Sjedim i gledam mrak kroz prozor, znam da se bliži vrijeme spavanja, gledam u krevet koji me zove a ja nemam snage leći jer ne mogu spavati a trebala bih. Razmišljam koju knjigu da uzmem u ruke jer jedino tako zaboravim njegovu sjenu pored sebe s obzirom da stvaram u glavi slike o tekstu koji čitam i sretna sam jer tako dođe jutro i znam da ću sresti drage ljude.
Odučila sam sada da ću se sutra počastiti sa zakašnjenjem sa omiljenom kuglicom sladoleda i kupiti ću si pupoljak omiljene ruže jer tako ću zaboraviti na tren njegov pogled, njegov dodir, njegov miris i njegov nježan topao glas, pjevati ću pjesmu koju volim i na tren samo tren biti ću sretna iako ću nekoliko minuta biti sama i gledati pupoljak žute ruže. Da, sutra ću na tren voljeti sebe.