Ako pišem onom za kim mi srce vene ispadam luda, kada priznam da mu želim sreću sa onima koje voli (ljubavnice) opet ispadam glupa, a samo njemu i jedino njemu mogu pisati s dušom jer on ima moju dušu i moje misli, on mi ulazi u snove iako ne bi trebao, on mi ne dozvoljava da vidim druge jer kada sam ga ostavila sve moje ponio je sa sobom, ostavio mi je samo sjećanja i početno slovo svog imena da me pati u stopu godinama.
Mislila sam da sam ga potisnula duboko u sebi, da ga nikada više neću sanjati, osjećati njegovu blizinu, ali izašao je ponovno na površinu zbog osobe čije poruke čuvam kao dokaz dan danas i koliko god želim da ga ne osjećam njegova sjena je tu pored mene jer on nema ni snage ni volje da mi priđe.
Znam da će se na ovaj tekst javiti osoba koja me smatra ludom jer pišem osobi koja odavno nije više moja, ali moram mu ovako priznati da ga volim i voljeti ću dalje ali mi je žao što sam bila ljubavnica osobi koja nema ni srca ni duše, koja voli samo sebe i koja je mnogima (ljubavnicama) nanio bol jer on se s tom boli hrani i uživa, da uživa i nikada neće imati snage priznati sebi da je egoista.
Odnio je sa sobom moju sreću jer ja se nisam znala boriti, nisam slušala srce nego razum a on je izrekao riječi koje su ispunjene ne pitajte me kako.
Da volim ga ali mi je žao što sam mu bila ljubavnica jer on nije zaslužio da ga bilo tko voli i da mu daje sebe jer on ne zna iskreno voljeti, on zna samo iskorištavati i nanositi boli. on zna ulaziti u snove, uništavati sreću a mi smo za mnoge lude jer priznajemo da smo voljele osobu koja nema duše.