Sjedila je u kvartovskoj birtiji, očiju punih očekivanja novoga dana. Naivno, iznova i iznova jutrima se budila s velikom željom u očima. Kako će je danas svijet iznenaditi?
Vani je bilo hladno, pravo vrijeme da se raja poput miševa posakriva u svoje omiljene rupe. A ova je bila njena. Voljela je konobaricu jer joj je kuhala dobru kavu i osmijehom je dočekivala. Jedna drugoj su bile simpatične, vidjelo se to iz daleka.
Stolovi oko nje puni brzajućih poslovnjaka. Prije je znala tu i tamo prisluškivati o čemu govore ljudi koji zgrću lovušinu. Ta oni odlučuju o toliko stvari u ovoj jadnoj državi! Al' bili su joj dosadni. I isprazni. Uostalom, o čemu će ljudi na kavici i pričati osim o ispraznim stvarima? Tome birtije i služe.
(Opusti dušu, zaboravi što jesi i prepusti se opijajućem mirisu dobre kave.)
Sjedila je u kvartovskoj birtiji i čitala Jergovićevu Inšallah, Madona, inšallah. Tekst joj struji venama poput harfe. Bože, taj Jergović ko da je uvijek uzme u naručaj i ununa! Psssssssssst, sve će biti oke, šapne joj.
Stranice lete ko da ga nosi ovaj ludi vjetar što vani puše. Štrecne je. Onako, u dušu. Što je to u ljudskoj nutrini da je ovako zaboli tuđa, čak i izmišljena bol?
Odloži knjigu. Ne jenjava. Taknuo ju je opet.
Bol je univerzalna, odvrati joj mala Ona. Zato se tako i prepoznaješ u mjestu gdje nisi bila, u priči koja nije tvoja.
Mora ovo izbaciti iz sebe. Plati kavu, na brzinu pozdravi konobaricu i požuri kući.
Vani je još uvijek hladno. Ponadala se da će joj hladnoća umiriti srce kako to i hladna riječ zna učiniti. Ali nije vjetar misao. Ne boli toliko.
Otvara vrata, skine kaput i sjedne za računalo.
Ovako je najbolje, zna. I započne: