Uvukla mi se ta riječ pod hladno srce u ona davna vremena kad sam brojala jedva dvoznamenkasti broj godina.
Zvučala je strašno. Majka me uplašeno pogledala ne vjerujući ocu što govori. Malena sestra je zaplakala, osjetilo dijete strah koji se razlio kućom.
* * *
Četrdesetak godina prije toga moj djed je otišao trbuhom za ljubavlju, s one druge, sad tako strašne strane. Brzo se vratio, ali sjeme je već bilo posijano.
Nekoliko godina nakon toga pronašao je i našu, moju baku. Ta je bila s prave strane. Svijet je bio zadovoljan. A ono sjeme davno posijano raslo je ne znajući za bliske kromosomske varijante koje šetaju s ove strane ničega.
Djed je preko noći nestao (kako je to onda bivalo); na pogrebu su se prvi puta susrele obje strane sjemena. Godinama se pokušalo nadoknaditi propušteno.
* * *
A onda je počelo. Slike strahota rezale su ožiljke po koži. Ubrzo se urezala još jedna: zaspala je. A ljudi s one strane ničega bili su daleko. Neoprostivo!
Krv nije voda, rekla sam kada je došlo vrijeme da odrastem. Spakirala kofere, sjela na vlak i otišla u taj ružan svijet. Mislila sam: dopustio mi je da dođem kako bih mu oprostila. Nekoliko mjeseci nakon toga shvatila sam da me primio k sebi kako bi se oprostio.
Ubila ga je riječ. Toliko godina prekasno presudilo je ono što je šutjelo kada se s riječi prelazilo na djela.
18.11.2004.
Post je objavljen 18.11.2004. u 00:36 sati.