Šta više naguravam brojčice u svoju životnu bilježnicu, to više slušam pitanja tipa: "A jel', mala, kad se ti misliš udat?"
A ne mislin skoro. I, o da, alergična sam na to pitanje.
Nije da se sve češće ne poželim probudit pored njega ujutro, ali, kvragu, taj papir mijenja toliko toga! A ja još ne bih. Hvala lijepa na pitanju.
Jebga, dolazim iz obitelji u kojoj su se (pre)rano umnožavali. Ja već prevrših svaku mjeru (a, po mom skromnom sudu, još nisan ni blizu onih kritičnih godina kad bi, jel'te, kao, već bilo nekakvo vrijeme i za to).
Čak mi ni pitanja o faksu ne padaju tako teško (ipak, studente se o takvim stvarima ne davi previše, dakako) jer to je nešto čemu koliko-toliko vidim kraja. A onom prvom pitanjcu ne nazirem ni početka.
Pitam ja vas, združene pred Bogom i ostalom ekipom, skuži li čoek kad je spreman, jel'te? Jel' vas zažuljao taj prsten što ga metnuste na prst?
Ja zasad mećem samo one prometejske, s kamenom. Ljepši su mi. :-)
I točka.
Post je objavljen 26.11.2004. u 12:56 sati.