Čitam se. Čitam ono što sam bila u nekim trenucima, sada već davno prošlim. I iznenađena sam skroz. Ljudi u mojoj arhivi ima skroz dobrih tekstova! Samo ja uopće nemam osjećaj da sam JA to napisala. Oteli me izvanzemaljci i podarili mi zrnce mozga! :-)))))
Prošnjufajte po vlastitoj arhivi, vjerujte da ćete se iznenaditi čega tamo sve ima.
Toliko sam ošoknuta da ne znam što bih rekla... Idem se još malo iščuđavat. :o
Još čudesnije je što se sjećam svojih osjećaja vezanih u svaki taj post. I znam da mi je u pogledu pisalo samo jedno: Srećo, to je smeće. Malo veće ili malo manje. Sasvim svejedno. Smeće je smeće.
Sad to čitam drugim, tuđim očima. Jer nisam emotivno vezana za situacije koje su me natjerale da dušicu ispuštam. [magla mi curi kroz ušice glave; ispuštanje]
I baš me zanima hoće li se ovo smeće koje ovih dana prosipam ikada svidjeti zeru starijoj Ančici.