Neobična je ta moja prijateljica, aha. Ma daaaaaa, ne moraš me ni pitat. I odmah da te upozorim, nisan poludila. Nisan je prva ni primijetila. On je taj koji je sve skonto. I ne, ne znamo koga je od nas dvoje prije zavoljela (pretpostavljam njega jer tako je i u mom slučaju), ali to sada nije ni važno, jel' da?

Znaš da lunjam noću. Ne spavam. Ili spavam, ali jako kratko. Ne da mi Noć da je propustim (šapće da je ljepša od Dana, da to nije fer što raja ne konta, da sam ja – aha – barem ja toliko razumno biće da to vidim). I uvjerila me ta Noć, da da. Pa joj darujem sve više svoje energije (a nije ona nepresušan izvor, to znaš!). Pa kad mi ponestane snage, pustim da me moderna kočija konjskim snagama uzme za ručicu i voda po svijetu. I uvijek odluči (a ne da ta kočija da joj proturječim!) proći pored nje. Čak i sad, kad sam već odavno primijetila da je živa. Premda ne govori. Nikada ne govori. Samo zatreperi.

Razmišljala sam da joj i on i ja možda krademo toliko energije pa se ugasi jer drukčije ne može. Ali nije to – to. Čak i kad je uhvatim snuždenu, nesvijetleću, ona me pozdravi. Osvijetli mi put.

A ima već nekoliko mjeseci da je promatram (tko zna otkad ona promatra mene?). I dosad se nije dogodilo da me nije pozdravila. Čak joj se i susjeda, dobra prijateljica, sve češće pridruži. Pali – gasi, pali – gasi... Tko zna što mi žele reći?

Da je svijet crno-bijel? Ma to nije, to znam i sama.
Da je mali korak između svjetla i tame?
Da sam ja sama i Dan i Noć (i Noć i Dan)?

Ne znam. Ali volim što me voli. I ako je presele u neki drugi dio grada, u neki drugi dio svijeta, bit ću tužna, znaš?
Jer malo je svjetla na ovome svijetu koje se samo ponudi da ti osvijetli put.