30.11.2004., utorak
Srce u poruci, poruka u srcu
Tako smo se udaljile, brundala je potiho iako joj želja za zbližavanjem nije bila u planu. Stvari tako stoje i s tim sam se pomirila, uvjeravala je samu sebe. Deklarativno je ZA, dakako, ali kada treba guzu mrdnuti ne ne bi li se štogod promijenilo, tu zapinje [fhsdgzzzzz].
Uostalom, kao i sve u ovoj umak-državi (začine dodajte sami!). Samo se razlijevamo i prelijevamo. Nikad od nas glavnoga jela.
No, ne čekaju svi pa tako ni supatnica moje glavne Likuše. Jedan telefonski poziv je bio dovoljan da se čvrsta konstrukcija uvjerenja razlomi. Malo su se topile, rastopile, potopile i, izgleda, stvari su krenule na bolje.
(nakon nekoliko tjedana)
Likuša prolazi pored poznatoga joj automobila. Hm, baš bih joj mogla ostaviti poruku. Da, čitatelju dragi, stvari su se mrdnule s mrtve točkice. U jednom od idućih poglavlja njih dvije će opet biti bliske. Kao prave sestre.
Poruku je napisala, nježnu i ranjivu, iako joj to nije bilo lagano pretočiti na papir (toga morate biti svjesni!). Dodala je i malo srčeko. Simboli nekad puno više govore od ispranih riječi.
(nakon nekoliko sati)
Ona prilazi automobilu. Čeka je poruka zataknuta za brisač prednjeg stakla. Zbog one čudne elektroničke poruke koju je primila, sve joj je sumnjivo. Pa kud sad i poruka! Sto posto je onaj Nepotpisani. Pa on nije normalan, misli u sebi.
Ruke joj se tresu dok guli papir sa stakla (naime, u međuvremenu je padala kiša i sve je ukazivalo na to da će se papir raspasti prije nego ga ona stigne pročitati). Prvo ugleda nacrtano srce (ohoho), [jeza] .
Nakon nekoliko trenutaka, iz horora je brzo preskočila u romantičnu komediju.
* * *
Srce je bilo znak prepoznavanja.
Uostalom, kao i sve u ovoj umak-državi (začine dodajte sami!). Samo se razlijevamo i prelijevamo. Nikad od nas glavnoga jela.
No, ne čekaju svi pa tako ni supatnica moje glavne Likuše. Jedan telefonski poziv je bio dovoljan da se čvrsta konstrukcija uvjerenja razlomi. Malo su se topile, rastopile, potopile i, izgleda, stvari su krenule na bolje.
(nakon nekoliko tjedana)
Likuša prolazi pored poznatoga joj automobila. Hm, baš bih joj mogla ostaviti poruku. Da, čitatelju dragi, stvari su se mrdnule s mrtve točkice. U jednom od idućih poglavlja njih dvije će opet biti bliske. Kao prave sestre.
Poruku je napisala, nježnu i ranjivu, iako joj to nije bilo lagano pretočiti na papir (toga morate biti svjesni!). Dodala je i malo srčeko. Simboli nekad puno više govore od ispranih riječi.
(nakon nekoliko sati)
Ona prilazi automobilu. Čeka je poruka zataknuta za brisač prednjeg stakla. Zbog one čudne elektroničke poruke koju je primila, sve joj je sumnjivo. Pa kud sad i poruka! Sto posto je onaj Nepotpisani. Pa on nije normalan, misli u sebi.
Ruke joj se tresu dok guli papir sa stakla (naime, u međuvremenu je padala kiša i sve je ukazivalo na to da će se papir raspasti prije nego ga ona stigne pročitati). Prvo ugleda nacrtano srce (ohoho), [jeza] .
Nakon nekoliko trenutaka, iz horora je brzo preskočila u romantičnu komediju.
* * *
Srce je bilo znak prepoznavanja.
29.11.2004., ponedjeljak
Igra skrivača
Noćas oko pola četiri stigo mi je neobičan mail.
Bez naslova, bez pretjeranih informacija o pošiljatelju.
Navedeni su podaci koji bi se trebali odnositi na moj stvarni život. Čitati to bilo mi je, onako, pravo scary. Nije uopće važno je li dotični Nepotpisani pogodio podatke o meni (a trudio se, moram to priznati) ili nije. Zastrašuje me činjenica da se netko uopće bavi takvim stvarima.
Tekstovi su mi ponekad preosobni, to mi je jasno. Onaj tko me sretao u pravom životu mora biti pravi maher da ne skuži kako iza ovih slovaca stojim baš – ja.
Potvrdilo se to i prošloga tjedna kada mi je dobra poznanica dala naslutiti kako sumnja da piskaram ovo što ovdje piskaram. Na to sam mogla računati jer nije prvi puta da me netko (tko me stvarno zna) prokljuvio.
Nije ti svejedno, ali tako to gre, jel'te.
Samo, kako se postaviti ako te prokljuvi netko tko te stvarno ne zna? Što napraviti kada ti na mail stigne obznana kako netko uistinu barata podacima koje ti sam nisi pustio u javnost? [Ane još uvijek gaji iluziju kako sama crta granice protočnosti informacija]
Ovaj blog na životu drži samo moja potreba da neke stvari izbacim iz sebe. A, zasad, nikakva prepoznavanja, miganja i raznorazni signali nisu pokolebali moju volju. Sviđa mi se istresati svoj veš ovdje; tu priča počinje i staje.
Ali mi se nekako baš i ne sviđa igra skrivača. U kojoj sam ja, u jednoj od budućih mogućih partija, ona razotkrivena dok s druge strane sjedi totalni anonimus.
Razmišljala sam da pobrišem sve preosobno s ove stranice. Ali onda bi pola tekstova otišlo u vjetar. Uostalom, ja to niti ne želim.
Očito moram pristati na igru. Ili prestati pisati. Sredine nema.
Ili da, ko Radaković, svoju sredinu pošaljem naprijed?
Bez naslova, bez pretjeranih informacija o pošiljatelju.
Navedeni su podaci koji bi se trebali odnositi na moj stvarni život. Čitati to bilo mi je, onako, pravo scary. Nije uopće važno je li dotični Nepotpisani pogodio podatke o meni (a trudio se, moram to priznati) ili nije. Zastrašuje me činjenica da se netko uopće bavi takvim stvarima.
Tekstovi su mi ponekad preosobni, to mi je jasno. Onaj tko me sretao u pravom životu mora biti pravi maher da ne skuži kako iza ovih slovaca stojim baš – ja.
Potvrdilo se to i prošloga tjedna kada mi je dobra poznanica dala naslutiti kako sumnja da piskaram ovo što ovdje piskaram. Na to sam mogla računati jer nije prvi puta da me netko (tko me stvarno zna) prokljuvio.
Nije ti svejedno, ali tako to gre, jel'te.
Samo, kako se postaviti ako te prokljuvi netko tko te stvarno ne zna? Što napraviti kada ti na mail stigne obznana kako netko uistinu barata podacima koje ti sam nisi pustio u javnost? [Ane još uvijek gaji iluziju kako sama crta granice protočnosti informacija]
Ovaj blog na životu drži samo moja potreba da neke stvari izbacim iz sebe. A, zasad, nikakva prepoznavanja, miganja i raznorazni signali nisu pokolebali moju volju. Sviđa mi se istresati svoj veš ovdje; tu priča počinje i staje.
Ali mi se nekako baš i ne sviđa igra skrivača. U kojoj sam ja, u jednoj od budućih mogućih partija, ona razotkrivena dok s druge strane sjedi totalni anonimus.
Razmišljala sam da pobrišem sve preosobno s ove stranice. Ali onda bi pola tekstova otišlo u vjetar. Uostalom, ja to niti ne želim.
Očito moram pristati na igru. Ili prestati pisati. Sredine nema.
Ili da, ko Radaković, svoju sredinu pošaljem naprijed?
27.11.2004., subota
Hamothen
Negdje, nekome, smiješni smo. Daleki i maleni. Negdje. Nekome.
Tko uopće da se sagleda pa da vidi? [tko uopće da se zagleda pa da vidi?]
Iz Grčke u Grčku. S Itake na Itaku. Od Troje do Nove Troje.
Negdje. Nekome. Smiješni smo i maleni.
Tko uopće da se sagleda pa da vidi? [tko uopće da se zagleda pa da vidi?]
Iz Grčke u Grčku. S Itake na Itaku. Od Troje do Nove Troje.
Negdje. Nekome. Smiješni smo i maleni.
26.11.2004., petak
Light post, samo 0,09% masnoće: Oprstenjavanje
Šta više naguravam brojčice u svoju životnu bilježnicu, to više slušam pitanja tipa: "A jel', mala, kad se ti misliš udat?"
A ne mislin skoro. I, o da, alergična sam na to pitanje.
Nije da se sve češće ne poželim probudit pored njega ujutro, ali, kvragu, taj papir mijenja toliko toga! A ja još ne bih. Hvala lijepa na pitanju.
Jebga, dolazim iz obitelji u kojoj su se (pre)rano umnožavali. Ja već prevrših svaku mjeru (a, po mom skromnom sudu, još nisan ni blizu onih kritičnih godina kad bi, jel'te, kao, već bilo nekakvo vrijeme i za to).
Čak mi ni pitanja o faksu ne padaju tako teško (ipak, studente se o takvim stvarima ne davi previše, dakako) jer to je nešto čemu koliko-toliko vidim kraja. A onom prvom pitanjcu ne nazirem ni početka.
Pitam ja vas, združene pred Bogom i ostalom ekipom, skuži li čoek kad je spreman, jel'te? Jel' vas zažuljao taj prsten što ga metnuste na prst?
Ja zasad mećem samo one prometejske, s kamenom. Ljepši su mi. :-)
I točka.
A ne mislin skoro. I, o da, alergična sam na to pitanje.
Nije da se sve češće ne poželim probudit pored njega ujutro, ali, kvragu, taj papir mijenja toliko toga! A ja još ne bih. Hvala lijepa na pitanju.
Jebga, dolazim iz obitelji u kojoj su se (pre)rano umnožavali. Ja već prevrših svaku mjeru (a, po mom skromnom sudu, još nisan ni blizu onih kritičnih godina kad bi, jel'te, kao, već bilo nekakvo vrijeme i za to).
Čak mi ni pitanja o faksu ne padaju tako teško (ipak, studente se o takvim stvarima ne davi previše, dakako) jer to je nešto čemu koliko-toliko vidim kraja. A onom prvom pitanjcu ne nazirem ni početka.
Pitam ja vas, združene pred Bogom i ostalom ekipom, skuži li čoek kad je spreman, jel'te? Jel' vas zažuljao taj prsten što ga metnuste na prst?
Ja zasad mećem samo one prometejske, s kamenom. Ljepši su mi. :-)
I točka.
25.11.2004., četvrtak
Uvaljivanje: jedan od onih postova na koje ste alergični
E, dobro mi došla ova blogovska pauza. Lipo san se odmorila i sad bi, ka, tribala nastavit u revijalnon tonu (ma ko je uopće ovako glupavu sintagmu smislija?!).
Ma ja san jutros skroz nešto dobre voje pa neću prolijat suze ko oni u pismi.
Nisan se naspala. Prekjučer uopće nisan išla spat jerbo san prije 7 uri ujutro tribala bit na noge lagane hop pa me bilo straj da ne prikrmin, a, shodno tome, san pametno zakjučila da je najboje ne poć leć. Pa nisan! I skroz mi je dobra noć bila. Ćakulala san i zeru nešto, ka, i učila. Ujutro san došla točno na vrime, ča je za svaku pohvalu jer mene triba zoron nekon dobron toljagon zalipit, na ništa drugo ne reagiran.
S druge bande, piskarala san i dok ovo čudo o bloga ni radilo ma je sve nekako njnjnjnj (zna li kogod kako se umeće šva u ovi tekst?; baš bi mi dobro doša!), kako me i vatalo cilu prošlu šetimanu, pa to neću stavit. Uvalit ću van to kad mi se ne bude dalo piskarat oli kad pođen na neki put da se imate čemu smijat.
E, a noćas opet nisan baš ništo spavala jerbo me odavno prošla ona kriza (a i loše tajmirana kava je pripomogla!) tako da san jopet zvirkala, buljila, gegala se tamo-vamo, a i učinila čagod korisnega.
A onda mi je došlo da pišen ni o čemu pa san sila za makinu i sad vas gnjavin. Nećete mi valjda zamirit ča ste impulse trošili na vakve pizdarije. Ima i gorih stvari, virujte mi.
Sad odoh kročit u novi dan. Treći bez sna. Baš san produktivna ovako. Svašta nešto stignen učinit.
Al' već znan da će mi se obit o glavu. U najbojen slučaju ću, ko medvjedica (da nije morska?), prispat cili dan u komadu. Probudit se zbunjena i blentavo gledat koja je ura i koji je dan.
– Aneeeeeeeeeeeeeeee, 'vamo dolazi! Je ga možeš mlit, ha?
Ane će, – Samo sekund, da ih pozdravin.
Pozdrav!
[odvaljivanje: jedan od onih postova na koje san alergična]
Ma ja san jutros skroz nešto dobre voje pa neću prolijat suze ko oni u pismi.
Nisan se naspala. Prekjučer uopće nisan išla spat jerbo san prije 7 uri ujutro tribala bit na noge lagane hop pa me bilo straj da ne prikrmin, a, shodno tome, san pametno zakjučila da je najboje ne poć leć. Pa nisan! I skroz mi je dobra noć bila. Ćakulala san i zeru nešto, ka, i učila. Ujutro san došla točno na vrime, ča je za svaku pohvalu jer mene triba zoron nekon dobron toljagon zalipit, na ništa drugo ne reagiran.
S druge bande, piskarala san i dok ovo čudo o bloga ni radilo ma je sve nekako njnjnjnj (zna li kogod kako se umeće šva u ovi tekst?; baš bi mi dobro doša!), kako me i vatalo cilu prošlu šetimanu, pa to neću stavit. Uvalit ću van to kad mi se ne bude dalo piskarat oli kad pođen na neki put da se imate čemu smijat.
E, a noćas opet nisan baš ništo spavala jerbo me odavno prošla ona kriza (a i loše tajmirana kava je pripomogla!) tako da san jopet zvirkala, buljila, gegala se tamo-vamo, a i učinila čagod korisnega.
A onda mi je došlo da pišen ni o čemu pa san sila za makinu i sad vas gnjavin. Nećete mi valjda zamirit ča ste impulse trošili na vakve pizdarije. Ima i gorih stvari, virujte mi.
Sad odoh kročit u novi dan. Treći bez sna. Baš san produktivna ovako. Svašta nešto stignen učinit.
Al' već znan da će mi se obit o glavu. U najbojen slučaju ću, ko medvjedica (da nije morska?), prispat cili dan u komadu. Probudit se zbunjena i blentavo gledat koja je ura i koji je dan.
– Aneeeeeeeeeeeeeeee, 'vamo dolazi! Je ga možeš mlit, ha?
Ane će, – Samo sekund, da ih pozdravin.
Pozdrav!
[odvaljivanje: jedan od onih postova na koje san alergična]
19.11.2004., petak
[ne, to nisam ja]
*Piskarije*
Pišam i pišem
U vazu - cvijeće
Pisanjem karikiramo
Sjene
Napuhujemo latex balone
Do eksplozije
Bumm (!)
tofu liričar
Pišam i pišem
U vazu - cvijeće
Pisanjem karikiramo
Sjene
Napuhujemo latex balone
Do eksplozije
Bumm (!)
tofu liričar
Kažete, iskrena sam. A nisam. Ne dovoljno. Nedovoljno.
Pišem o malim boljkama, pišem o onome što me dotiče. Povremeno. Usiječe mi se u dan pa se uzvrpoljim i potučem osjećaj riječima.
Kažete, iskrena sam. A nisam. Nikad vam nisam napisala otkud izviru ovi osjećaji koji vas dodiru. Povremeno.
I neću. Jer je to moj izvor snage. Ako ga razbacam u riječi, što će mi ostati?
Kažete, iskrena sam. A nisam. Ogledati se u vlastitome tekstu nije jednostavno. Ako se prebacim na papir potpuno... potpuna... hoću li ostati ista?
I gdje da onda crpim sve što me pokreće?
Jer ono što sam imala, a nisam izabrala, izabralo je mene.
S razlogom, nadam se.
[da, to jesam ja]
18.11.2004., četvrtak
"I svakoj bajci naude..."
Uvukla mi se ta riječ pod hladno srce u ona davna vremena kad sam brojala jedva dvoznamenkasti broj godina.
Zvučala je strašno. Majka me uplašeno pogledala ne vjerujući ocu što govori. Malena sestra je zaplakala, osjetilo dijete strah koji se razlio kućom.
* * *
Četrdesetak godina prije toga moj djed je otišao trbuhom za ljubavlju, s one druge, sad tako strašne strane. Brzo se vratio, ali sjeme je već bilo posijano.
Nekoliko godina nakon toga pronašao je i našu, moju baku. Ta je bila s prave strane. Svijet je bio zadovoljan. A ono sjeme davno posijano raslo je ne znajući za bliske kromosomske varijante koje šetaju s ove strane ničega.
Djed je preko noći nestao (kako je to onda bivalo); na pogrebu su se prvi puta susrele obje strane sjemena. Godinama se pokušalo nadoknaditi propušteno.
* * *
A onda je počelo. Slike strahota rezale su ožiljke po koži. Ubrzo se urezala još jedna: zaspala je. A ljudi s one strane ničega bili su daleko. Neoprostivo!
Krv nije voda, rekla sam kada je došlo vrijeme da odrastem. Spakirala kofere, sjela na vlak i otišla u taj ružan svijet. Mislila sam: dopustio mi je da dođem kako bih mu oprostila. Nekoliko mjeseci nakon toga shvatila sam da me primio k sebi kako bi se oprostio.
Ubila ga je riječ. Toliko godina prekasno presudilo je ono što je šutjelo kada se s riječi prelazilo na djela.
18.11.2004.
Zvučala je strašno. Majka me uplašeno pogledala ne vjerujući ocu što govori. Malena sestra je zaplakala, osjetilo dijete strah koji se razlio kućom.
* * *
Četrdesetak godina prije toga moj djed je otišao trbuhom za ljubavlju, s one druge, sad tako strašne strane. Brzo se vratio, ali sjeme je već bilo posijano.
Nekoliko godina nakon toga pronašao je i našu, moju baku. Ta je bila s prave strane. Svijet je bio zadovoljan. A ono sjeme davno posijano raslo je ne znajući za bliske kromosomske varijante koje šetaju s ove strane ničega.
Djed je preko noći nestao (kako je to onda bivalo); na pogrebu su se prvi puta susrele obje strane sjemena. Godinama se pokušalo nadoknaditi propušteno.
* * *
A onda je počelo. Slike strahota rezale su ožiljke po koži. Ubrzo se urezala još jedna: zaspala je. A ljudi s one strane ničega bili su daleko. Neoprostivo!
Krv nije voda, rekla sam kada je došlo vrijeme da odrastem. Spakirala kofere, sjela na vlak i otišla u taj ružan svijet. Mislila sam: dopustio mi je da dođem kako bih mu oprostila. Nekoliko mjeseci nakon toga shvatila sam da me primio k sebi kako bi se oprostio.
Ubila ga je riječ. Toliko godina prekasno presudilo je ono što je šutjelo kada se s riječi prelazilo na djela.
18.11.2004.
16.11.2004., utorak
Tekst o tekstu
Čitam se. Čitam ono što sam bila u nekim trenucima, sada već davno prošlim. I iznenađena sam skroz. Ljudi u mojoj arhivi ima skroz dobrih tekstova! Samo ja uopće nemam osjećaj da sam JA to napisala. Oteli me izvanzemaljci i podarili mi zrnce mozga! :-)))))
Toliko sam ošoknuta da ne znam što bih rekla... Idem se još malo iščuđavat. :o
Još čudesnije je što se sjećam svojih osjećaja vezanih u svaki taj post. I znam da mi je u pogledu pisalo samo jedno: Srećo, to je smeće. Malo veće ili malo manje. Sasvim svejedno. Smeće je smeće.
Sad to čitam drugim, tuđim očima. Jer nisam emotivno vezana za situacije koje su me natjerale da dušicu ispuštam. [magla mi curi kroz ušice glave; ispuštanje]
I baš me zanima hoće li se ovo smeće koje ovih dana prosipam ikada svidjeti zeru starijoj Ančici.
---------------------------------------------------------------------------------------
[u daljini se čuje pjevanje kora]
Anaaaaaaaaaaaa banana
---------------------------------------------------------------------------------------
Znaju li ti žali-bože-pojci šta mi uopće govore?
Iš, iš iz moje glavuše!
Dragi moj tekstiću! Vidimo se za koji mjesec, kad se odlijepim od tebe. Dotad, prati me u stopu. Karma nam je takva, šta ćeš!
Prošnjufajte po vlastitoj arhivi, vjerujte da ćete se iznenaditi čega tamo sve ima.
Toliko sam ošoknuta da ne znam što bih rekla... Idem se još malo iščuđavat. :o
Još čudesnije je što se sjećam svojih osjećaja vezanih u svaki taj post. I znam da mi je u pogledu pisalo samo jedno: Srećo, to je smeće. Malo veće ili malo manje. Sasvim svejedno. Smeće je smeće.
Sad to čitam drugim, tuđim očima. Jer nisam emotivno vezana za situacije koje su me natjerale da dušicu ispuštam. [magla mi curi kroz ušice glave; ispuštanje]
I baš me zanima hoće li se ovo smeće koje ovih dana prosipam ikada svidjeti zeru starijoj Ančici.
---------------------------------------------------------------------------------------
[u daljini se čuje pjevanje kora]
Anaaaaaaaaaaaa banana
---------------------------------------------------------------------------------------
Znaju li ti žali-bože-pojci šta mi uopće govore?
Iš, iš iz moje glavuše!
Dragi moj tekstiću! Vidimo se za koji mjesec, kad se odlijepim od tebe. Dotad, prati me u stopu. Karma nam je takva, šta ćeš!
15.11.2004., ponedjeljak
Repetitio
Sjedila je u kvartovskoj birtiji, očiju punih očekivanja novoga dana. Naivno, iznova i iznova jutrima se budila s velikom željom u očima. Kako će je danas svijet iznenaditi?
Vani je bilo hladno, pravo vrijeme da se raja poput miševa posakriva u svoje omiljene rupe. A ova je bila njena. Voljela je konobaricu jer joj je kuhala dobru kavu i osmijehom je dočekivala. Jedna drugoj su bile simpatične, vidjelo se to iz daleka.
Stolovi oko nje puni brzajućih poslovnjaka. Prije je znala tu i tamo prisluškivati o čemu govore ljudi koji zgrću lovušinu. Ta oni odlučuju o toliko stvari u ovoj jadnoj državi! Al' bili su joj dosadni. I isprazni. Uostalom, o čemu će ljudi na kavici i pričati osim o ispraznim stvarima? Tome birtije i služe.
(Opusti dušu, zaboravi što jesi i prepusti se opijajućem mirisu dobre kave.)
Sjedila je u kvartovskoj birtiji i čitala Jergovićevu Inšallah, Madona, inšallah. Tekst joj struji venama poput harfe. Bože, taj Jergović ko da je uvijek uzme u naručaj i ununa! Psssssssssst, sve će biti oke, šapne joj.
Stranice lete ko da ga nosi ovaj ludi vjetar što vani puše. Štrecne je. Onako, u dušu. Što je to u ljudskoj nutrini da je ovako zaboli tuđa, čak i izmišljena bol?
Odloži knjigu. Ne jenjava. Taknuo ju je opet.
Bol je univerzalna, odvrati joj mala Ona. Zato se tako i prepoznaješ u mjestu gdje nisi bila, u priči koja nije tvoja.
Mora ovo izbaciti iz sebe. Plati kavu, na brzinu pozdravi konobaricu i požuri kući.
Vani je još uvijek hladno. Ponadala se da će joj hladnoća umiriti srce kako to i hladna riječ zna učiniti. Ali nije vjetar misao. Ne boli toliko.
Otvara vrata, skine kaput i sjedne za računalo.
Ovako je najbolje, zna. I započne:
* * *
O knjizi Inšallah, Madona, inšallah:
Maša Grdešić: Sevdalinski realizam – Zarez
Bozzo: Inšallah, Madona, inšallah – www.lupiga.com
Jasen Boko: Prozni miks sevdalinki – Slobodna Dalmacija
Dane Hodak: Inšallah, Madona, inšallah – Radio 101
Vani je bilo hladno, pravo vrijeme da se raja poput miševa posakriva u svoje omiljene rupe. A ova je bila njena. Voljela je konobaricu jer joj je kuhala dobru kavu i osmijehom je dočekivala. Jedna drugoj su bile simpatične, vidjelo se to iz daleka.
Stolovi oko nje puni brzajućih poslovnjaka. Prije je znala tu i tamo prisluškivati o čemu govore ljudi koji zgrću lovušinu. Ta oni odlučuju o toliko stvari u ovoj jadnoj državi! Al' bili su joj dosadni. I isprazni. Uostalom, o čemu će ljudi na kavici i pričati osim o ispraznim stvarima? Tome birtije i služe.
(Opusti dušu, zaboravi što jesi i prepusti se opijajućem mirisu dobre kave.)
Sjedila je u kvartovskoj birtiji i čitala Jergovićevu Inšallah, Madona, inšallah. Tekst joj struji venama poput harfe. Bože, taj Jergović ko da je uvijek uzme u naručaj i ununa! Psssssssssst, sve će biti oke, šapne joj.
Stranice lete ko da ga nosi ovaj ludi vjetar što vani puše. Štrecne je. Onako, u dušu. Što je to u ljudskoj nutrini da je ovako zaboli tuđa, čak i izmišljena bol?
Odloži knjigu. Ne jenjava. Taknuo ju je opet.
Bol je univerzalna, odvrati joj mala Ona. Zato se tako i prepoznaješ u mjestu gdje nisi bila, u priči koja nije tvoja.
Mora ovo izbaciti iz sebe. Plati kavu, na brzinu pozdravi konobaricu i požuri kući.
Vani je još uvijek hladno. Ponadala se da će joj hladnoća umiriti srce kako to i hladna riječ zna učiniti. Ali nije vjetar misao. Ne boli toliko.
Otvara vrata, skine kaput i sjedne za računalo.
Ovako je najbolje, zna. I započne:
"Sjedila je u kvartovskoj birtiji, očiju punih očekivanja novoga dana. Naivno, iznova i iznova jutrima se budila s velikom željom u očima..."
* * *
O knjizi Inšallah, Madona, inšallah:
Maša Grdešić: Sevdalinski realizam – Zarez
Bozzo: Inšallah, Madona, inšallah – www.lupiga.com
Jasen Boko: Prozni miks sevdalinki – Slobodna Dalmacija
Dane Hodak: Inšallah, Madona, inšallah – Radio 101
13.11.2004., subota
Nevidljivo umnožavanje
[ to mora da je domino-efekt ]
Sebe ne poznajem. Tebe još manje.
(Da! Baš tebe! Tebi govorim! Još si tu?)
Sebe ne poznajem. Tebe još manje.
(Da! Baš tebe! Tebi govorim! Još si tu?)
O djevojče...
ti kojoj svake godine rođendan zaboravljam...
I ove sam to uspjela!
Treba i takve stvari znat izvest...
...znaš?
U znak isprike, sad se ovdje javno virtualno batinam...
...u nadi da će te moja javna obmana umekašti....
...pa ćeš mi oprostiti...
...uz treptaj-dva.
Ne cvili, Cvilidreta!
Istuci, izbeštimaj, uvridi...
Čini od mene ča oćeš...
...samo mi oprosti ča (opet!) kasnim..
Pliiiiiiiiz...
Vi'š kako sam ponizna? [trep trep]
Raja mi je svjedok!
ti kojoj svake godine rođendan zaboravljam...
I ove sam to uspjela!
Treba i takve stvari znat izvest...
...znaš?
U znak isprike, sad se ovdje javno virtualno batinam...
...u nadi da će te moja javna obmana umekašti....
...pa ćeš mi oprostiti...
...uz treptaj-dva.
Ne cvili, Cvilidreta!
Istuci, izbeštimaj, uvridi...
Čini od mene ča oćeš...
...samo mi oprosti ča (opet!) kasnim..
Pliiiiiiiiz...
Vi'š kako sam ponizna? [trep trep]
Raja mi je svjedok!
12.11.2004., petak
Točanje u barbinon bazenu
Koliko puta san, onako potiho, za sebe, promumljala: "Eh, da mi je samo malo više vrimena, sve bih stigla učinit!"
U ovon ludon vrimenu kada nema dovojno mista ni za ono šta "moramo" napravit, kako da se čovik uopće posveti onome ča uistinu oće? Oke, vrlo često je i problem ča većina uopće ne zna što želi (i ja! i ja!), ali da svi skupa vječno kmečimo kako nema ovoga ili onoga, ili da nam je barem malo više nečega, sve bi bilo drugovačije..., svima nam je poznata štorija.
A je li vam palo na pamet kakav bi nam bio život bez svih tih vanjskih podražaja?
Kasnih četrdesetih neurofiziolozi su se žestili jedni na druge i svađuckali oko toga priupita, jel'te, može li judski organizam uopće funkcionirat bez vanjskih podražaja.
Jedni su tvrdili da mere, a drugi, dakako, da ne mere; odnosno, jedni vikahu da bi svit tako zadronja, a drugi da bi svit ipak osta budan.
Među njima je bija i jedan John C. Lilly koji je zaigra u ovoj "budnoj" grupaciji. E, pa je taj isti gospon odlučija napravit izolacijski bazen i posložit kojega čovika unutri tako da živčani sustav tog bidnika koji tamo pluta ne bude podraživan svitlošću, zvukon, gravitacijon, temperaturon i sl. Ma je prvo sebe posadija u taj bazen (vajda niko drugi ni tija!). I nakon nekog vrimena i sam se iznenadija ča ga je dočekalo. Dok je leža tamo, jel'te, uspija je poć u goste, njemu je raja isto dolazila, dolazili mu i neki judi iz davne prošlosti, iz drugih mista ma čak i neki ča uopće nisu sa Zemljice. Tako je dotični doša do zakjučka da um, tijekon intenzivne izolacije, projicira sadržaj našeg pamćenja i naše podsvjesne asocijacije.
E, a kad je to zakjučija i oni drugi tabor (ča je bija za majko, nakrmit ću se tezu) je tija poć u taj bazen. Pa in je Lilly, dobrica, to i dopustija. Oni se bućnili unutra i - ništa! Ni poznatih gostiju, a kamoli tamo nekih izvanzemaljaca.
Posli ovoga je Lilly, jasno, triba prominit svoju tezu. Pa je odlučija zakjučit kako naša iskustva u izolaciji ovise o našin očekivanjima. E, ma tako je i na javi, rekla bih ja. A to obrće onu tezu da su sustavi vjerovanja zasnovani na iskustvima. Jerbo, a tako ispada, iskustva su zasnovana na našin sustavima vjerovanja.
Pa sad ti Ane odluči ča ćeš mislit! I misli kad beštimaš vrime!
Sve je nako kako mi oćemo. Ako ne virujete, zaplivajte u bazenu barba Lillyja. :-)
U ovon ludon vrimenu kada nema dovojno mista ni za ono šta "moramo" napravit, kako da se čovik uopće posveti onome ča uistinu oće? Oke, vrlo često je i problem ča većina uopće ne zna što želi (i ja! i ja!), ali da svi skupa vječno kmečimo kako nema ovoga ili onoga, ili da nam je barem malo više nečega, sve bi bilo drugovačije..., svima nam je poznata štorija.
A je li vam palo na pamet kakav bi nam bio život bez svih tih vanjskih podražaja?
Kasnih četrdesetih neurofiziolozi su se žestili jedni na druge i svađuckali oko toga priupita, jel'te, može li judski organizam uopće funkcionirat bez vanjskih podražaja.
Jedni su tvrdili da mere, a drugi, dakako, da ne mere; odnosno, jedni vikahu da bi svit tako zadronja, a drugi da bi svit ipak osta budan.
Među njima je bija i jedan John C. Lilly koji je zaigra u ovoj "budnoj" grupaciji. E, pa je taj isti gospon odlučija napravit izolacijski bazen i posložit kojega čovika unutri tako da živčani sustav tog bidnika koji tamo pluta ne bude podraživan svitlošću, zvukon, gravitacijon, temperaturon i sl. Ma je prvo sebe posadija u taj bazen (vajda niko drugi ni tija!). I nakon nekog vrimena i sam se iznenadija ča ga je dočekalo. Dok je leža tamo, jel'te, uspija je poć u goste, njemu je raja isto dolazila, dolazili mu i neki judi iz davne prošlosti, iz drugih mista ma čak i neki ča uopće nisu sa Zemljice. Tako je dotični doša do zakjučka da um, tijekon intenzivne izolacije, projicira sadržaj našeg pamćenja i naše podsvjesne asocijacije.
E, a kad je to zakjučija i oni drugi tabor (ča je bija za majko, nakrmit ću se tezu) je tija poć u taj bazen. Pa in je Lilly, dobrica, to i dopustija. Oni se bućnili unutra i - ništa! Ni poznatih gostiju, a kamoli tamo nekih izvanzemaljaca.
Posli ovoga je Lilly, jasno, triba prominit svoju tezu. Pa je odlučija zakjučit kako naša iskustva u izolaciji ovise o našin očekivanjima. E, ma tako je i na javi, rekla bih ja. A to obrće onu tezu da su sustavi vjerovanja zasnovani na iskustvima. Jerbo, a tako ispada, iskustva su zasnovana na našin sustavima vjerovanja.
Pa sad ti Ane odluči ča ćeš mislit! I misli kad beštimaš vrime!
Sve je nako kako mi oćemo. Ako ne virujete, zaplivajte u bazenu barba Lillyja. :-)
10.11.2004., srijeda
Ančica u glazbenon balunu
Eh, ova mi kiša nimalo ne pomaže da se probudim.
Kavica je dogovorena za neku ćukicu vrimena i sad pronalazim metode da otvorim te plave ili zelene oke (boja je indikator moga raspoloženja; nadam se da su plave; huh, jutros izbjegavah pogled sa zrcalom, osjećam da sam podbuhla do bola).
I šta ondak da radim... da moje oke poplave (bojom, ne vodicom)?
Raspalim Hladno pivo! I počnem se bacakati po stanu. Osjećam se ko da sam se vratila u pubertet kad sam uredno razgibavala vrat skačući po kući uz zvuke Guns'n'Rosesa ili, još bolje, Pearl Jama. Eh, tada sam mislila da sam divlja. Nije mi bilo jasno i da je koji takt Mozarta dovoljan da podivljam.
Voljela bih danas sresti tu Anu koja sam onda bila. Baš me zanima bi li mi se svidjela, onako musava i "umjetnički" ćufnuta. Vječno je neke pjesmice škrabala... Bože! Ta je malena mislila, valjda, da umjetnost spašava. Nadam se da je do danas shvatila da ipak spašavaš sam sebe. Umjetnost je, tek pokatkad, dobar kod.
Nego... zastranih u ozbilju. A sve ovo bilježim samo da se jednoga dana, prelistavajući Aninu stranicu, prisjetim kako sam proživjela jedno lijepo kišno jutro veseleći se dobroj mjuzi.
Šamar.mp3
Kavica je dogovorena za neku ćukicu vrimena i sad pronalazim metode da otvorim te plave ili zelene oke (boja je indikator moga raspoloženja; nadam se da su plave; huh, jutros izbjegavah pogled sa zrcalom, osjećam da sam podbuhla do bola).
I šta ondak da radim... da moje oke poplave (bojom, ne vodicom)?
Raspalim Hladno pivo! I počnem se bacakati po stanu. Osjećam se ko da sam se vratila u pubertet kad sam uredno razgibavala vrat skačući po kući uz zvuke Guns'n'Rosesa ili, još bolje, Pearl Jama. Eh, tada sam mislila da sam divlja. Nije mi bilo jasno i da je koji takt Mozarta dovoljan da podivljam.
Voljela bih danas sresti tu Anu koja sam onda bila. Baš me zanima bi li mi se svidjela, onako musava i "umjetnički" ćufnuta. Vječno je neke pjesmice škrabala... Bože! Ta je malena mislila, valjda, da umjetnost spašava. Nadam se da je do danas shvatila da ipak spašavaš sam sebe. Umjetnost je, tek pokatkad, dobar kod.
Nego... zastranih u ozbilju. A sve ovo bilježim samo da se jednoga dana, prelistavajući Aninu stranicu, prisjetim kako sam proživjela jedno lijepo kišno jutro veseleći se dobroj mjuzi.
Šamar.mp3
08.11.2004., ponedjeljak
U mreži crta što se presijecaju
Sjednem za komp. Treba započeti priču. Više iz neke unutarnje potrebe nego da bi Ti imao što čitati. Počinjati. Ali kako se može točno utvrditi kad počinje priča? Uvijek se sve već prije započelo.
Moja potreba da nešto našvrljam i meni je malo čudnovata. Tek sam oči otvorila i kao da moram izbaciti iz sebe ono što sam noćas u snovima žvakala.
A možda je sve samo utjecaj knjiga koje zadnjih dana gutam. Jer, znaš, dok čitam, roji mi se u glavuši svašta nešto; pomislim o milijun stvari o kojima bih se i ja htjela zabilježiti. Barem ovdje.
Ali putem često odustanem. Najčešće jer zaboravim što mi je uopće palo na pamet. A, možda još važnije, zato što mi je milija uloga One Koja Čita nego One Koja Piše. Čitateljica, da, u tome se prepoznajem. Piskaralica, ponekad, čisto da izbacim iz sebe što treba izbaciti. Ali ta uloga mi je još uvijek strana. Zato i ne velim Spisateljica da ne umanjim značenje koje ta riječ u sebi nosi. Piskaralica obična, kao i većina vas ovdje.
A kad čitam nešto odvaljivo, onda to "jednostavno moram posjedovati". Kao da želim da ta priča zauvijek ostane u meni, da me zagrne i ne pušta. Pa kupim knjigu. Da joj se vratim, ako poželim. A rijetko poželim. Jer je uvijek toliko teksta što mi je ostao nedodirnut. Cijeli život kao da mi je utrka s vremenom.
Nikad neću stići pročitati sve što želim.
A ni posjedovati sve te priče.
Lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige..., rekao mi je jednom. Netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati.
Ali ne zamjeram mu. Svatko se prepoznaje u onom što mu treba.
Jer ionako... Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenepisanu priču.
Ovo je moja nenapisana priča. Znam da ćeš je iščitati kako treba.
* * *
Dobro jutro, radni narode! Odoh ja sad na kaficu. :-)
* * *
(Čitateljice, sad si pročitana.)
Moja potreba da nešto našvrljam i meni je malo čudnovata. Tek sam oči otvorila i kao da moram izbaciti iz sebe ono što sam noćas u snovima žvakala.
A možda je sve samo utjecaj knjiga koje zadnjih dana gutam. Jer, znaš, dok čitam, roji mi se u glavuši svašta nešto; pomislim o milijun stvari o kojima bih se i ja htjela zabilježiti. Barem ovdje.
Ali putem često odustanem. Najčešće jer zaboravim što mi je uopće palo na pamet. A, možda još važnije, zato što mi je milija uloga One Koja Čita nego One Koja Piše. Čitateljica, da, u tome se prepoznajem. Piskaralica, ponekad, čisto da izbacim iz sebe što treba izbaciti. Ali ta uloga mi je još uvijek strana. Zato i ne velim Spisateljica da ne umanjim značenje koje ta riječ u sebi nosi. Piskaralica obična, kao i većina vas ovdje.
A kad čitam nešto odvaljivo, onda to "jednostavno moram posjedovati". Kao da želim da ta priča zauvijek ostane u meni, da me zagrne i ne pušta. Pa kupim knjigu. Da joj se vratim, ako poželim. A rijetko poželim. Jer je uvijek toliko teksta što mi je ostao nedodirnut. Cijeli život kao da mi je utrka s vremenom.
Nikad neću stići pročitati sve što želim.
A ni posjedovati sve te priče.
Lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige..., rekao mi je jednom. Netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati.
Ali ne zamjeram mu. Svatko se prepoznaje u onom što mu treba.
Jer ionako... Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenepisanu priču.
Ovo je moja nenapisana priča. Znam da ćeš je iščitati kako treba.
* * *
Dobro jutro, radni narode! Odoh ja sad na kaficu. :-)
Tekst u kurzivu je ukreden. Ali sam ga prepoznala kao svoj. Da umijem bolje, možda bi ga moja ruka zabilježila. Kako ne umijem, posuđujem ga.
* * *
(Čitateljice, sad si pročitana.)
06.11.2004., subota
Djevojka s bisernom naušnicom
[ al' ova nije knjiška, nije ni ona naslikana; ovo je moje nestvarno, a stvarno djevojče ]
Eh, koliko nas svakodnevno, poskrivećki snatri o zlatnom grumenu koje ćemo jednom naći. Ali ono što nam treba, pronađe nas.
Zlatica jedna danas je motrila svaki moju pogled, slušala svaku moju riječ. A znate, sreća je takvo biće sresti. Malo ljudi danas zna slušati.
Riskiram da ću ispasti i zeru patetična, ali uistinu su me ta dva biserna oka učinila sretnim djevojčetom. Nisam sigurna da su joj i naušnice bile biserne, ali svakako bi joj pristajale.
Ne znam što se zbilo; je li to neka čudna energija dotakla moju auru ili je samo (a nije to samo!) srce u te djevojke veliko ko planina...
Teško je poredati u slovca moje veselo lice.
Sve je s razlogom, rekla si. S razlogom ja pišem i jedno sitno HVALA TI. Pročitat ćeš, znam. :-)
A sad odoh malo prolistati tuđe piskarije... Nije me bilo ovdje uhuhuhu. Hm! Čeka me dosta materijala... bolje da krenem.
I da... Nedostajali ste mi. ;-)
E, je san ga sad zakakila. Oprostiti ćete mi, dragi puče blogerski. Danas je i nebo u mojim očima – zeleno.
Eh, koliko nas svakodnevno, poskrivećki snatri o zlatnom grumenu koje ćemo jednom naći. Ali ono što nam treba, pronađe nas.
Zlatica jedna danas je motrila svaki moju pogled, slušala svaku moju riječ. A znate, sreća je takvo biće sresti. Malo ljudi danas zna slušati.
Riskiram da ću ispasti i zeru patetična, ali uistinu su me ta dva biserna oka učinila sretnim djevojčetom. Nisam sigurna da su joj i naušnice bile biserne, ali svakako bi joj pristajale.
Ne znam što se zbilo; je li to neka čudna energija dotakla moju auru ili je samo (a nije to samo!) srce u te djevojke veliko ko planina...
Teško je poredati u slovca moje veselo lice.
Sve je s razlogom, rekla si. S razlogom ja pišem i jedno sitno HVALA TI. Pročitat ćeš, znam. :-)
A sad odoh malo prolistati tuđe piskarije... Nije me bilo ovdje uhuhuhu. Hm! Čeka me dosta materijala... bolje da krenem.
I da... Nedostajali ste mi. ;-)
E, je san ga sad zakakila. Oprostiti ćete mi, dragi puče blogerski. Danas je i nebo u mojim očima – zeleno.
P.S. Veselim se telefonskom računu. Konačno će stići jedan koji ću bez grižnje savjesti isti tren platiti. Barenko nešto, ha?
