Rođena sam naopako jer moja majka je imala zdjelastu maternicu i nisam se mogla okrenuti u položaj za izlazak i kako sam rođena naopako sve mi naopako i ide, ali tu sam i borim se sa vjetrovima koji mi uvijek pušu u krivom smjeru, a kada prestanu puhati ostave me na mjestu gdje ne želim stajati i tražim put koji će me odvesti tamo gdje su svi sretni, gdje nema tuge, tamo gdje se pleše, pjeva i smije.
Znam tko sam i znam da ne vrijedim ništa jer tako mi je zapisano onog trenutka kada sam zahvaljujući roditeljima došla.
Znam da moram živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, da se moram boriti i imati snage oduprijeti se vjetrovima koji uvijek pušu u krivom smjeru, znam da ništa ne vrijedim jer napravila sam mnogo krivih poteza ali tu sam i čekati ću da vjetrovi prestanu puhati, a jednom sigurno hoće i ja ću tek tada ponovno pronaći svoju izgubljenu sreću jer ona me čeka blizu a još uvijek mi je daleko.

Nije mi jasno (bedasta sam) pa molim nekoga tko je puno pametniji od mene jer meni je mozak ishlapio da mi objasni kako pojedinci mogu biti toliko zajedljivi i skloni prepucavanju te kritizirati a da ne vide sebe i svoje postupke prema drugima.
Gdje god sam prijavljena na bilo kojoj stranici prijavljena sam s punim imenom i prezimenom jer to sam ja, to je moj identitet iako po pravilima možeš biti prijavljen kako god želiš jer to se zove onako kako se zove i takva su pravila i sve je dozvoljeno osim vrijeđanja.
Ovdje na blogu ima toliko divnih i dragih osoba s kojima se lijepo da komunicirati, ima i zajedljivih i punih sebe ali volim pročitati i njihove tekstove jer iz njih mogu nešto naučiti i vidjeti kakva je osoba uistinu.
Već sam u jednom postu pisala da volim kritike a isto tako volim reći i pisati istinu ma koliko bilo kome ta istina smetala.
Kada bi me uistinu upoznali vidjeli bi da znam razgovarati o mnogim temama a ovo je moj kutak gdje iznosim ono što krijem u duši jer (ponovno ponavljam kao gramofonska ploča) ne bih voljela da netko bilo tko napravi istu ili sličnu grešku mojoj.
Ostat ću takva (svoja) s punim imenom i prezimenom jer znam da za sve što čitate imam i dokaze pasalo to pojedincima ili ne, a s druge strane i ja nemam dlake na jeziku pa ću još dodati ovo

svatko neka gleda svoje prljave tanjure a ne ubadaju nos u tuđi prljavi tanjur jer ih taj tanjur iz njima poznatih razloga užasno smeta i onda radije kopajte po svom prljavom tanjuru jer i u njemu ima dovoljno smeća i istine koju dobro krijete od sebe samih s druge strane kritizirati druge a ne vidjeti sebe i svoje greške te svoj karakter ni malo nije u redu jer takve osobe nitko ne napada a ona napada sve koji bez dlake na jeziku sa sobom i sa drugima dijele dio svoje istine.

sa štovanjem Andrea Bosak (žicarica i osoba koja će cjeli svoj život voljeti muškarca s kojim je bila više nego njegova zakonita žena)

Pišem na svom blogu ono što mi duša traži da pišem a ne da bih se nekome svidjela i da bi bila popularna jer da sam htjela biti popularna onda bih bila fotomodel (prvi koji ima tjelesni hendikep) jer fotoshopom se danas svi nedostaci daju dobro sakriti, a isto tako bih se bavila pjevanjem jer kada se smiksaju svi nedostaci u glazbenom studiju i osoba koja nema glas za pjevanje lijepo pjeva kao da je završio sve glazbene škole.
Žao mi je što meni neki dragi blogeri odustaju od pisanja svog bloga jer stvarno su kvalitetni i zanimljivi. Pišite dalje jer imate pravo pisati onako kako volite, i nemojte dozvoliti da vas bilo čije mišljenje isprovocira jer blog je vaš kutak i ima onih koji vas rado prate i čitaju.

Ni prsti ni jedan nisu jednaki pa tako nisu ni ljudi ali ovaj vaš kutak je samo vaš i ostanite tu jer ste vrijedni svojih potencijala da znam nismo svi rođeni za pisanje pametnih tekstova ali svaki tekst napisan dušom je najdivniji tekst jer je u njemu ispisana istina koji pojedinci ne mogu i nikada razumjeti neće jer im je lakše živjeti u vlastitom mraku i kritizirati druge misleći da su vrjedniji od mnogih koji nisu pametni poput njih.

Pablone braco moj blogerski ostani tu s nama, Cy budi ono što jesi jer oboje imate kvaliteta kao malo tko a isto tako molim ostale da podnesu kritiku od bilo koga jer tako mogu postati kvalitetnije osobe a onaj tko neprestano kritizira ne može pobijediti u svom naumu jer nitko ga ne tjera da čita ono što mu nije po njegovom ukusu.

Zar stvarno ne smijemo ovdje na svom javnom dnevniku (blogu) biti ono što jesmo inače (iskreni) samo zato što pojedinci misle da je ta istina laž.
Da, ja pišem pisma osobi koja je nekada bila moja s kojom sam dijelila i dane i noći i nije me sram priznati da sam na podmukli način saznala da ima ženu i malo dijete a bio je sa mnom više nego s njima, da to je istina i ja od istine ne bježim kao što većina bježi od svoje. Da, moja je greška što sam ga zavoljela, što ga i nakon toliko godina još uvijek volim onako kako se voli ne zbog onoga što sada ima, a to mnogima nije jasno.
Napadajte me zbog istine koliko god vam drago jer nitko mi od vas ne može zabraniti da pišem pisma osobi koju nikada ma koliko god pojedini smatrali da sam luda neću prestati pisati jer on je jedina osoba koja me uistinu poznaje i nema ništa protiv da mu pišem jer zna da ćemo se jednom negdje sresti i nadoknaditi sve što nismo mogli jer moj razum je bio jači od srca onog trenutka kada sam ga molila da se vrati ženi koju i dan danas vara a ona to trpi jer ne želi izgubiti bogatstvo koje meni nikada ništa značilo ne bi jer ako nekoga iskreno voliš onda ga voliš zbog njega samoga a ne zbog svote na bankovnom računu.
I da medalja uvijek ima dvije strane, a istina je samo jedna a ja ju znam i ne ne krijem istinu nego je dijelim javno samo zato jer ne bih željela da netko napravi krivi potez kao što sam prije dosta godina napravila ja i sada mi je samo ostalo da pišem riječi osobi koju neću nikada prestati voljeti a iskrenost mnogima smeta.

Toliko toga bih sada napisala ali još uvijek ne znam kako da započnem jer ono što treba pisati na početku ispada sredina, a ono što bi trebao biti kraj ispada početak i taj tekst onda nema ništa kao što ni moji dani nemaju smisla.
zato ću samo ostaviti ovo i poželjeti vam lijepe snove i zaplešite malo umjesto mene

Pokušavam zaspati ali ne mogu, san mi nikako ne dolazi, pokušavam zaboraviti sve što mi se dogodilo u nekoliko posljednjih mjeseci ali koliko god se trudim ne mogu, pokušavam nešto raditi ali ne mogu i neda mi se, ne mogu i nemam snage ni izlaziti jednostavno ne mogu.
Mogu samo urlati na samu sebe jer sam dozvolila da mi se dio prošlosti vrati baš u trenutku kada sam odlučila krenuti drugom stranom puta. Da, kriva sam za sve i sada koliko god to želim ja stojim na istom mjestu, a putevi se pored mene zatvaraju i ja se vrtim u krugu iz kojeg ne mogu naći izlaz jer u krugu nema prolaza.
Voljela bih da mi tuga okrene leđa da ponovno zavoli sebe ali ja to ne mogu iako želim.

Divno je danas jesenje sunce, a ja nemam volje da se pomaknem iz toplog kreveta bilo gdje jer me nigdje ništa ne čeka i ništa se novo ne događa još. Znam da moram pisati podnesak za ročište ostavinskog podneska ali ne da mi se ići ni kod prijateljice sa faksa, ništa mi se ne da osim nekome reći volim te ali još uvijek ne znam kako da to izgovorim kada tu riječ nitko ne čuje jer svi imaju svoje probleme i ta riječ je sada suvišna.



ovaj glas mi danas odgovara

Nebo plače umjesto mene jer ja koliko god želim krenuti dalje ne mogu stajati ću i dalje na pola puta jer znam da ću te na tom putu sresti. Sve je upisano i to nitko izbrisati ne može.
Danas sam uživala u kišnim kapima jer su brisale suze sa mojih obraza, suze koje nitko vidio nije osim toplih kišnih kapi.
Znam da te moram zaboraviti, da te moram prestati voljeti ali ja to ne mogu jer to je upisano.

Prvo da se zahvalim jednom blogeru na licitarskom srcu i medenjacima, i obećajem mu da sljedeći puta častim kavom ako ne bude pljuštala kiša kao danas kada sam se sakrilvala u prolaz i nisam mu ni uspjela zahvaliti na divnom poklonu

Divno je kada se netko raduje kada te vidi i provede s tobom na ugodnom suncu sat vremena iako mu toliko pauza ne traje, ali on želi provesti što više vremena s tobom iako zna da ga voliš kao prijatelja. Divno je kada se smije tvojim glupostima koje pričaš, kada te gleda pogledom punim poštovanja, a još je divnije kada izvadi tvoju omiljenu čokoladu iz džepa a ona se rastopila od topline sunca jer bio je zanesen kada te je ugledao jer nisi bio siguran da ću doći.
Pustila sam te danas da me gledaš, da budeš sretan jer si duša kakvu žena zaslužuje, ali nisam ti mogla reći da ti ne zaslužuješ mene.
Boli me duša gledajući koliko se trudiš da te zavolim iako znaš da to ja ne mogu, ne zato što ne želim, ja prvo moram zavoljeti ponovno sebe pa onda pokušati zavoljeti tebe ali teško je to i zato te molim ostanimo prijatelji jer ne mogu si dozvoliti da ti nanesem bol, postoji osoba koja zaslužuje tvoju ljubav više od mene i budi s njom jer ja te nikada neću moći voljeti onako kako zaslužuješ.

Sunce proviruje kroz oblake, zove me da izađem van, a ja nemam ni snage popiti upravo skuhanu kavu, ne ne ide mi se nikuda a moram jer sam se jučer dogovorila da ću doći.
Volim sjediti u kutu svoje kutne garniture i odmarati umornu dušu, ali danas to ne mogu jer ne volim kršiti obećanja. Moram tamo otići i reći mu da mi je drag da mi je poseban, da se trudim da ga zavolim ali ja voljeti nikoga ne mogu jer moram prvo naučiti voljeti sebe.
Da, istina je ja ne volim sebe, znam da se nikada neću zavoljeti jer ne mogu voljeti sebe, ne mogu se više boriti iako imam snage, ja sebe mrzim i živim za druge koji su mi dragi.

Sjećaš li se kako smo se upoznali, kako smo danima razgovarali na telefon, kako smo se smijali jer smo znali da smo slični iako se vidjeli nismo. Sjećaš si se našeg prvog susreta, stiska ruke kod upoznavanja, osmijeha?
Sjećaš li se gdje si radio? Sjećaš li se koliko si me puta zvao kada sam odlučila da te napustim? Sjećaš li se da si molio prijateljicu da razgovara sa mnom da me nagovori da ti se vratim? Sjećaš li se našeg susreta kada si otvorio prvi kafić?
Sjećaš li se mene i sedmomjesečnog djeteta kojeg si tražio da ti se nasmije da vidiš dali ima osmjeh kao mama? Sjećaš li se jutara, sjećaš li se divnih noći? Sjećaš li se?

Htjela bih ti sada pisati ali to što bih ti napisala rado nema ni početka ni kraja, a znam da će to napisano pročitati osoba kojoj nikada nisam bila draga koja je uistinu znala što mi ti značiš a uživa i dan danas gledati tugu u mojim očima.
Isplakala sam sve suze a plače mi se jer želim da te vidim, da razgovaram s tobom gledajući tvoje divne oči. Znam promijenio si se, promijenila sam se i ja, godine čine svoje ali moja duša je ostala ista i boli me jer ona je tvoja, samo tvoja iako sam je pokušavala podariti drugom.
Znam kriva sam što te još uvijek volim, što mi ulaziš u snove, što razgovaram s tobom a nisi pored mene, znam da nikada nećeš doći i razgovarati sa mnom, znam da će me ponovno napadati što ti pišem ove redove ali jedino tako ti mogu reći da te nikada moje srce nije prestalo voljeti, da te nisam prestala čekati a znam da je sve to uzalud jer ti znaš koliko mi značiš, koliko bih htjela da te vidim ali vremena nemaš jer se bojiš pogledati me u oči i čuti istinu, moju istinu.
Godinama sam pokušala da te zaboravim, potisnula sam te i krenula dalje ali ti si se pojavio na površinu i ne puštaš me da budem sretna u svojoj samoći jer po tebi ja to nisam zaslužila iz tebi poznatih razloga.
Pusti me barem da zavolim sebe, da spavam, da ne razgovaram s tvojom sjenom jer nemam više snage čekati na pola puta, pusti me da te prebolim jer znam da volim a ne mogu voljeti tebe jer ti si sjena, a ni dane ne mogu vratiti, dane u kojima bi se borila za tebe.
Ne, ne mogu dozvoliti sebi tvoju sjenu jer ona mi ništa uzeti ne može jer ti si uzeo sve onog dana kada sam tražila da odeš.

Sjedim i gledam mrak kroz prozor, znam da se bliži vrijeme spavanja, gledam u krevet koji me zove a ja nemam snage leći jer ne mogu spavati a trebala bih. Razmišljam koju knjigu da uzmem u ruke jer jedino tako zaboravim njegovu sjenu pored sebe s obzirom da stvaram u glavi slike o tekstu koji čitam i sretna sam jer tako dođe jutro i znam da ću sresti drage ljude.
Odučila sam sada da ću se sutra počastiti sa zakašnjenjem sa omiljenom kuglicom sladoleda i kupiti ću si pupoljak omiljene ruže jer tako ću zaboraviti na tren njegov pogled, njegov dodir, njegov miris i njegov nježan topao glas, pjevati ću pjesmu koju volim i na tren samo tren biti ću sretna iako ću nekoliko minuta biti sama i gledati pupoljak žute ruže. Da, sutra ću na tren voljeti sebe.

Daleko, daleko bih otputovala negdje gdje nema nikoga, gdje toplo sunce grije sve do večeri, gdje je pješčana plaža, možda bih tamo srela nekoga sa osmijehom na licu, možda bi tamo mogla spavati, možda bih tamo pjevala sretnije pjesme, možda bih tamo mogla ponovno trčati, možda bih tamo opet bila ona stara ja onakva kakva sam nekada bila.

U pet ujutro sam legla u svoj krevetac, zagrlila plišanog medu u nadi da tako neću sanjati, da tako neću osjetiti blizinu sjene prošlosti ali prevarila sam samu sebe ponovno je bio tu pored mene, ne ja ne smijem više ni zaklopiti umorne oči koje su željne da spavam jer umorna sam od čitanja, od igranja igrice, gubim snagu.

Moram odgovoriti na jučer mi postavljeno pitanje

Ne, ja ne biram muškarce po slovu i slovima i masu puta sam ostala zatečena kada su mi se predstavljali Domagoj, Damir, Davorin, Davor i dr i koliko primjećujem si oni imaju isto početno slovo kao i on, znam da to izgleda blesavo ali tako je ja ne znam kako se tko zove dok mi se ne predstavi i vjerujte mi ostanem ukočena kada čujem prvo slovo imena ali se priberem jer se sjetim njegovih riječi koje je izgovorio onog dana ....

Zašto te nisam srela ranije, zašto te nisam razumjela, voljela jer ti si anđeo i imaš dušu koja zna voljeti i podariti ljubav onako kako žena zaslužuje.

Moram skupiti snage i skinuti okove sa sebe, skinuti kletvu koja me za njega veže godinama, jer moram osjetiti normalnu ljubav, moram prestati sanjati, i razgovarati sa sjenom svoje prošlosti. Moram ga zamrziti ali ne znam kako koliko god se trudim nikako ga zamrziti ne mogu.
Zvijezde su mi ga podarila davno i jedino one mogu prekinuti tu nit ljubavi moje prema njemu jer one znaju zašto smo toliko dugo povezani a nismo jedno uz drugo osim u mojim snovima, a ja više ne spavam ne zato što se snova bojim nego zato što nemam više snage osjećati njegov nevidljiv dodir pored sebe, ne mogu više čekati jutra igrajući se igrice, čitajući omiljene knjige , ja moram spavati, ja moram naučiti voljeti, jer samo želim a želja nikada neće biti ispunjena zbog onog koji me okovima veže za sebe i zato molim zvijezde da prekinu tu nevidljivu nit jer ja moram krenuti dalje a ne stajati na pola puta i čekati da me potraži, da ga vidim , da mu dotaknem njegove nježne ruke, dodirnem obraze i izgovorim "volim te" a on će me gledati bez riječi, jer po njemu ja sam njemu davno nanijela bol, a moglo nam je biti lijepo i sama sam kriva što sam ga napustila a mogla sam imati svu njegovu ljubav samo za sebe.

Stojim na pola puta ne zato što to želim nego me riječi davno izrečene vračaju tamo kada napravim nekoliko koraka naprijed, i molim te divni gospodine nemoj se ljutiti na mene što te ne mogu voljeti onako kako ti želiš da te volim jer ja voljeti ne mogu a tako bih to željela. Znam da imaš snage i volje, da imaš strpljenja, da me razumiješ jer znaš moju istinu, znaš svaki i najmanji detalj mog života jer voliš me slušati, a iskreno sam ti odgovarala na tvoja postavljena pitanja. Hvala ti što se trudiš da moje srce bude tvoje ali i sam znaš da je to nemoguće koliko god da provodiš vremena sa mnom.
Imaš dušu, imaš srce i molim te pokloni to drugoj jer ja te vrijedna nisam, voljela bih te rado ali ne mogu, jer je s njim otišla moja duša.

Ako pišem onom za kim mi srce vene ispadam luda, kada priznam da mu želim sreću sa onima koje voli (ljubavnice) opet ispadam glupa, a samo njemu i jedino njemu mogu pisati s dušom jer on ima moju dušu i moje misli, on mi ulazi u snove iako ne bi trebao, on mi ne dozvoljava da vidim druge jer kada sam ga ostavila sve moje ponio je sa sobom, ostavio mi je samo sjećanja i početno slovo svog imena da me pati u stopu godinama.
Mislila sam da sam ga potisnula duboko u sebi, da ga nikada više neću sanjati, osjećati njegovu blizinu, ali izašao je ponovno na površinu zbog osobe čije poruke čuvam kao dokaz dan danas i koliko god želim da ga ne osjećam njegova sjena je tu pored mene jer on nema ni snage ni volje da mi priđe.
Znam da će se na ovaj tekst javiti osoba koja me smatra ludom jer pišem osobi koja odavno nije više moja, ali moram mu ovako priznati da ga volim i voljeti ću dalje ali mi je žao što sam bila ljubavnica osobi koja nema ni srca ni duše, koja voli samo sebe i koja je mnogima (ljubavnicama) nanio bol jer on se s tom boli hrani i uživa, da uživa i nikada neće imati snage priznati sebi da je egoista.
Odnio je sa sobom moju sreću jer ja se nisam znala boriti, nisam slušala srce nego razum a on je izrekao riječi koje su ispunjene ne pitajte me kako.
Da volim ga ali mi je žao što sam mu bila ljubavnica jer on nije zaslužio da ga bilo tko voli i da mu daje sebe jer on ne zna iskreno voljeti, on zna samo iskorištavati i nanositi boli. on zna ulaziti u snove, uništavati sreću a mi smo za mnoge lude jer priznajemo da smo voljele osobu koja nema duše.

Tako bih voljela pisati nekome kome ne smijem pisati jer ako mu pišem onda me napadaju da nisam normalna. Tako bih sada voljela da te vidim, da s tobom nazdravim moj jučerašnji dan jer tebi sam uvijek vjerovala a nisam smjela. Tako bih sada izgovorila dvije prekrasne riječi ali ne ja ih izgovoriti ne smijem, jer koliko god su slatke one tebi ne znače ništa a meni nanose nesnosnu bol.
Zahvalna sam zvijezdama što su mi te podarele, što si bio i ostao dio mene, a još sam im više zahvalna što uživaš u svojoj sreći pored onih koji te vole.

Hvala vam svima na divnim čestitkama a sada vas molim nazdravite sa mnom uz čašu crnog vina jer koliko kapi u toj čaši ima ja vas toliko volim

Svake godine na današnji dan budila si me sa "danas jutro ranom zorom svanuo je krasan dan" hvala ti što si mi podarila život

Žuta ruža mi je najomiljenija ruža i znam da će većina sada misliti da je to zbog ljubomore jer svi misle da žuta ruža simbolizira ljubomoru, ali moram im sada reći da griješe jer kada nekome poklonite žutu ružu poklanjate mu poštovanje .

Sutra si moram kupiti ružu i posuti njene latice oko sebe jer u svakoj toj latici je jedan dio onih koje bih voljela i željela da su sutra sa mnom jer ne sutra ne želim biti sama, ne želim biti sa sjećanjima na divna jutarnja buđenja i poklonom pored glave. Moram se sutra pogledati u ogledalo i izgovoriti da sam jednu godinu više luda jer želim ono što nikada imati više neću.
Sutra moram pokušati okrenuti novu stranicu, moram sama sebi reći da sam budala jer ništa se promjeniti neće iako sam godinu starija.

Divno je ponekada razmišljati unaprijed i razmišljati kako bi bilo divno imati sve što nemaš ali u normalnim količinama jer i kada imaš previše nitko ti ne garantira da si zadovoljan i sretan jer koliko god imaš nikada nisi zadovoljan i tražiš još više a to ne dolazi jer imaš dovoljno baš onoliko koliko ti treba.
Treba znati biti zadovoljan i s onim čime raspolažeš jer tako možeš mirno spavati i sanjati divne snove. Sanjati tada možeš da si pored osobe kojoj si nekada podario sebe, možeš sanjati da si na divnoj pješčanoj obali okružen prekrasnim palmama i uživati na toplom suncu uz omiljeni koktel s okusom kokosa.
Da, divno je razmišljati unaprijed, ali živjeti dan za dan kao i većina još je divnije jer tada sam sebi priznaješ svoje greške i krive poteze, voliš druge oko sebe jer njima je možda teže nego tebi iako znaš da nemaš ništa ti ipak imaš sebe i raduješ se što će ti jednom netko priznati da te volio, da te želio ali to ti nije smio reći zbog određenih okolnosti.

Kada odem,majko ne plaći ,
zahvali ocu,sto mi je dao drugu priliku
da ispravim sve lose ovdje dolje.
Oduvijek sam bio drukčiji,živio sam
za bolje,i vjerovao da ću vidjet i kretati se u tome boljemu.
Cijeli ovaj život je škola,pun boli,tuge,suza,rana,malo je razloga da se nasmiješ,kada te ljudi gledaju materijalno.Ali samo se opusti,neka ti duša poleti,
zaboravi na sve lose,pogledaj u nebo i razmisli sto te tamo čeka.Blago se siromašnima njihovo je kraljevstvo nebesko,možeš imati tu sve,a sto ti to znaci kada ne ideš s time u grob.Budi te ljudi,pomozi te jedni drugi ma,jer dobro se dobrim vraća,ali malo tko od vas to shvaća,a kamo li vjeruje,ali vjeruj te mi vaša vjera je vas spas.
Šta vam znače silne pare,kad nema te pravog prijatelja,sto vam znaci imati kuću od 20 soba,drži te se 10 zakona,On nas sve voli,ali sve po zaslugama,
ako vjeruje te u čovjeka s desne strane od dragog oca našeg,vaša vjera u njega će vas spasiti od zla.

kopiran status sa fb

Pjesmom sam dočekala današnje jutro jer mi neprestano jedan refren kola mislima a i melodija je divna
"Ref.
A ne misli da pijem
ja to ne smijem
ja potpuno trijezan umirem

A ne misli da pijem
ja to ne smijem
ja potpuno svjestan umirem"

znam da ne bih smjela ali nadam se da ću nekoga sresti ubrzo i tada ću pjevati sretnije pjesme

Dugo, dosta dugo sjediš i gledaš tmurno nebo, razmišljaš o toplim zrakama sunca koje se kriju iza tmurnih oblaka a razmišljajući tako ne pitaš se gdje si ti, kuda i kamo dalje jer ta te pitanja ne interesiraju. Uživaš u okusu jutarnje kave i mirisu dima omiljene cigarete. Danas je novi dan, dan koji ćeš kao i većina provesti gledajući izloge u središtu grada, razmišljajući o putovanju jer nigdje još dugo putovati nećeš, vidjeti ćeš pored sebe ljude tužnih izraza lica i shvatiti ćeš da nisi sama. Nadati ćeš se suncu, a kišne kapi će padati i milovati tvoje obraze jer kišne kapi su nježne i tada nitko baš nitko neće primijetiti suze u tvojim očima.
Ne, nisi jedina koja nosi bol, ima ih dovoljno koji su kao i ti sami i potišteni, stavi osmijeh na tužno lice jer danas je dan kada moraš sakriti tugu, dan kada ideš dalje jer život je lijep i poseban.
Zagrli usputnog prolaznika jer on očekuje da osjeti tvoju radost koja je duboko skrivena u tebi.

Gledam slike svojih anđela, smiješe se, sretni su znaju da imam snage, da mogu biti jača od svega i da mi treba još samo malo vremena da prikupim snagu koju trebam, da ja to mogu, hoću i moram jer volim živjeti život sa osmjehom na licu.

Još samo nekoliko dana i nazdraviti ču čašom soka sebi sama za godinu jednu više, i sama sebi reći sretno a znam da se to sretno izgubilo davno negdje na putu, kupiti ću si žutu ružu i razgovarati sa njezinim nježnim laticama, voljela bih tada da on dođe da umjesto sretan rođendan pruži mi osmijeh i ono "mrzim te" ali to je moja neostvariva želja isto kao što i snovi nikada neće biti stvarni.
Voljela bih mu gledajući ga u oči reći mu sve i moliti ga da me pusti da krenem dalje jer me sreća čeka blizu, a daleko je jer dok on ne razgovara sa mnom sreća me zaobilazi.

Danas me primila želja za pisanjem ali ako bi počela pisati onom koga volim znam da će me pojedinci kritizirati jer te riječi ispisane njemu on neće čitati a toliko toga mu napisala nisam a sigurno ni neću jer koliko god želim uputiti ispisanu riječ njemu one će ostati samo ispisane a on ih pročitati neće. Voljela bih pisati svojim anđelima koji to nikada neće čitati ali znam da znaju, da osjećaju koliko mi nedostaju,
Danas me primila želja za pisanjem, ali ne znam kome da pišem jer moje riječi ispisane nemaju smisla.

ova pjesma neka govori

Primi me za ruku, vodi me što dalje od slika prošlosti, od njegove sjene jer ja moram spavati, umorna sam od slika prošlosti, od njegovog dodira koji nije stvaran, da umorna sam. Želim da nestane početno slovo njegovog imena, njegov lik u mojim mislima, da ne osjećam miris njegovog parfema u mojim nosu, želim se ponovno smijati, voljeti, željeti.
Primi me za ruku vodi me što dalje od ljubavi prema njemu i njegovoj sjeni jer sreća me moja čeka a ja zbog lika iz prošlosti, zbog njegovih nevidljivih dodira ne mogu dalje a toliko bih htjela.

tvoja seka

Duga je ova kišna noć, kišne kapi divnu melodiju sviraju a ja razmišljam o sebi, o greškama koje sam napravila jer sam vjerovala, jer sam voljela i ne nisam ni vidjela ni znala tek sada znam da je iskrenih muškaraca malo i sretne su žene kojima oni podare sebe.
Ne ja ne tražim takvu ljubav ja samo tražim odgovore koji neće nikada stići, a kletva, da kletva će me pratiti jer to je izgovorio i tako je i biti će. Ja nikoga ne mogu voljeti ni zavoljeti , ja samo mogu mrziti sebe sto sam si sve ovo dopustila.

Pisala bih jer mi se piše ali nikako ne mogu naći redoslijed riječi koje bi ispisala tipkajući po tipkovnici i zato vam ostavljam ovo za ljepši san

Nekada je bila sretna, znala se radovati svakom novom danu, znala je plesati, trčkarati bosa po rosnoj travi, znala se smijati, znala se plakati, znala je tješiti druge kada su joj ispričali svoju bol. Nekada je mogla sve a sada, sada ne može ništa jer za nju smisla više ništa nema. Danas samo gleda odraz svog lica u ogledalu, danas više ne govori jer ne može plesati, ne može trčati bosa po rosnoj travi, ne može tješiti druge jer ni svoju bol ne može izbaciti iz sebe.
Ona je sama jer bolest je takva da ju svi izbjegavaju jer misle da ništa sama ne može, da treba tuđu pomoć a ona može što i drugi samo joj malo više vremena treba, ali to nitko ne zna i ne vidi nego vidi bolesnu ženu koja živi jer živi ali ona nikada više nikome nikada neće biti potrebna jer od nje nitko nikakvu korist nema.
Nekada je imala sve a sada ima samo svoju bol.

Gledam već neko vrijeme u bjelinu stranice, riječi mi nailaze jedna za drugom a ne, ne mogu pronaći početak jer njemu, da njemu ne želim pisati, ne želim mu pokloniti ni jedno slovo a kamoli jednu riječ ili rečenicu ali nikako ne mogu pisati nešto drugo.
On, da on mora otići samo moram pronaći način kako jer ja ovako više ne želim i ne mogu, znam sve a ne znam ništa jer ne vrijedim ništa.
Izgubila sam odavno sve što vrijedi i to se nikada neće vratiti ma koliko jaka moja želja bila zvijezde mi nisu naklonjene, ja sam rođena da gubim sve što vrijedi a dobijem ono što ne vrijedi, a ja, ja ne vrijedim ništa ja sam veliko ništa i to ću i ostati.
Pokušala sam zaboraviti, prestala sam spavati ali slike stalno dolaze iako ja to ne želim. Kada god krenem nekoliko koraka naprijed njegov lik me vrati nazad ne znam iz kojeg razloga, a voljela bih ga znati.

Voljela bih da mogu zamrziti, ali ja mogu mrziti samo sebe, jer nisam se znala boriti onda kada sam trebala, nisam znala vratiti svoju sreću nego sam dopustila da me njegova kletva prati kao što me prati njegova sjena i početno slovo njegova imena. Dosta je toga, dosta i previše, ne želim više ići unazad kada god krenem nekoliko koraka naprijed, sada ću stajati pa me možda netko i povuče dovoljno naprijed zaslužila sam to barem se nadam jer priznala sam svoju krivnju sebi a i drugima.