Eh, ova mi kiša nimalo ne pomaže da se probudim.
Kavica je dogovorena za neku ćukicu vrimena i sad pronalazim metode da otvorim te plave ili zelene oke (boja je indikator moga raspoloženja; nadam se da su plave; huh, jutros izbjegavah pogled sa zrcalom, osjećam da sam podbuhla do bola).
I šta ondak da radim... da moje oke poplave (bojom, ne vodicom)?
Raspalim Hladno pivo! I počnem se bacakati po stanu. Osjećam se ko da sam se vratila u pubertet kad sam uredno razgibavala vrat skačući po kući uz zvuke Guns'n'Rosesa ili, još bolje, Pearl Jama. Eh, tada sam mislila da sam divlja. Nije mi bilo jasno i da je koji takt Mozarta dovoljan da podivljam.
Voljela bih danas sresti tu Anu koja sam onda bila. Baš me zanima bi li mi se svidjela, onako musava i "umjetnički" ćufnuta. Vječno je neke pjesmice škrabala... Bože! Ta je malena mislila, valjda, da umjetnost spašava. Nadam se da je do danas shvatila da ipak spašavaš sam sebe. Umjetnost je, tek pokatkad, dobar kod.
Nego... zastranih u ozbilju. A sve ovo bilježim samo da se jednoga dana, prelistavajući Aninu stranicu, prisjetim kako sam proživjela jedno lijepo kišno jutro veseleći se dobroj mjuzi.
Šamar.mp3
Post je objavljen 10.11.2004. u 10:32 sati.