U zamršenoj graditeljskoj supstanci svijeta koji živimo miruju u sebi jednako i kuće i kućice, širom planete konektovane putem uzanog, malog, svijetlećeg prozora telefona.
Nema prolaznika. Nema putnika namjernika. Niko više ne čita grafite ili one bijele natpise uklesane visoko ispod krovnih greda tamo nekih kuća, neke izreke ili sudbinske natpise iz one tamne prošlosti:
"Vrijeme nas zasipa s tako mnogo obećanja
Njihovom ispunjenju potrebna je vječnost"
Čvornati, mršavi prsti vješto lete po tastaturi, poput prstiju kakve pletilje što izmiču između igala, iz one "tamne" prošlosti. Oblačimo se u ono što naši prsti naprave, satjerani u kuće ko' miševi u rupe, uprkos ili zahvaljujući tehnološkoj naprednosti. Kao da godinama unazad nismo dobrovoljno pristajali na to. Ali kad je nužda i kada je prisila, to nam kao smeta.
Zato ćemo se ponašati kao da zabrana postoji. A kao ne postoji? Svijetli obećana budućnost iz tog malenog uskog sokoćala. Virus je "perce"- varka bez koje će Dambo letjeti i svi ćemo jednom "onamo" odletjeti. A, "da stigneš gdje si, odeš odande gdje nisi, moraš ići putem gdje nema zanosa."
Ali, ako je vjerovati natpisu, za sve to biće potrebna vječnost.
Samo je prošlost tamna.
Kao!
|