Tako smo se udaljile, brundala je potiho iako joj želja za zbližavanjem nije bila u planu. Stvari tako stoje i s tim sam se pomirila, uvjeravala je samu sebe. Deklarativno je ZA, dakako, ali kada treba guzu mrdnuti ne ne bi li se štogod promijenilo, tu zapinje [fhsdgzzzzz].
Uostalom, kao i sve u ovoj umak-državi (začine dodajte sami!). Samo se razlijevamo i prelijevamo. Nikad od nas glavnoga jela.
No, ne čekaju svi pa tako ni supatnica moje glavne Likuše. Jedan telefonski poziv je bio dovoljan da se čvrsta konstrukcija uvjerenja razlomi. Malo su se topile, rastopile, potopile i, izgleda, stvari su krenule na bolje.
(nakon nekoliko tjedana)
Likuša prolazi pored poznatoga joj automobila. Hm, baš bih joj mogla ostaviti poruku. Da, čitatelju dragi, stvari su se mrdnule s mrtve točkice. U jednom od idućih poglavlja njih dvije će opet biti bliske. Kao prave sestre.
Poruku je napisala, nježnu i ranjivu, iako joj to nije bilo lagano pretočiti na papir (toga morate biti svjesni!). Dodala je i malo srčeko. Simboli nekad puno više govore od ispranih riječi.
(nakon nekoliko sati)
Ona prilazi automobilu. Čeka je poruka zataknuta za brisač prednjeg stakla. Zbog one čudne elektroničke poruke koju je primila, sve joj je sumnjivo. Pa kud sad i poruka! Sto posto je onaj Nepotpisani. Pa on nije normalan, misli u sebi.
Ruke joj se tresu dok guli papir sa stakla (naime, u međuvremenu je padala kiša i sve je ukazivalo na to da će se papir raspasti prije nego ga ona stigne pročitati). Prvo ugleda nacrtano srce (ohoho), [jeza] .
Nakon nekoliko trenutaka, iz horora je brzo preskočila u romantičnu komediju.
* * *
Srce je bilo znak prepoznavanja.
Post je objavljen 30.11.2004. u 23:06 sati.