31.12.2004., petak
Što se dogodi kad gospojica ode?
Od svih dana u godini najmrži mi je baš ovaj. I još gore od svega je što su svi nekak' hiper-luđa-brale-poletni, a ja bih se, da me se pita (a ne pita me se), negdje skrila.
Uvijek ostanu neki repovi koje nisam stigla pozavršavat. Uvijek se zbiju neki događaji koje bih zadržala blizu. A mijenjanje brojčice na kalendaru sve te stvari čini dalekim. Ma znam, glupasto je, ali, kao, sutra kročiš u nekog novog sebe. Aha! Pa te novopečene odluke (bit ću lijepa, draga, mila, učit ću i poslušno slušati, manje trošiti, više davati...) i u trenutku kad ti se naroje u glavi, znaš da te neće držati predugo. Pa sam ja odustala od bilo kakvih odluka. Frustrirajuće je, a i volim svoje značajne stvari napravit, recimo, utorkom! Utorkom nitko ne započinje s gladovanjem, nitko ne kreće spremat ispit, nitko ne čini generalku. E, pa ja ću baš tako! Neki ludi utorak, u nekom drugom mjesecu, kad je sve normalno i bez previše vlastitih očekivanja, e tada ja zakoraknem. A lakše je i pasti. Jerbo nitko ne pita što si odlučio i zašto (o zašto) i nisi neki karakter.
Jedini dan koji konkurira ovom današnjem je moj rođendan. Te zahvali ovome te zahvali onome, te budi ljubezan i mio (čio), te prigrmi još jednu brojčicu na gore... Ma joooooj! Ne volin ta očekivanja. Tuđa. (Svoja još i manje, al' s vlastitima mi se lakše dogovorit). A i ispitna groznica je taman na vrhuncu u to vrijeme kad ja ostarim za jednu i najmanje što mi se tada da je bit tulum-je-do-zore raspoložena.
Sukladno svemu tome ne volim ni Valentinovo i sve slične dane kad nam drugi nabijaju grižnju savjesti što nisi baš danas kada treba, kupio nekome ono što mu (najvjerojatnije) ne treba.
A na to se sve svede. Kupuj, draga, kupuj. Pa kupujem ja, da da. Pokleknem pred masom. Slabašna sam, što ću?
Ali nije isti osjećaj. Kupiti nešto u dogovoru s datumom ili bez njega. Ono bez-vrijeme mi je zercu draže. Veselim se više i ja i onaj koji prima.
Pa tako ja večeras idem odraditi to Novo vrijeme, a ono novo vrijeme koje mi uistinu treba ionako će samo od sebe doći.
Sretno vam novo novo doba, ljudovi moji. Kad god ono stiglo!
P.S.
Odgovor na pitanje iz naslova je (uostalom, zar ste sumnjali?) – ništa.
Uvijek ostanu neki repovi koje nisam stigla pozavršavat. Uvijek se zbiju neki događaji koje bih zadržala blizu. A mijenjanje brojčice na kalendaru sve te stvari čini dalekim. Ma znam, glupasto je, ali, kao, sutra kročiš u nekog novog sebe. Aha! Pa te novopečene odluke (bit ću lijepa, draga, mila, učit ću i poslušno slušati, manje trošiti, više davati...) i u trenutku kad ti se naroje u glavi, znaš da te neće držati predugo. Pa sam ja odustala od bilo kakvih odluka. Frustrirajuće je, a i volim svoje značajne stvari napravit, recimo, utorkom! Utorkom nitko ne započinje s gladovanjem, nitko ne kreće spremat ispit, nitko ne čini generalku. E, pa ja ću baš tako! Neki ludi utorak, u nekom drugom mjesecu, kad je sve normalno i bez previše vlastitih očekivanja, e tada ja zakoraknem. A lakše je i pasti. Jerbo nitko ne pita što si odlučio i zašto (o zašto) i nisi neki karakter.
Jedini dan koji konkurira ovom današnjem je moj rođendan. Te zahvali ovome te zahvali onome, te budi ljubezan i mio (čio), te prigrmi još jednu brojčicu na gore... Ma joooooj! Ne volin ta očekivanja. Tuđa. (Svoja još i manje, al' s vlastitima mi se lakše dogovorit). A i ispitna groznica je taman na vrhuncu u to vrijeme kad ja ostarim za jednu i najmanje što mi se tada da je bit tulum-je-do-zore raspoložena.
Sukladno svemu tome ne volim ni Valentinovo i sve slične dane kad nam drugi nabijaju grižnju savjesti što nisi baš danas kada treba, kupio nekome ono što mu (najvjerojatnije) ne treba.
A na to se sve svede. Kupuj, draga, kupuj. Pa kupujem ja, da da. Pokleknem pred masom. Slabašna sam, što ću?
Ali nije isti osjećaj. Kupiti nešto u dogovoru s datumom ili bez njega. Ono bez-vrijeme mi je zercu draže. Veselim se više i ja i onaj koji prima.
Pa tako ja večeras idem odraditi to Novo vrijeme, a ono novo vrijeme koje mi uistinu treba ionako će samo od sebe doći.
Sretno vam novo novo doba, ljudovi moji. Kad god ono stiglo!
Ane će pamtiti 2004. godinu po prodavačicama iz raznoraznijeh dućančića. Naime, to je godina kada je od gospojice postala gospojom. Bez vlastitog pristanka, dakako!
P.S.
Odgovor na pitanje iz naslova je (uostalom, zar ste sumnjali?) – ništa.
29.12.2004., srijeda
Vele_bit (će)
Uputismo se nas dvoje. Ko dva mala djeteta. I strah i sreća u jednom. Odjednom.
Na njegovom putu (želja) nešto žestoko lupeta. Ja bih nešto nježnije (takva su vremena).
Po istoj cesti letimo, ma da. Filmovi nam posve drukčiji. Na granici gdje strah izaziva želju, a ljubav dijeli packe.
Kompromisa nema. I ne treba ga. Jer i trndekanje je u jednom trenutku postalo dio mene (nesvjesna kada ne umijem razgraničiti veze).
A on reče da ni nježnost nije loša. Kada je moja.
I vozimo tako naizmjenice, put nam bježi pod nogama. Ne bježimo mi, znate. Samo se krećemo prema onom što je naše.
* * *
(Nisam odlučila. Samo se dogodilo. Ti blagdani i nisu tako loša stvar!)
* * *
Spajanje.
Na njegovom putu (želja) nešto žestoko lupeta. Ja bih nešto nježnije (takva su vremena).
Po istoj cesti letimo, ma da. Filmovi nam posve drukčiji. Na granici gdje strah izaziva želju, a ljubav dijeli packe.
Kompromisa nema. I ne treba ga. Jer i trndekanje je u jednom trenutku postalo dio mene (nesvjesna kada ne umijem razgraničiti veze).
A on reče da ni nježnost nije loša. Kada je moja.
I vozimo tako naizmjenice, put nam bježi pod nogama. Ne bježimo mi, znate. Samo se krećemo prema onom što je naše.
* * *
(Nisam odlučila. Samo se dogodilo. Ti blagdani i nisu tako loša stvar!)
* * *
Spajanje.
24.12.2004., petak
Katkad i ja o... blagdanima
Kako i priliči kraju godine, i ja već dva dana zbrajam plusiće i minusiće ovogodišnje. Još sam u plusu (dobro je!) premda se isto ne bi moglo reć za moj račun. Brrr, jučer me ufatila šopingholičarska groznica. Pokupovala sam pola Zagreba! :o Al' nea veze, nije mi žao. Valjda će se mojim ljubljenima svidjeti što sam odabarala. A i sebe sam počastila. Sad me, moran priznat, zercu pere grižnja savjesti, ali što da radim? Parfumerijama se ne može odolit. :)
E, a jutros slažem neka skripta, knjige, svašta nešto. I naletjela sam na neka pradavna slova – iz 1993.(!) I jednu djevojku. Adrijana se zove. Pitam se što je sada s njom, u što se pretvorila. Kako to obično biva, u jednom trenutku smo postale sasvim nešto drugo. Čitam te dječje sapunice, ta traženja i smiješno mi. Našla sam čak i poruku svoje profesorice da jednoga dana kad postanem poznata i slavna (o da!) neka se sjetim odakle sam krenula. Vjerovali su ti ljudi u mene. Vjerovala je i Adrijana. Bože, što se dogodilo s tom djevojkom?
A voljela je pisati ona, aha. Valjda mi je zato i bila draga.
Iskopala sam sad neku njenu pjesmicu (to su joj čak i objavili u nekim lokalnim novinama!). Perspektivno djevojče, rekoše.
Ma stavit ću je ovdje (valjda se neće ljutiti ako na nju naleti; a možda joj i bude drago što sam je se sjetila!).
Da, bilo je to vrijeme pismene dječice.
* * *
Sortiram jutros svašta, kako vidite. Vas neću! Ionako znate u koje sam vas kućice posložila. Samo ću vam reći da volim što ste tu. Možda se za 10-ak godina i vašim žvrljotinama budem ovako veselila. Tko će ga znat!
E, a jutros slažem neka skripta, knjige, svašta nešto. I naletjela sam na neka pradavna slova – iz 1993.(!) I jednu djevojku. Adrijana se zove. Pitam se što je sada s njom, u što se pretvorila. Kako to obično biva, u jednom trenutku smo postale sasvim nešto drugo. Čitam te dječje sapunice, ta traženja i smiješno mi. Našla sam čak i poruku svoje profesorice da jednoga dana kad postanem poznata i slavna (o da!) neka se sjetim odakle sam krenula. Vjerovali su ti ljudi u mene. Vjerovala je i Adrijana. Bože, što se dogodilo s tom djevojkom?
A voljela je pisati ona, aha. Valjda mi je zato i bila draga.
Iskopala sam sad neku njenu pjesmicu (to su joj čak i objavili u nekim lokalnim novinama!). Perspektivno djevojče, rekoše.
Ma stavit ću je ovdje (valjda se neće ljutiti ako na nju naleti; a možda joj i bude drago što sam je se sjetila!).
Katkad
Katkad zaželim
da sunce zasja
i da nebo zavlada
svijetom.
Katkad puno toga zaželim;
i želim, želim
Nedoželjeno.
I katkad zaželim
da me stranac pogleda
da sjena prođe mojim bićem
i da me pas ujede.
Zaželim mnogo toga
što bi dokazalo da postojim
da jesam.
Katkad zaželim
da Katkad nije samo katkad
već da obuzima moje biće,
da me odvede u vode,
vode nedorečene.
Katkad zaželim mnogo toga,
a Katkad bježi
i ne želi me uzeti u svoje naručje,
ne želi mi pokazati svijet
Neshvaćenih, a Sretnih.
Katkad mnogo toga ne dopušta,
a ja sam uporna,
i bit ću sve
dok moje Katkad
ne postane moj život.
Katkad zaželim
da sunce zasja
i da nebo zavlada
svijetom.
Katkad puno toga zaželim;
i želim, želim
Nedoželjeno.
I katkad zaželim
da me stranac pogleda
da sjena prođe mojim bićem
i da me pas ujede.
Zaželim mnogo toga
što bi dokazalo da postojim
da jesam.
Katkad zaželim
da Katkad nije samo katkad
već da obuzima moje biće,
da me odvede u vode,
vode nedorečene.
Katkad zaželim mnogo toga,
a Katkad bježi
i ne želi me uzeti u svoje naručje,
ne želi mi pokazati svijet
Neshvaćenih, a Sretnih.
Katkad mnogo toga ne dopušta,
a ja sam uporna,
i bit ću sve
dok moje Katkad
ne postane moj život.
Da, bilo je to vrijeme pismene dječice.
* * *
Sortiram jutros svašta, kako vidite. Vas neću! Ionako znate u koje sam vas kućice posložila. Samo ću vam reći da volim što ste tu. Možda se za 10-ak godina i vašim žvrljotinama budem ovako veselila. Tko će ga znat!
21.12.2004., utorak
Političko navlaživanje
Zapela na toj nekoj kavi i kad se povukla tema predstojećih izbora više mi nije bilo spasa. Morala sam poslušati te mini-kampanje zagriženih pobornika desnih i/li lijevih.
A ne volim takve stvari slušat. Ne zato što san apolitična, već zato šta od takvih govorancija nikad nima kruva. Judi ne debatiraju, oni samo proklamiraju. A ja na takvu retoriku reagiran ko na reklamu za raznorazne perilične praškove – isključin cenar za razumijevanje govora. Uostalon, sasvim mi je dovojno pratit ritam i intonaciju da skontan čemen sadržaj stremi.
Dunque, zašto ja ovo uopće počeh pisat? Dok san te razgovorlije (ili boje reć – govorlije?) slušala, sjetih se nečeg što davno negdje pročitah.
Govor je uvijek seksualan. Ili aseksualan ako ćemo već uvodit takovu kategorizaciju (al' i ta aseksualnost se definira prema onome što je seksualno, jel'te).
Ta neka podjela na koju davno naletjeh dijeli govor na suhi i vlažni.
Suh je onaj nečujan (nečulan), a vlažan onaj čujan (čulan), prodoran.
Ovaj suhonjav je onaj kojem vlast najčešće pribjegava. I zanimljivo mi je promatrat kako u ovo vrime o' kampanje nasilno pokušavaju ovlažit ono ča zbore. 'Oćedu nas napalit! Ma smo mi toliko oguglali na sve i ni nan baš do retorskoga seksa ovako na mahove - kad bi oni da im se digne, a da se mi brže boje navlažimo (nacija je ženskoga roda!).
I Barthes dijeli tekstove na one koji snube (kojima je stalo do drugoga i uvlače ga kroz "otvore na tijelu teksta") i na one samodovoljne, tj. frigidne. Ili, kako bi Steiner reko, prvi su iskreni susreti s drugim u govoru, tzv. dijalozi s koitusom, a ovi drugi monolozi s masturbacijom.
A ja se sad pitan, kako to oni nas mislidu navlažit kad im je i samima grlo osuhljalo o' tolike prazne govorancije. Ča bi in inače tribalo onoliko vode za govornicama?
'Ćemo jopet masturbirat?
A ne volim takve stvari slušat. Ne zato što san apolitična, već zato šta od takvih govorancija nikad nima kruva. Judi ne debatiraju, oni samo proklamiraju. A ja na takvu retoriku reagiran ko na reklamu za raznorazne perilične praškove – isključin cenar za razumijevanje govora. Uostalon, sasvim mi je dovojno pratit ritam i intonaciju da skontan čemen sadržaj stremi.
Dunque, zašto ja ovo uopće počeh pisat? Dok san te razgovorlije (ili boje reć – govorlije?) slušala, sjetih se nečeg što davno negdje pročitah.
Govor je uvijek seksualan. Ili aseksualan ako ćemo već uvodit takovu kategorizaciju (al' i ta aseksualnost se definira prema onome što je seksualno, jel'te).
Ta neka podjela na koju davno naletjeh dijeli govor na suhi i vlažni.
Suh je onaj nečujan (nečulan), a vlažan onaj čujan (čulan), prodoran.
Ovaj suhonjav je onaj kojem vlast najčešće pribjegava. I zanimljivo mi je promatrat kako u ovo vrime o' kampanje nasilno pokušavaju ovlažit ono ča zbore. 'Oćedu nas napalit! Ma smo mi toliko oguglali na sve i ni nan baš do retorskoga seksa ovako na mahove - kad bi oni da im se digne, a da se mi brže boje navlažimo (nacija je ženskoga roda!).
I Barthes dijeli tekstove na one koji snube (kojima je stalo do drugoga i uvlače ga kroz "otvore na tijelu teksta") i na one samodovoljne, tj. frigidne. Ili, kako bi Steiner reko, prvi su iskreni susreti s drugim u govoru, tzv. dijalozi s koitusom, a ovi drugi monolozi s masturbacijom.
A ja se sad pitan, kako to oni nas mislidu navlažit kad im je i samima grlo osuhljalo o' tolike prazne govorancije. Ča bi in inače tribalo onoliko vode za govornicama?
Najduži poznat politički govor je onaj Envera Hoxhe koji je trajao puna dva dana (s prekidom za ručak).
'Ćemo jopet masturbirat?
18.12.2004., subota
Ne(pot)kupljiv dan
Jučer sam si kupila ništa.
Što se čudite? Zar je to tako čudnovata izjava? Dakako da nije! Ajde, sjetite se dana kad niste kupili apsolutno ništa. Ni kruh u pekarnici, ni voće kod tete Kate, ni novine kod šjora Štefa. Ma ni kavu niste u birtiji popili.
E, takav mi je dan jučer bio. I baš sam se osjećala potpuno.
Podarila sam si samo sebe.
(A i on je došao u paketu! Ma neeeee, njega ne kupujem; čak ga nit' ne potkupljujem... Njega samo srećem u danima kad mi ništa drugo ne treba.)
Jučer sam tražila ništa.
Što se čudite? Zar je to tako čudnovata izjava? Dakako da nije! Ajde, sjetite se dana kad niste kupili apsolutno ništa. Ni kruh u pekarnici, ni voće kod tete Kate, ni novine kod šjora Štefa. Ma ni kavu niste u birtiji popili.
E, takav mi je dan jučer bio. I baš sam se osjećala potpuno.
Podarila sam si samo sebe.
(A i on je došao u paketu! Ma neeeee, njega ne kupujem; čak ga nit' ne potkupljujem... Njega samo srećem u danima kad mi ništa drugo ne treba.)
Jučer sam tražila ništa.
16.12.2004., četvrtak
Zarez o zaraznom
Naravno da je bilo samo pitanje vremena kada će se i Zarez ufatit blogojavljanja. Moran priznat da me razveselio članak i da se, u konkurenciji raznoraznijeh listina što o blogu zboraše, najbolje ufatio problema što blog jest.
Citiram stvarčice iz članka koje su meni bile najzanimljivije, a zanima li vas ostatak, morat ćete kupit novi broj Zareza (16. prosinca, broj 144-145).
Tekst "Blogosfera - revolucija privatnog života" potpisuje Katarina Peović Vuković koja već u samom uvodu piše o novom svjetskom trendu (blogeraju, jel'te) koji se ubrzo raširio i kod nas te je tako stranica www.blog.hr postala jedna od najposjećenijih stranica u 'Rvata. :) Dakako, napominje i to da nas je dnevno odekar oko šezdeset ijad.
Daklem:
Ostatak u novom broju Zareza!
Citiram stvarčice iz članka koje su meni bile najzanimljivije, a zanima li vas ostatak, morat ćete kupit novi broj Zareza (16. prosinca, broj 144-145).
Tekst "Blogosfera - revolucija privatnog života" potpisuje Katarina Peović Vuković koja već u samom uvodu piše o novom svjetskom trendu (blogeraju, jel'te) koji se ubrzo raširio i kod nas te je tako stranica www.blog.hr postala jedna od najposjećenijih stranica u 'Rvata. :) Dakako, napominje i to da nas je dnevno odekar oko šezdeset ijad.
Daklem:
Weblog ili skraćeno blog je stranica koja se često obnavlja, komentarima, linkovima ili novim, kronološki poredanim zapisima. Sadržaj blogova kombinira razmišljanja, sjećanja, šale, komentare o istraživanjima, fotografijama i esejima (Into the Blogosphere). No ono što određuje blogove nije zapravo njihov oblik i funkcija: obrnuta kronološka struktura bloga obilježena je najrecentnijim odgovorom, zapisom na vrhu.
Rebecca Mead u jednoj od ključnih analiza fenomena bloginga (You've Got Blog) komentira kako je pisanje bloga poput objavljivanja vlastite on-line verzije Reader's Digesta. Bloger kruži Internetom i kad spazi članak ili web stranicu koja ga privuče – linka se na nju, ili rječnikom webloga, "bloga" ju. Zatim drugi ljudi koji pišu blogove – poznatiji kao blogeri – čitaju taj blog koji, ako im se svidi, blogaju na svoj.
Neki komentiraju i kako je ova incestuozna praksa ipak na kraju poraz izvornog smisla linkanja na blogu – a to je nalaženje online sadržaja (Joe Clark u Deconstruction "You've Got Blog").
...
Povijest blogova počinje u razdoblju između 1994. i 1998. godine. Kao prvi blog navodi se onaj Justina Halla Links from the Underground iz 1994. godine. Izvori navode i 1997., kada je Jorn Barger počeo upotrebljavati termin weblog koji se odnosio na njegov online časopis, dok su poslije autori sličnih stranica slijedili njegov primjer.
...
Kroz studije jezika, diskursa i komunikacijskih praksi blogera, mnoge su znanstvene studije počele proučavati weblogove kao oblike reprezentacije i iskazivanja sebe, oblikovanja identiteta, stvaranja zajednice, ali i književne forme. Blog zasigurno nije obična kolumna, iako ima određena obilježja kolumne. Čitanje bloga traži specifičan trud čitatelja koji sudjeluje u stvaranju teksta. Kako su postovi građeni na točkama uvedenim radnijih dana, zaključuje Steven Himmer, čitatelji se moraju aktivno uključiti u proces "otkrivanja" autora, otkrivajući od fragmenta do fragmenta tko im govori, i zašto, i odakle, bilo geografski, mentalno, politički ili bilo kako drugačije. Kod književnih blogova riječ je o svojevrsnim dnevničkim zapisima u kojima se javno i privatno najradikalnije susreću.
Rebecca Mead u jednoj od ključnih analiza fenomena bloginga (You've Got Blog) komentira kako je pisanje bloga poput objavljivanja vlastite on-line verzije Reader's Digesta. Bloger kruži Internetom i kad spazi članak ili web stranicu koja ga privuče – linka se na nju, ili rječnikom webloga, "bloga" ju. Zatim drugi ljudi koji pišu blogove – poznatiji kao blogeri – čitaju taj blog koji, ako im se svidi, blogaju na svoj.
Neki komentiraju i kako je ova incestuozna praksa ipak na kraju poraz izvornog smisla linkanja na blogu – a to je nalaženje online sadržaja (Joe Clark u Deconstruction "You've Got Blog").
...
Povijest blogova počinje u razdoblju između 1994. i 1998. godine. Kao prvi blog navodi se onaj Justina Halla Links from the Underground iz 1994. godine. Izvori navode i 1997., kada je Jorn Barger počeo upotrebljavati termin weblog koji se odnosio na njegov online časopis, dok su poslije autori sličnih stranica slijedili njegov primjer.
...
Kroz studije jezika, diskursa i komunikacijskih praksi blogera, mnoge su znanstvene studije počele proučavati weblogove kao oblike reprezentacije i iskazivanja sebe, oblikovanja identiteta, stvaranja zajednice, ali i književne forme. Blog zasigurno nije obična kolumna, iako ima određena obilježja kolumne. Čitanje bloga traži specifičan trud čitatelja koji sudjeluje u stvaranju teksta. Kako su postovi građeni na točkama uvedenim radnijih dana, zaključuje Steven Himmer, čitatelji se moraju aktivno uključiti u proces "otkrivanja" autora, otkrivajući od fragmenta do fragmenta tko im govori, i zašto, i odakle, bilo geografski, mentalno, politički ili bilo kako drugačije. Kod književnih blogova riječ je o svojevrsnim dnevničkim zapisima u kojima se javno i privatno najradikalnije susreću.
Ostatak u novom broju Zareza!
Zbornik blogosfere (Laura Gurak, Smiljana Antonijević, Laurie Johnson, Clancy Ratliff i Jessica Reyman ur., Into the Blogososphere: Rhetorc, Culture, and Community of Weblogs, University of Minnesota; 2004) možete čitati na internetskoj stranici: http://blog.lib.umn.edu/blogosphere/
15.12.2004., srijeda
Ulična lampa
Neobična je ta moja prijateljica, aha. Ma daaaaaa, ne moraš me ni pitat. I odmah da te upozorim, nisan poludila. Nisan je prva ni primijetila. On je taj koji je sve skonto. I ne, ne znamo koga je od nas dvoje prije zavoljela (pretpostavljam njega jer tako je i u mom slučaju), ali to sada nije ni važno, jel' da?
Znaš da lunjam noću. Ne spavam. Ili spavam, ali jako kratko. Ne da mi Noć da je propustim (šapće da je ljepša od Dana, da to nije fer što raja ne konta, da sam ja – aha – barem ja toliko razumno biće da to vidim). I uvjerila me ta Noć, da da. Pa joj darujem sve više svoje energije (a nije ona nepresušan izvor, to znaš!). Pa kad mi ponestane snage, pustim da me moderna kočija konjskim snagama uzme za ručicu i voda po svijetu. I uvijek odluči (a ne da ta kočija da joj proturječim!) proći pored nje. Čak i sad, kad sam već odavno primijetila da je živa. Premda ne govori. Nikada ne govori. Samo zatreperi.
Razmišljala sam da joj i on i ja možda krademo toliko energije pa se ugasi jer drukčije ne može. Ali nije to – to. Čak i kad je uhvatim snuždenu, nesvijetleću, ona me pozdravi. Osvijetli mi put.
A ima već nekoliko mjeseci da je promatram (tko zna otkad ona promatra mene?). I dosad se nije dogodilo da me nije pozdravila. Čak joj se i susjeda, dobra prijateljica, sve češće pridruži. Pali – gasi, pali – gasi... Tko zna što mi žele reći?
Da je svijet crno-bijel? Ma to nije, to znam i sama.
Da je mali korak između svjetla i tame?
Da sam ja sama i Dan i Noć (i Noć i Dan)?
Ne znam. Ali volim što me voli. I ako je presele u neki drugi dio grada, u neki drugi dio svijeta, bit ću tužna, znaš?
Jer malo je svjetla na ovome svijetu koje se samo ponudi da ti osvijetli put.
Znaš da lunjam noću. Ne spavam. Ili spavam, ali jako kratko. Ne da mi Noć da je propustim (šapće da je ljepša od Dana, da to nije fer što raja ne konta, da sam ja – aha – barem ja toliko razumno biće da to vidim). I uvjerila me ta Noć, da da. Pa joj darujem sve više svoje energije (a nije ona nepresušan izvor, to znaš!). Pa kad mi ponestane snage, pustim da me moderna kočija konjskim snagama uzme za ručicu i voda po svijetu. I uvijek odluči (a ne da ta kočija da joj proturječim!) proći pored nje. Čak i sad, kad sam već odavno primijetila da je živa. Premda ne govori. Nikada ne govori. Samo zatreperi.
Razmišljala sam da joj i on i ja možda krademo toliko energije pa se ugasi jer drukčije ne može. Ali nije to – to. Čak i kad je uhvatim snuždenu, nesvijetleću, ona me pozdravi. Osvijetli mi put.
A ima već nekoliko mjeseci da je promatram (tko zna otkad ona promatra mene?). I dosad se nije dogodilo da me nije pozdravila. Čak joj se i susjeda, dobra prijateljica, sve češće pridruži. Pali – gasi, pali – gasi... Tko zna što mi žele reći?
Da je svijet crno-bijel? Ma to nije, to znam i sama.
Da je mali korak između svjetla i tame?
Da sam ja sama i Dan i Noć (i Noć i Dan)?
Ne znam. Ali volim što me voli. I ako je presele u neki drugi dio grada, u neki drugi dio svijeta, bit ću tužna, znaš?
Jer malo je svjetla na ovome svijetu koje se samo ponudi da ti osvijetli put.
14.12.2004., utorak
Doručak
Poslužit ću se jutros za doručak.
Jagodični mamac, dva jaja pa ja.
Šlag je u frižideru.
(A cvijeće nas iz prikrajka gleda.)
Jagodični mamac, dva jaja pa ja.
Šlag je u frižideru.
(A cvijeće nas iz prikrajka gleda.)
13.12.2004., ponedjeljak
Kad porastem
Sjetite li se ikada što ste htjeli biti jednog dana kad porastem?
Ja sam prvo htjela biti pjevačica. Mjaukala sam po kući, svima tjerala čepiće u uši, prestrašno nešto! Još veći problem je napravio moj stari (koji je, sjećam se, popizdio što ga zovem stari jerbo da on nije star!; kako nije!; tada mu je bilo punih 26!). Daklem, gdje stadoh... Ah, stari! Kupio mi je mikrofon, jel'te. Koji se prikopča na liniju i ondak sam ja paralelka pjevušila skupa s gospođicom Nikolovskom i usput maltretirala sve susjede (jer se, na njihovu veliku žalost, sad sasvim jasno sve čulo). Toliko sam bila luda za tom gospojicom da su me na jednom koncertu Magazina pustili na binu i ja sam, za razliku od ostalih binskih kolega, uspila usrat dojam. Al' bila sam mala i slatka pa šta ćete od mene!
E, a onda sam krenila u školu i odlučila kako ću ipak postat učiteljica. Pa sam kredom izgrebala sva vrata u stanu (to mi je bila školska ploča, jel'te). Prestali su ih lakirati nakon nekog vremena. I bila sam stroga, jaaaaaaaako stroga. Dijelila sam jedinice šakom i kapom.
Ubrzo nakon toga sam krenula na vjeronauk i naumila bit popica. Doma sam držala misu svaki dan. Al' kako je to još uvijek bilo vrijeme kada vjeronauk nije bila poželjna izvannastavna aktivnost, to sam radila poskrivećki, iza spuštenih roleta. I bila sam ljuta ko pas kad sam skontala da žene ne smiju bit popice. Već sam onda znala da ću il' bit' šefica il' niš. Pa neće meni tamo neki mudonja zanovijetat i još ne smijem držat misu! Strašno! A i dogodila se nova faza. Sasvim slučajno, u stričevoj sobi. Bilo mi je punih osam.
Iskopala sam iz ormara Erotiku. Prvo sam se prepala, al' znatiželja mi nije dala mira pa sam pročitala apsolutno sve brojeve kojih sam se dokopala (a bili su to dobri brojevi iz osamdesetih!). I onda sam poželila kad porastem bit sisata ko one zgodne tete. :o I nije mi bilo sasvim jasno zašto u intevjuima pitaju baš te tete kako im reagira obitelj i tko ih se sve srami. Al' odgoj čuda učini pa mi je postalo jasnije! Te brojeve sam našla prije nekoliko godina dok sam slagala stvari u oronuloj staroj kući i baš sam se... od srca nasmijala.
I kako to već biva, nisam postala ništa od onoga što sam željela.
Od popice sam odustala kad sam shvatila da one ne smiju od dragog starčeka na oblaku zahtijevat velike cike, a ja sam to već zatražila, daklem, gotovo je bilo s tim.
Pjevačica nisam postala jer su Vatrogasci za mene Maria Callas.
Učiteljica nisam postala jer sam održala nekoliko sati u razredu. Sasvim dovoljno da se klanjam svim tetama koje za to imaju živaca.
Da budem iskrena, ni samoj mi nije jasno što sam postala. Ali, još uvijek, lijepo se vratiti u vrijeme kada su sve odluke bile konačne. Pa barem na pet minuta!
Ja sam prvo htjela biti pjevačica. Mjaukala sam po kući, svima tjerala čepiće u uši, prestrašno nešto! Još veći problem je napravio moj stari (koji je, sjećam se, popizdio što ga zovem stari jerbo da on nije star!; kako nije!; tada mu je bilo punih 26!). Daklem, gdje stadoh... Ah, stari! Kupio mi je mikrofon, jel'te. Koji se prikopča na liniju i ondak sam ja paralelka pjevušila skupa s gospođicom Nikolovskom i usput maltretirala sve susjede (jer se, na njihovu veliku žalost, sad sasvim jasno sve čulo). Toliko sam bila luda za tom gospojicom da su me na jednom koncertu Magazina pustili na binu i ja sam, za razliku od ostalih binskih kolega, uspila usrat dojam. Al' bila sam mala i slatka pa šta ćete od mene!
E, a onda sam krenila u školu i odlučila kako ću ipak postat učiteljica. Pa sam kredom izgrebala sva vrata u stanu (to mi je bila školska ploča, jel'te). Prestali su ih lakirati nakon nekog vremena. I bila sam stroga, jaaaaaaaako stroga. Dijelila sam jedinice šakom i kapom.
Ubrzo nakon toga sam krenula na vjeronauk i naumila bit popica. Doma sam držala misu svaki dan. Al' kako je to još uvijek bilo vrijeme kada vjeronauk nije bila poželjna izvannastavna aktivnost, to sam radila poskrivećki, iza spuštenih roleta. I bila sam ljuta ko pas kad sam skontala da žene ne smiju bit popice. Već sam onda znala da ću il' bit' šefica il' niš. Pa neće meni tamo neki mudonja zanovijetat i još ne smijem držat misu! Strašno! A i dogodila se nova faza. Sasvim slučajno, u stričevoj sobi. Bilo mi je punih osam.
Iskopala sam iz ormara Erotiku. Prvo sam se prepala, al' znatiželja mi nije dala mira pa sam pročitala apsolutno sve brojeve kojih sam se dokopala (a bili su to dobri brojevi iz osamdesetih!). I onda sam poželila kad porastem bit sisata ko one zgodne tete. :o I nije mi bilo sasvim jasno zašto u intevjuima pitaju baš te tete kako im reagira obitelj i tko ih se sve srami. Al' odgoj čuda učini pa mi je postalo jasnije! Te brojeve sam našla prije nekoliko godina dok sam slagala stvari u oronuloj staroj kući i baš sam se... od srca nasmijala.
I kako to već biva, nisam postala ništa od onoga što sam željela.
Od popice sam odustala kad sam shvatila da one ne smiju od dragog starčeka na oblaku zahtijevat velike cike, a ja sam to već zatražila, daklem, gotovo je bilo s tim.
Pjevačica nisam postala jer su Vatrogasci za mene Maria Callas.
Učiteljica nisam postala jer sam održala nekoliko sati u razredu. Sasvim dovoljno da se klanjam svim tetama koje za to imaju živaca.
Da budem iskrena, ni samoj mi nije jasno što sam postala. Ali, još uvijek, lijepo se vratiti u vrijeme kada su sve odluke bile konačne. Pa barem na pet minuta!
11.12.2004., subota
Morska sirena
Nedostaje mi onaj miran san. Preumoran legneš nakon toliko muke i odricanja. Pa poletiš na neka lijepa mjesta jer te ni u snu više ništa ne opterećuje.
Boje su nježne, pokret je lagan, radnje lagodne. Žao ti se probuditi. Sanjaš i znaš da se ne želiš preseliti jer tu gdje sad jesi sasvim ti je dobro.
A onda otvoriš oči i dubokno udahneš. Nakon tako mirne noći krećeš još jednom iznova.
Svijet je jedan iza tebe. Puna i sigurna znaš da si ovakvo jutro zaslužila.
Nedostaje mi to. Baš onako. Baš jako.
Boje su nježne, pokret je lagan, radnje lagodne. Žao ti se probuditi. Sanjaš i znaš da se ne želiš preseliti jer tu gdje sad jesi sasvim ti je dobro.
A onda otvoriš oči i dubokno udahneš. Nakon tako mirne noći krećeš još jednom iznova.
Svijet je jedan iza tebe. Puna i sigurna znaš da si ovakvo jutro zaslužila.
Nedostaje mi to. Baš onako. Baš jako.
10.12.2004., petak
Babac štorija
Pregazilo nas vrijeme.
Bez smisla i reda
klikćem stranice
(klikćem strancima).
Lijepe, ružne, bolne, tužne,
priče
bez smisla i reda.
Vrijeme mi je
(pregaženo)
za neki dobar
(sasvim, sasvim dobar; dakako da se nadam!)
starački dom.
[nemojte se dat zavarat, nije ovo pjesma;
samo grafički prikaz ritmike u mojoj glavi]
08.12.2004., srijeda
Pasje novolito
Ča jude tira da te prave glupanon?
Mislin, ča ću drugo pomislit nego da ti presvitli intelekti misle da je vrića buha najboje ča ti se more dogodit pa umisto da stanu ko judi isprid tebe, oni se uzlaju na oni komad neba ča nan noću svitli ne bi li ti mrdnuli pažnju (a ta je, dakako, na vike vikova, krhko biće).
Šoldi su zajebana stvar. I da, znan, ne tribate mi govorit, šoldi se ne daju prijatejima (osim ako van ni u interesu šikanirat dotičnog u neko skoro vrime).
Ne znan je li to obrambena reakcija ili ča li je (a ča je da je, dobro nije), ma mi stvarno ni jasno di se puten pogubi obraz kad nekome duguješ tu glupu papirušinu.
Svota ni mala. Al' tako je bilo. U nevoji tribaš pomoć. I ne triba plakat za otin jerbo ki zna kad će tebi zatribat ista stvar. Ali kad već šutin i toleriran, kad ništa ne pitan (jerbo znan da ni lako), ni mi jasno kako mi neko može doć prid oči i u facu lagat da ti je vratija to ča nije. Al' ja se, eto, ne sićan, a taj je, bidan li je, zagubija te raznorazne potvrde ča bi ustanovile da san ipak ja pošempjala zeru [Amen] i da bi mi buhe stvarno bile najboje društvo.
I umisto da se ja uzlajen na lažova, stvarno mi se čini da ću se uzlajat na misečinu i ko pokunjeni ćuko slušat kako me neko jebe (da prostite) u mozak.
Retorika je gadna stvar. Ona napadačka je upalila i na meni. Osjećan se ko zadnje govno zato ča tražin da mi se kimne glavon kad kažen kako stvari stojidu.
A ne tražin lovu. Samo poštenje.
Dobro je ispiva Dean:
"Čovik je čovik,
a pas je pas..."
Odoh nazad u svoju kućicu. Ne dirajte mi moju kost! Nešto danas moran izglođat!
Mislin, ča ću drugo pomislit nego da ti presvitli intelekti misle da je vrića buha najboje ča ti se more dogodit pa umisto da stanu ko judi isprid tebe, oni se uzlaju na oni komad neba ča nan noću svitli ne bi li ti mrdnuli pažnju (a ta je, dakako, na vike vikova, krhko biće).
Šoldi su zajebana stvar. I da, znan, ne tribate mi govorit, šoldi se ne daju prijatejima (osim ako van ni u interesu šikanirat dotičnog u neko skoro vrime).
Ne znan je li to obrambena reakcija ili ča li je (a ča je da je, dobro nije), ma mi stvarno ni jasno di se puten pogubi obraz kad nekome duguješ tu glupu papirušinu.
Svota ni mala. Al' tako je bilo. U nevoji tribaš pomoć. I ne triba plakat za otin jerbo ki zna kad će tebi zatribat ista stvar. Ali kad već šutin i toleriran, kad ništa ne pitan (jerbo znan da ni lako), ni mi jasno kako mi neko može doć prid oči i u facu lagat da ti je vratija to ča nije. Al' ja se, eto, ne sićan, a taj je, bidan li je, zagubija te raznorazne potvrde ča bi ustanovile da san ipak ja pošempjala zeru [Amen] i da bi mi buhe stvarno bile najboje društvo.
I umisto da se ja uzlajen na lažova, stvarno mi se čini da ću se uzlajat na misečinu i ko pokunjeni ćuko slušat kako me neko jebe (da prostite) u mozak.
Retorika je gadna stvar. Ona napadačka je upalila i na meni. Osjećan se ko zadnje govno zato ča tražin da mi se kimne glavon kad kažen kako stvari stojidu.
A ne tražin lovu. Samo poštenje.
Dobro je ispiva Dean:
"Čovik je čovik,
a pas je pas..."
Odoh nazad u svoju kućicu. Ne dirajte mi moju kost! Nešto danas moran izglođat!
07.12.2004., utorak
Vocatio
Imperator somnians imperator.
Hoću li ikada postati
sasvim čista?
Žena-funkcija.
"Cilj je mog života da me drugi promatraju."
Kafka
Kafka
06.12.2004., ponedjeljak
Jedan dan male A.
Probudila sam se jutros u pola osam. A onda si mi napravila topli kakao. I onda sam se malo igrala. Pa sam otišla u šetnju skupa s tobom. A onda sam malo učila jer ćeš se ti ljutiti ako ne učim. A onda sam popodne opet malo spavala jer mi je rekao da mogu spavati ako sam sve obavila. A onda me on nije nazvao pa sam ja uzela mobitel i nazvala sam ja njega. I onda mi je rekao da opet neće doći. A ja sam mu onda rekla da kako ću opet večeras zaspati bez njegove pusice za laku noć.
05.12.2004., nedjelja
Usis krik
Kad su Balzaca izvijestili o smrtnom oboljenju njegova oca, uzvratio je:
"Sve je to lijepo i krasno! Ali vratimo se stvarnosti, govorimo o Eugeniji Grandet!"
"Sve je to lijepo i krasno! Ali vratimo se stvarnosti, govorimo o Eugeniji Grandet!"
Sjedimo na kavi. Ti i ja. Lijepo je. Godinama isto.
Kroz smijeh promrmljam: Ma Ane ti je u zadnje vrime zercu pošandrcala.
(Zašto o sebi govorim u trećem licu, nejasno mi je.)
Pričaš mi o provedenom vikendu i ženskici koja ti je zagolicala srce. Prečuo si što sam rekla. A onda me moja zakašnjela povratna sprega odala. [crvenim]
(Zašto sad spominjem neku tamo Ane, nejasno ti je.)
04.12.2004., subota
Iz recepcijske arhive: Što bi Iser reko?
Petak je. Sidi u studiju. Spava joj se za poludit i jedva čeka petu uru da može konačno doma poć leć. Sad je lagano već prošlo četiri i još malo pa je gotova.
Tjedan je bija za požizit naporan, večerašnji gost u studiju još naporniji i sama se pita koji vrag njoj sve ovo triba. Doduše, najgore joj pada ta ćakula do ure po ponoći. Posli je ionako sav pristojan svit poša spat, a ovi ča su budni negdi vanka banče. Do neke tri ure izmišlja toplu vodu i popunjava bijedu o' programa vlastitim nebulozama u eteru. Uostalom, ko da će je iko noramalan čut? Ko sluša radio u ovo doba? Eeeeeee, oko 3-4 ure stvar malo živne, pijani mornari se vraćaju polako u svoje brloge pa zna bit zanimjivo kad je kakva ekipa uvati gnjavurit. Prošlu setimanu joj je neki slastičar posla tortu jerbo je kmečala kako je gladna i kako će usahnit o' muke. Al', narafski, pizda o tehničara, potpomognut dobron vojon još pokojeg reportera, uvalija joj kontakt program pa joj činidu gricule jerbo jidu ispri nje (s onu stranu ponistre), a njoj ne daju da izađe iz studija. Dočepala se jedne fete na jedvite jade. A ko zna bi li joj i to ostalo (jerbo su se u međuvrimenu baš svi budni noćni vridnici nakotili!) da nije jopet počela mjaukat u mikrofon.
E, a malo pri pet, par minuti prije odjave programa, uvik pročita štagod poezije. Onako, za svoj gušt. U dnevnin terminima ne može ovako sebi udovojavat pa si, u ove gluve ure, uvik ispuni i kakovu glazbenu/literarnu/ostalu žeju.
Bliži se finito amici. Ovi u tehnici se već navika, spremija je neku laganu pozadinu, podesija jeku da sve lipje zvuči i pušta je da gušta. Te pismice se niko ne javja komentirat. Nije jude ni voja, a i takvo je vrime došlo; mi smo, kako velidu ovi naresli, prozna dženerejšn.
Zazvoni telifun. Tehničar u čudu viče da se javija neki frajer komentirat pismicu. Iznenađenja nikad dosta, kolektivno zaključismo.
Aj, daj ga vamo.
Ni sama ne zna ča bi očekivala. Niko joj se dosad nije javija kako bi komentira ovi duševni kutak.
Aj, još jednon pročitaj, on će.
Šta, istu?, čudi se ona.
Ma može istu, može i neku drugu, jopet on.
[zbunj], neće ona.
Ajde, mala, taman si stala kad mi je malo falilo da svršin, uzbuđen je opet.
Tjedan je bija za požizit naporan, večerašnji gost u studiju još naporniji i sama se pita koji vrag njoj sve ovo triba. Doduše, najgore joj pada ta ćakula do ure po ponoći. Posli je ionako sav pristojan svit poša spat, a ovi ča su budni negdi vanka banče. Do neke tri ure izmišlja toplu vodu i popunjava bijedu o' programa vlastitim nebulozama u eteru. Uostalom, ko da će je iko noramalan čut? Ko sluša radio u ovo doba? Eeeeeee, oko 3-4 ure stvar malo živne, pijani mornari se vraćaju polako u svoje brloge pa zna bit zanimjivo kad je kakva ekipa uvati gnjavurit. Prošlu setimanu joj je neki slastičar posla tortu jerbo je kmečala kako je gladna i kako će usahnit o' muke. Al', narafski, pizda o tehničara, potpomognut dobron vojon još pokojeg reportera, uvalija joj kontakt program pa joj činidu gricule jerbo jidu ispri nje (s onu stranu ponistre), a njoj ne daju da izađe iz studija. Dočepala se jedne fete na jedvite jade. A ko zna bi li joj i to ostalo (jerbo su se u međuvrimenu baš svi budni noćni vridnici nakotili!) da nije jopet počela mjaukat u mikrofon.
E, a malo pri pet, par minuti prije odjave programa, uvik pročita štagod poezije. Onako, za svoj gušt. U dnevnin terminima ne može ovako sebi udovojavat pa si, u ove gluve ure, uvik ispuni i kakovu glazbenu/literarnu/ostalu žeju.
Bliži se finito amici. Ovi u tehnici se već navika, spremija je neku laganu pozadinu, podesija jeku da sve lipje zvuči i pušta je da gušta. Te pismice se niko ne javja komentirat. Nije jude ni voja, a i takvo je vrime došlo; mi smo, kako velidu ovi naresli, prozna dženerejšn.
Zazvoni telifun. Tehničar u čudu viče da se javija neki frajer komentirat pismicu. Iznenađenja nikad dosta, kolektivno zaključismo.
Aj, daj ga vamo.
Ni sama ne zna ča bi očekivala. Niko joj se dosad nije javija kako bi komentira ovi duševni kutak.
Aj, još jednon pročitaj, on će.
Šta, istu?, čudi se ona.
Ma može istu, može i neku drugu, jopet on.
[zbunj], neće ona.
Ajde, mala, taman si stala kad mi je malo falilo da svršin, uzbuđen je opet.
I ondak vrla intelektualna elita tvrdi da običan svit ne komentira najnoviju hrvatsku poeziju. Kako ne! I to vrlo slikovito... :-)
02.12.2004., četvrtak
Post po narudžbi: Čan grize (nokte?)
Šapnuše mi da sam u zadnje vrime premalo čangrizava (da, da, i to raja hoće čitati!).
I ja sad nešto mozgam po kome ću kenjat, kakat (dopunite po želji). I ne ide mi. Nikako mi ne ide. (Jopet mi triba vrića onih krušaka i jabuka!)
Jebo sve, šta sad da i po narudžbama pišem?!!! Ma odite svi lipo među... među cvijeće! ;-)
Oke, oćete da stvarno pljujem? Oćete? A dobro kad oćete!
Dat ću van ja po turu piši vako, piši nako! Pa prekratko, pa predugo, pa prekenjkavo, pa premalo kenjkavo, pa nerazumljivo, pa dosadno...
A ja jopet volin da me špotate. To samo znači da mogu ja i boje. ;-)
Puno vas voli,
Ane Dobrovoljka
Psssssssst, prezime je samo indikator dobre voje. A i dobrovoje, kad malčice razmislin. ;-)
I ja sad nešto mozgam po kome ću kenjat, kakat (dopunite po želji). I ne ide mi. Nikako mi ne ide. (Jopet mi triba vrića onih krušaka i jabuka!)
Jebo sve, šta sad da i po narudžbama pišem?!!! Ma odite svi lipo među... među cvijeće! ;-)
Oke, oćete da stvarno pljujem? Oćete? A dobro kad oćete!
Dat ću van ja po turu piši vako, piši nako! Pa prekratko, pa predugo, pa prekenjkavo, pa premalo kenjkavo, pa nerazumljivo, pa dosadno...
A ja jopet volin da me špotate. To samo znači da mogu ja i boje. ;-)
Listu željenih popljuv-tema primam petkom od 10 do 12 sati. Pa ćemo se zajedno čan_gristi. Mere? :-)
Puno vas voli,
Ane Dobrovoljka
Psssssssst, prezime je samo indikator dobre voje. A i dobrovoje, kad malčice razmislin. ;-)
01.12.2004., srijeda
Sastruži i osvoji!
"Ti za sve što ti ne dosađuje držiš da nije duboko."
Andre Gide, Krivotvoritelji novca
Andre Gide, Krivotvoritelji novca
Ne znam kako vi, ali kod mene definitivno pali ova duboko je dosadno iako mi nije dosadno sve što je duboko.
Malo mozgah o ovome gore i moran, srameći se, priznat da što sam starija, sve sam površnija.
Neću reći da mi nedostaje vremena za mozgalice dubokoumne; prije da sam se samo odvikla od tog procesa.
Ne priuštim sebi vremena za iste. (Žalosno je, znam.)
Uvijek trčiš, boriš se s vremenom (ili protiv njega?), nikad dosta, još, još, još...
Gdje je tome kraj?
[Imam osjećaj da sam uletila u balun (tutlasti) iz kojeg ne mogu van.]
Ili sam se jednostavno navikla. A navika je sigurna stvar. Tjera me da se osjećam zaštićeno. Jer je sve na mjestu i zašto bih ja sad išta premetala?
Uostalom, zagrebati ispod površine nije jednostavno. A često i jest dosadno. Upornosti treba. A upornost zna biti naporna. Napor zna biti dosadan.
Odoh sutra u Hrvatsku lutriju. Kupit ću si strugalicu. Da barem nešto zagrebem. Za početak.
