što sam se na Zemlji rodila
i svoj ljudski život pohodila.
Htjela bih dati prednost svom sjećanju,
duševnom spokoju i nadanju,
da mi pokaže misiju moju
sa kojom ću živjeti u spokoju,
sa prirodom i prirodnim silama
svojim zaštitnicima vilenjacima i vilama.
I oni mi šapuću svoje znanje
kako ću živjeti sigurno i steći imanje
koje me čini slobodnom,
neovisnom, spokojnom i sposobnom.
Zahvalna sam svojoj rodbini i njihovom usmjerenju,
ali ja doista živim u uvjerenju,
da u svemu treba mjeru imati,
da se život u cjelosti shvati.
Usmjerenje obitelji, društva i okoline
ne vodi do unutarnje cjeline,
unutarnja cjelina se samostalno spoznaje,
jer duša cjelovite uvide daje
o onom što je bilo prije rođenja
i za što je jedinka predodređena.
Zato obiteljska učenja pozdravljam,
nešto i društvu za učenje ostavljam
ali dopustite mi, da slušam i svoje znanje,
jer moja duša poznaje svoje poslanje
i što mi je činiti sa znanjem na djelu,
da spoznam svoju prirodu cijelu.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
NEKA MI NEBO SUDI
slika: digital artist
Neka mi nebo sudi,
ljudi su mi davno presudili
jedni da sam dobra,
drugi da nisam,
neki me potvrdiše
a neki porekoše.
Predajem sud nebu
neka mi ono sudi
po kolektivnoj svijesti
ili svijesti religijskih učenja,
neka i društvo svoje kaže,
a okolina neka prosuđuje.
Nebo mi je svjedok,
da sam bila najbolja
što sam mogla biti,
u uvjetima zemaljskog života
davala sam što sam mogla dati
a primala samo neophodno za življenje.
Presudila sam i sama sebi
i Nobelova nagrada bi mi
za presuđivanje malo bila
koliko sam se sama
prosuđivala, osuđivala i korigirala
ne bih li udovoljila sebi, svijetu i nebu.
Presuda neba će pasti
jednog lijepog dana
kad mi se duša u visine vine
pa pogleda svijet slobodna
od osuđivanja i prosuđivanja.
Čekam taj dan željno,
da poberem lovorike
ili vijenac od trnja,
dok ostavljam košulju zemaljske svijesti
u boljem svijetu, nego li sam ga
prije rođenja zatekla.
UNIVERZALNA LJUBAV
slika: digital artist
Kao vilinske kose
prosule se strune ljudskih misli
pa peru okolinu svojom bjelinom,
daruju je čistoćom i svježinom.
Kad se misli pozitivno
onda se voli i liječi,
a čovjek se truje kad bira
negativne misli i riječi.
Anđeli dobri sa sjajnog oblaka glede
kako čovjek misli, kakvu mrežu prede,
rijetko čovjek pogled prema nebu diže
i stalno nešto misli da ne može više.
A da samo malo u nebo pogleda,
vidio bi kakvu mrežu na njemu ispreda
i kako mu misli sudbinu kroje,
dok on gleda na moje i tvoje.
Vidio bi sjajne zvijezde koje mu šapuću,
da živi u raju, a ne u bespuću,
shvatio bi svoju kreativnost
i samom sebi zbog neznanja dao veliki oprost.
Univerzalna ljubav u grudima mu kuca
prenosi se zagrljajem i preko poljupca
lijepom misli, riječi, emocijom i djelom,
tijelom i atmosferom cijelom.
Struji sjećanje i zaborav
i jedno i drugo zrače samo ljubav
univerzalne ljubavi koja zrači stalno
i u sada transformira davno.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
BOŽE, OPROSTI NAM!
slika: digital artist
Bože, oprosti nam grijeh
što učimo iz negativnog
koje je u iskustvima bilo
i što pozitivno koje očekujemo,
da bi trebalo doći kao sreća
stagnira u našem lijepom umu.
Nismo mi neznalice, Bože,
samo smo navikli živjeti
sviješću svojih predaka
koji se nisu odmakli od straha
za svoj životni opstanak
pa im je hrabrost ostala
na margini svjesnog uma i razuma.
Mi smo duše koje se nalazimo
u onom stanju biti ili ne biti,
kad je nebivanje upitno
i bivanje nesvjesno,
dok budna svijest lebdi u oblacima
naučenih formi negativnosti,
a nenaučene forme pozitivnosti
spavaju snom pravednika.
Bože, oprosti nam naše neznanje
i prosvijetli našu svijest znanjem
kako da nam življenje bude lijepo,
um inteligentno pozitivan i mudra,
a tijelo zdravljem okrijepljeno.
Pouči ljudski rod ravnoteži
pozitivnog i negativnog
u istim omjerima,
da možemo imati svjestan izbor
onoga biti ili ne biti, pitanje je sad.
Daj nam znanje i odgovor
kako ispravno da koristimo
alate svijesti koje si nam povjerio
i opravdamo Tvoje povjerenje
u naraštaje ljudskog roda
kojima je miroljubivost prvi izbor,
a ljubav postojani izvor sreće.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic12.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-124-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
