"Ti za sve što ti ne dosađuje držiš da nije duboko."
Andre Gide, Krivotvoritelji novca
Ne znam kako vi, ali kod mene definitivno pali ova duboko je dosadno iako mi nije dosadno sve što je duboko.
Malo mozgah o ovome gore i moran, srameći se, priznat da što sam starija, sve sam površnija.
Neću reći da mi nedostaje vremena za mozgalice dubokoumne; prije da sam se samo odvikla od tog procesa.
Ne priuštim sebi vremena za iste. (Žalosno je, znam.)
Uvijek trčiš, boriš se s vremenom (ili protiv njega?), nikad dosta, još, još, još...
Gdje je tome kraj?
[Imam osjećaj da sam uletila u balun (tutlasti) iz kojeg ne mogu van.]
Ili sam se jednostavno navikla. A navika je sigurna stvar. Tjera me da se osjećam zaštićeno. Jer je sve na mjestu i zašto bih ja sad išta premetala?
Uostalom, zagrebati ispod površine nije jednostavno. A često i jest dosadno. Upornosti treba. A upornost zna biti naporna. Napor zna biti dosadan.
Odoh sutra u Hrvatsku lutriju. Kupit ću si strugalicu. Da barem nešto zagrebem. Za početak.