SVJESNOST VIZIJA
slika: digital artist
Čudne neobične vizije do tada nepoznate zaboravljene istine i zaboravljene ljepote mog života počeše me pratiti kao sjena. U prvi mah ne obraćam pozornost na njihove poruke. Nisam svjesna sa kim sam to uspostavila komunikaciju. Nikoga ne vidim, ali spoznaje o zaboravljenim sretnim iskustvima i nepoznatim pozitivnim znanjem neprestano su prisutne u mojim trenucima osamljenosti. Shvaćam ubrzo, da je to područje komunikacije vrlo neobično, uzimam olovku i bilježnicu i odlučujem ih zapisivati. Sve što dotaknem rukama, uspostavlja sa mnom komunikaciju na prijateljski način. Ne razumijem, kako tu povezanost nisam prije osjećala? Jesam li ja to konačno postala prijatelj sebi pa se to prijateljstvo pretače i na moju okolinu? A tko zna, možda sam „pošandrcala“, pomišljam.
Preispitujem svoju mentalnu stvarnost i zaključujem, da je ista kao što je i bila. Ne, ne čini mi se da je ista, mnogo je novih informacija koje mi se roje u glavi i kao da bolje shvaćam sebe i svijet u kojem živim. Da ne zaboravim te spoznaje, počinjem ih bilježiti na papir. Zaključujem, da je bolje tako, nego da o tome nekome pričam. Koga bih mogla pitati što mi se to događa? Ne znam nikoga sa sličnim iskustvima. Moram potražiti liječničku pomoć, čvrsto odlučujem, možda bih mogla otići i kod svećenika, on bi mi možda mogao pojasniti stanje u kojem se nalazim. Na literaturu nisam ni pomišljala, nisam dolazila u doticaj sa pisanim znanjem o sličnim iskustvima i ne mogu reći, da su me iskustva poznatih uvida opterećivala, dok nisam počela dobivati nepoznate uvide o drugim ljudima, i kozmičkim zbivanjima.
Kada se to dogodilo, počela sam postavljati pitanja i tražiti odgovore, zapravo, odgovori su dolazili bez da sam ih tražila, ali ja u njih nisam vjerovala. Počela sam ih povremeno provjeravati, uplašila sam se tek kad su se pokazali istiniti i tad sam se od straha o njihovoj istini potpuno blokirala. Kao munjom pogođena u trenu, uvidjeh groznu istinu. Ni ja, ni drugi ljudi ne znamo ništa o sebi, mi nismo bića ljubavi, a toga nismo svjesni. Nitko nikoga ne voli, ni roditelji ne vole djecu, ni djeca roditelje, bračni partneri samo što se ne poubijaju međusobno, ljudi u okolini kao da spavaju neki teški nesvjesni san. Društvo je daleko od pojedinca i pojedinac od društva, svugdje vlada usiljeno podnošenje i potajna mržnja zbog zatočenosti u nametnutim životnim okvirima, nitko nije slobodan. Vlada opća kriza morala na svim postojećim nivoima od pojedinca, obitelji, okoline, društva, religije. Ljudi su izuzetno agresivni, a da toga uopće nisu svjesni. Samo rijetki nešto poduzimaju da suzbiju tu svoju agresivnost. Ma ne, ovo ne može biti istina, ali jest! Istina je, gorka kao čemer, nitko nikoga ne voli! Ukočeni smo u podsvjesnoj spoznaji, da nismo voljeni i da sami nikoga ne volimo, ljubav povremeno tražimo u erotskoj ekstazi i praznim zagrljajima, ali ljubav se ne nalazi tamo, ona je skrivena u nevidljivoj unutarnjoj i vanjskoj istini i pozitivnosti većoj od negativnosti.
Svaki čovjek živi u laži, svi lažemo o tome tko smo i što smo, lažemo u svojim mislima, osjećajima, riječima i djelima, mi nismo onakvi kakvima se predstavljamo. Ponajprije osvještavam svoje laži, jasno vidim gdje sam griješila i gdje griješe moji suputnici. Neotkrivena istina koja se dogodila u mislima i osjećajima ne slaže se sa našim svakodnevnim riječima i djelima, ona proizvodi strah od agresivne kazne i dovodi životni opstanak pod znak upitnika. Svaka promjena o nepoznatom ishodu stvara mnoštvo mentalnih konstrukcija sa kojima je zatočena naša emotivna unutrašnjost. Te konstrukcije leže u nama kao hrpa nabacanog smeća, naše tijelo izgleda kao smetlište, zakrčeno je izvana negativnim mentalnim obrascima nerealiziranih misli, a iznutra sa negativnim osjećajima o opasnosti za životni opstanak tijela.
Bože sveti, koja je ovo zavrzlama?! Je li ovo uopće moguće otpetljati, a da se iznova ne zapetljam kao pile u kučine? Hm? Moguće je, a i neophodno potrebno, da bi se izašlo iz ropstva konstruiranih sopstvenih strahova od lažnog identiteta.
Nevoljko se suočavam sa djelima straha i njihovim mogućim posljedicama, osvještavam misli koje prolaze mojom sviješću, pratim njihov tok kroz tjelesne funkcije kroz unutarnji osjećaj. Vidim, mnogo je više negativnih misli koje rade destrukciju u tijelu i vidim i što mi je za činiti. Predstoji mi mijenjanje mentalnog sklopa za koji ne znam kako da ga uravnotežim. Tu leže svi moji grijehovi. Ja nisam naučila voljeti sebe.
Kako se postiže ljubav prema sebi? Sve potječe od misli, misli se pretvaraju u negativne ili pozitivne riječ, riječi utiču na unutarnji osjećaj nesreće ili sreće, osjećaj me vodi prema lošem ili dobrom djelu koje obavljam, a djelo se pretvara u lošu ili dobru naviku. Ako to ne pratim, ne znam što mislim, govorim, osjećam i radim. Tada ne volim sebe, a naravno niti ikoga drugog. Svaka moja misao utječe na sve ljude, njihove misli, riječi, osjećaje i djela. Isto to se događa i sa svim drugim ljudima, međuovisni smo u svemu.
Ima li uopće ikakvog smisla bilo što poduzimati po ovom pitanju, što ja uopće tu mogu promijeniti kao jedinka? Hm. Kad promijenim sebe, sve se mijenja po mom uzoru. Zašto? Zato što je to drugačije, a energija slijedi ono što je interesantno. Da. Sad mi je jasno kako se to radi, ali hoću li ja to stvarno i uraditi? Nema mi druge. To je put voljenja sebe, a sad mi je jasno da se ja nalazim u svemu što postoji. Sve ovo što ću raditi, radim samo za sebe. Ako još netko ima koristi od toga, to je onda nesebičnost, velikodušnost. Bog te vidio!?
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-108-2. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
