Sjetite li se ikada što ste htjeli biti jednog dana kad porastem?
Ja sam prvo htjela biti pjevačica. Mjaukala sam po kući, svima tjerala čepiće u uši, prestrašno nešto! Još veći problem je napravio moj stari (koji je, sjećam se, popizdio što ga zovem stari jerbo da on nije star!; kako nije!; tada mu je bilo punih 26!). Daklem, gdje stadoh... Ah, stari! Kupio mi je mikrofon, jel'te. Koji se prikopča na liniju i ondak sam ja paralelka pjevušila skupa s gospođicom Nikolovskom i usput maltretirala sve susjede (jer se, na njihovu veliku žalost, sad sasvim jasno sve čulo). Toliko sam bila luda za tom gospojicom da su me na jednom koncertu Magazina pustili na binu i ja sam, za razliku od ostalih binskih kolega, uspila usrat dojam. Al' bila sam mala i slatka pa šta ćete od mene!
E, a onda sam krenila u školu i odlučila kako ću ipak postat učiteljica. Pa sam kredom izgrebala sva vrata u stanu (to mi je bila školska ploča, jel'te). Prestali su ih lakirati nakon nekog vremena. I bila sam stroga, jaaaaaaaako stroga. Dijelila sam jedinice šakom i kapom.
Ubrzo nakon toga sam krenula na vjeronauk i naumila bit popica. Doma sam držala misu svaki dan. Al' kako je to još uvijek bilo vrijeme kada vjeronauk nije bila poželjna izvannastavna aktivnost, to sam radila poskrivećki, iza spuštenih roleta. I bila sam ljuta ko pas kad sam skontala da žene ne smiju bit popice. Već sam onda znala da ću il' bit' šefica il' niš. Pa neće meni tamo neki mudonja zanovijetat i još ne smijem držat misu! Strašno! A i dogodila se nova faza. Sasvim slučajno, u stričevoj sobi. Bilo mi je punih osam.
Iskopala sam iz ormara Erotiku. Prvo sam se prepala, al' znatiželja mi nije dala mira pa sam pročitala apsolutno sve brojeve kojih sam se dokopala (a bili su to dobri brojevi iz osamdesetih!). I onda sam poželila kad porastem bit sisata ko one zgodne tete. :o I nije mi bilo sasvim jasno zašto u intevjuima pitaju baš te tete kako im reagira obitelj i tko ih se sve srami. Al' odgoj čuda učini pa mi je postalo jasnije! Te brojeve sam našla prije nekoliko godina dok sam slagala stvari u oronuloj staroj kući i baš sam se... od srca nasmijala.
I kako to već biva, nisam postala ništa od onoga što sam željela.
Od popice sam odustala kad sam shvatila da one ne smiju od dragog starčeka na oblaku zahtijevat velike cike, a ja sam to već zatražila, daklem, gotovo je bilo s tim.
Pjevačica nisam postala jer su Vatrogasci za mene Maria Callas.
Učiteljica nisam postala jer sam održala nekoliko sati u razredu. Sasvim dovoljno da se klanjam svim tetama koje za to imaju živaca.
Da budem iskrena, ni samoj mi nije jasno što sam postala. Ali, još uvijek, lijepo se vratiti u vrijeme kada su sve odluke bile konačne. Pa barem na pet minuta!
Post je objavljen 13.12.2004. u 02:17 sati.