Prečica do sna

Kada se poklope kazaljke koje mjere otkucaje srca sa kazaljkama koje mjere vrijeme, počinje ono bezvrijeme koje obično kratko traje a može vječnost da obuhvati – svijest o snovima.
Da li to vrijeme prolazi ili se nagomilava i prenosi sve dalje u vrijeme koje sadrži sve veću njegovu količinu, a ponekad „eksplodira“ u snovima.
Postoji u snovima svih nas neka škrinjica međuvremena u koju ponekada zavirimo ili se nađemo u vremenu koje se zaustavlja a mi sunovraćijemo kroz njega. To je samo djelomično vrijeme iz prošlog ili buudućeg vremena, rjeđe istovremeno.
Zapravo se u snovima, u njihovim simbolima i arhetipovima raspetljava to nagomilano vrijeme kroz individualne poruke naše podsvijesti koja „govori“ samo nama poznatim jezikom i mnogo izraženijim emocijama nego što bi u stvarnosti bile. Zato nas bude.

Ti u tom bezvremenu stojiš pored mene, jasno osjećam tvoje prisustvo, a ne vidim te …. Ne vidim a sve nekako „znam“ … i kuća je ista kao što je nekada bila, a zapravo više nije takva, kao što ni ti više ne postojiš, a ipak si tu i sve je to „sada“. I u tom bezvremenskom susretu prošlog i budućeg vremena, budućnosti ima više od prošlosti nego u našoj sadašnjosti ili je sadašnjost premještena u budućnost koju ćemo docnije prepoznati.

A zanimljivo je, da sve što u snovima fali ili se ne vidi, nikada se ni u životu ne nađe ili se jednostavno ne želi vidjeti.
Možda je sama ta škrinjica kamen mudrosti o kome su alhemičari toliko maštali i tragali, a do nje se opet teško dolazi, jer lakše se uklapamo u okolnosti nego u sopstveni život. Ipak svi odgovori su u nama. I naš pređašnji život ne postoji kao što ni u snovima nema sjećanja, isto onako kao što se i na javi slabo sjećamo snova. Ni mi više nismo isti.
Tako snovi vremenom, malo po malo, iščile, a mi, kao kamile sa duplim kapcima, zavirimo u njih kroz onaj najtanji kapak - „brisač“, što se otvara sa strane, da vidimo o čemu malom se ispod velikog neba sanja, ili su snovi veći od neba.