Noćas oko pola četiri stigo mi je neobičan mail.
Bez naslova, bez pretjeranih informacija o pošiljatelju.
Navedeni su podaci koji bi se trebali odnositi na moj stvarni život. Čitati to bilo mi je, onako, pravo scary. Nije uopće važno je li dotični Nepotpisani pogodio podatke o meni (a trudio se, moram to priznati) ili nije. Zastrašuje me činjenica da se netko uopće bavi takvim stvarima.
Tekstovi su mi ponekad preosobni, to mi je jasno. Onaj tko me sretao u pravom životu mora biti pravi maher da ne skuži kako iza ovih slovaca stojim baš – ja.
Potvrdilo se to i prošloga tjedna kada mi je dobra poznanica dala naslutiti kako sumnja da piskaram ovo što ovdje piskaram. Na to sam mogla računati jer nije prvi puta da me netko (tko me stvarno zna) prokljuvio.
Nije ti svejedno, ali tako to gre, jel'te.
Samo, kako se postaviti ako te prokljuvi netko tko te stvarno ne zna? Što napraviti kada ti na mail stigne obznana kako netko uistinu barata podacima koje ti sam nisi pustio u javnost? [Ane još uvijek gaji iluziju kako sama crta granice protočnosti informacija]
Ovaj blog na životu drži samo moja potreba da neke stvari izbacim iz sebe. A, zasad, nikakva prepoznavanja, miganja i raznorazni signali nisu pokolebali moju volju. Sviđa mi se istresati svoj veš ovdje; tu priča počinje i staje.
Ali mi se nekako baš i ne sviđa igra skrivača. U kojoj sam ja, u jednoj od budućih mogućih partija, ona razotkrivena dok s druge strane sjedi totalni anonimus.
Razmišljala sam da pobrišem sve preosobno s ove stranice. Ali onda bi pola tekstova otišlo u vjetar. Uostalom, ja to niti ne želim.
Očito moram pristati na igru. Ili prestati pisati. Sredine nema.
Ili da, ko Radaković, svoju sredinu pošaljem naprijed?
Post je objavljen 29.11.2004. u 10:55 sati.