Što više boja obliva naše šume, to više misli posjećuje ljude; svake godine lug u našem umu skuplja toplinu u lišću i hrani plamen ambicije da prati neku blijedu sjenu što se provlači krajolikom našeg uma, sjenu koju bacaju krila neke misli u jesenskoj seobi.
Naše pernate misli krilima grle zemlju i šume pastelnih boja dok prve kiše hladnim potocima ne ponesu opalo lišće, odletjeće rastjerane munjama i grmljavinom.
Jesen više nije stidljiva.
|