Uputismo se nas dvoje. Ko dva mala djeteta. I strah i sreća u jednom. Odjednom.
Na njegovom putu (želja) nešto žestoko lupeta. Ja bih nešto nježnije (takva su vremena).
Po istoj cesti letimo, ma da. Filmovi nam posve drukčiji. Na granici gdje strah izaziva želju, a ljubav dijeli packe.
Kompromisa nema. I ne treba ga. Jer i trndekanje je u jednom trenutku postalo dio mene (nesvjesna kada ne umijem razgraničiti veze).
A on reče da ni nježnost nije loša. Kada je moja.
I vozimo tako naizmjenice, put nam bježi pod nogama. Ne bježimo mi, znate. Samo se krećemo prema onom što je naše.
* * *
(Nisam odlučila. Samo se dogodilo. Ti blagdani i nisu tako loša stvar!)
* * *
Spajanje.
Post je objavljen 29.12.2004. u 22:00 sati.