Prečica do sna

Ko bi rekao da taj mali poluživi podstanar može napraviti toliko problema stanarima Zemlje. Virus je nama virus, a mi ljudi smo Zemlji (planeti) virus. I tako se (o)kreće.
Treba se čuvati polusvijeta, u vrijeme kada je izvjestan jedino broj mrtvih. Valjda.
Sve ovo (strahove, zabrane, karantine, neizvjesnosti..) sam već prošla, pa ne kukam mnogo, sloboda je put kojim se mentalno nadilazi situacija.
Nije u pitanju kada će proći, samo je pitanje hoće li biti dovoljno strpljenja ili zdravlja da se to i dočeka. To su gorko - slatke čari promjene koja nas je u svom prethodnom koraku i dovela tu gdje jesmo. To je nova društvena realnost koja je gotovo sve mane novog tehnološkog doba pretvorila u prednosti (i vrijednosti), moćno pomagalo koje samoću izolacijom neće pretvoriti u uzemljenje.
I to što se iz minuta u minut stvaraju i razmjenjuju ogromne zalihe zdravog crnog humora u stilu pisane i ilustrovane korona-koreografije, popravlja raspoloženje i izmami pokoji osmijeh na licu. Zaboraviš na strah. Prosto ti taj mali, nevidljivi gad postane kao "blizak". Samo ne previše - neka hvala, budi na pristojnoj distanci!
Jedino se pitam, jesmo li dobro dešifrovali tu situaciju o(p)stanka kod kuće?
Oni koju su odbacili uzde svijeta koji je nestao već sada prave planove, on-line ili na corona party-jima.
To što se tamo sprema i krčka, ne frca na TV-u ni monitoru, tek će se poslužiti našim životima.
Ignorišem preporuke u koje staju dobre namjere o tome kako provesti dan u izolaciji, jer ja, što više vremena imam, sve više mi ga nedostaje.
Karantin je još jedna avantura svijeta u tranziciji.

Pa, kako ste?
Nedostaje li vam nedostatak vremena, užurbanost i dobra stara nervoza. Zamjenjuje li je nova nervoza, o propalim poslovima, izgubljenoj dobiti i vremenu, ukinutoj slobodi? Kao da ste je do sada imali?
I otkuda to da svima najednom nedostaje šetnja, druženje i trčanje, spram dobro skockane stvarnosti društvenih mreža?
Možda zato što je trapez tog novog cirkusa, razapetog nad našim glavama postao dovoljno vidljiv da se može, ako ne sagledati, ono naslutiti sva njegova surovost?
A zapravo se nije dogodilo ništa što se i inače ne događa, samo je podstanar izbacio stanare iz njihove rutine i prilagođene zone komfora, pa se promijenila i percepcija svijeta u kome propadamo, sada malo većim brzinom.
Žrtve su ogromne i zastave su već sada spuštene na pola koplja, samo da nas još i ta statistika ne proguta.