Stojim nijema na stanici života
oči mi gledaju negdje u prazno,
suze mi same klize niz lice
gledam postaje svojih životnih izbora,
sjećanje me zadržava na onim bolnim
koje vape za iscjeljenjem.
Tuga mi caruje u najdubljim kutovima srca
usamljena u bolu kao i ja,
a oko mene nepoznata bespuća
koja radost u nepoznatom skrivaju.
Ja, jedna žena na pozornici života,
preispitujem svoje postojanje.
Tužne su stope stazom života gazile,
radosne su ruke što su život mazile
sve imam, a ništa nemam
život mi se dade pa mi se oduze,
svjedoci su njegove promašenosti
samo vlažne slane suze.
Pitanje se odnekud pojavljuje
što je smisao ljudskog života,
a odgovor potvrdu daje,
to je ova duševna divota.
Pozornica života je mnoga djela vidjela
mnoge glumce na svojim stazama ugostila,
a publika pospano predstavu gleda
ponekad samo pošalje smijeh i suze
i u nijemost života ponekad i aplauze.
Ima li smisla i dalje na stanici stajati
ili krenuti u nekom smjeru
kojem se ishod unaprijed ne zna,
kako smoći snage i napraviti još jedan korak
koji vodi u bespuće života
u borbu za opstanak, od koga, od čega?
Moja duša vapi za spokojem,
mirom u sebi samoj
ne zanimaju je više nikakva djela,
upravo shvaća da je postala cijela,
a suze njeno shvaćanje slave
što su konačno radosne postale.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-040-5. Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.