Air Max Mile Kitic u epizodi :TURBULENCIJA

Zima.Ugrijalo nesto u frizideru dusevnog krvotoka.bilo je to oko pola sedam satikad sam prestao koristiti velika slova i gramatiku,spavao je djed u susednoj sobi bez babe,a ja...EPP.cudno sam nesto sanjao sinoc,kad odjednom zvrrrrrr...valjda zvoni sat,parket skripi od ustajalih lubenica...neko zvoni,kud bas sada kad...dorucak,ustipci,jaja nema u frizideru vise,ukljuci se radio kad tamo...avioni nikada nisu pjevali osim u jednom slucaju sto mi se onomad desio.trebao ja da odradim neku tezgu sa Miletom Kiticem u Mesnopotamiji Leder.Nemamo avtic,sta cemo,kao cemo i odlucimo da odemo avionom privatnog avio prevoznika TurbulentAir oko pola cetiri posle ponoci.Kupi Mile karte,ja nisam imao sitnog kamenja i ukrcamo se mi na brod.Zavezemo pojaseve,stigla je vec i konobarica Smilja,donese jastuke,hladno pivo,konjak i hidraulicne cevape.Stavim ja one slucalice od onog vokmena iz prosle price na usi i okrenem se prema drugom prozoru i gledam u morske talase.A oni nadosli sunce ti kalajsano.Bas su bili velikacki,ko soliter u kom je zivela moja tetka Limunada.EPP.Zaspim ti ja u nekom bestelesnom trenutku,uspava me hor kolibri i njihova numera ZAKUCAJ DUNAV ZA PESAK,kada me u nekom trenutku nesto instiktivno trznu preko lijevog uha i strecnu posred vjestackog srca.'bem ti sve,sta bi?-pitam se ja.Da nije vrisak Mara sa lolama zauzela avion?Samo mi to prodje kroz glavu....cek da zapalim cigaru,pa cu nastaviti..mmmm...prija taman cigara uz kafu,nego da mi nastavimo pricu..pomislim gotovi smo.Sada nam nema spasa,propade tezga,ohladise se cevapi,izlapi konjak.Pivo sam odmah popio.Milion vojisnih stvari mi se vrzmalo po glavi.Prodje zivot,slicice,crtani filmovi,dugometrazne emisije obrazovnog karaktera,televizor.Boze,da li cu ikada upoznati Argetu i isterati djavola iz nje?Sve mi se nekako pomutilo,blago smiksalo u glavi.Jbg,sta da se radi.Otvorim ti aj oci,skinem slusalice i ima sta i da vidim.U dnu broda,odmah onde do poljskog wc stoje i zustro se raspravljaju Mile i neka zena.Sta li je,ko li je?-pitam se ja.EPP.Pogledam okolo ostali putnici kolo vode ispred pilotske kabine,jedni uzicko drugi meksicko.Neki crnci hipa hopaju pored separea,na sanku stoji djelimicno pijan cika sa zelenim sesirom i crnom trakom.JEPP.AJA SU NAJBOLJA AKO IH OSTAVITE DA MALO ODSTOJE U KOKOSINJCU PRIJE UPOTREBE.Ustanem ti ja i lagano,tiho tise na rosulama krenem prema Miletu i toj nepoznatoj zeni.Bila je okrenuta ledjima,ali se na njoj vidjelo da je solidno silikonski obucena.Na nogama je imala lakosta cizme sa petu od 10-tak cm po kilometru,najlon carape marke 1.Maj pored Pirota.Nosila je malo prostoprosirenu haljinu koja se spusatala sve do plafona aviona.Neka sarena metafora bluza i na glavi nije imala nista osim kose i par velikih pozajmljenih mindjusa...jos jednu cigaru pa cu nastaviti....i malo ej bila procelava oko usiju.Zaletim se ja na rosulama 56 na sat i naglo udarim u njih.Nju pokosim odmah i izpadne ona kroz prozor,Mileta zakucam za kolica za hranu i poderem neku sliku koja je visila pored kamina,odmah onde pored stola sa sivacom masinom za kojom je sjedila zla princeza iz bajke na engleskom jeziku u osnovnoj skoli.Ispade ta zena,gledam ja za njom jer sam se odmah nagnuo kroz prozor da joj viknem da je zaboravila papuce,moze da nazebe.Nista ona,leti pa leti.AJ,rekoh ja sebi u bradu,cao,pozdravi moje kada sletis i zali cvjece davitelju.Dok sam ja bio nagnut,nesto me naglo povuce nazad.EPP.VREME CE BITI PRETEZNO.To ej bio Mile,izvukao se iz kolica za hranu.Sav je on bio musav i ..EPP...umazan od nekih lignji,kajmaka,sira i specijalnih umaka iz Crnjelova donjeg.Bjesan je ko ris i pocne da galami na mene.Sta si to uradio,jebem li ti hit nad hitovima!Konju jedan zasarafljeni,majnmune,budalo nuklearna.Ti si lud,te vaki si te nisi naki,te vojisno te tojisno.Sjeba se ja ,vidi Mileta jes lud pravo taman.Reko sta bi jarane,sta si lud?Zar...ama nema vise vremana za EPP,ajde gotovo...ti nisam pomogao da te ona zena ne ubije od batina?Ma sta si mi pomogao,jebem li ti usnu harmoniku bez herpesa.To je moja zena Marta.Raspravlajli smo se oko toga da li bjesovi sjevaju ili pjevaju kada je vani turbulentno stanje kada lete avioni.A ti si je izbacio iz broda.Upss,izvini Mile.Nisam znao,tako mi svih sumskih radikalnih narodnjaka,nisam.Samo me mrko smrknuto odmereno ljutito pogleda,uze padobran i iskoci za Martom.Cuo sam ga kako se vazduhom prolamao negov glas:MARTA,MARTAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA...VRATI SE,SVE TI JE OPROSTENO!MARTAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!The kraj.



ZENA i pasulj

Jednog lepog dana probudi se covjeculjak i sjede na stolicu da se odmori.U tom zanosnom odmoru on pogleda kroz prozor i u daljini ugleda tresnjino drvo na kome je rastao pasulj.Skonta da je fin dan i mogao bi da proseta do drveta i ubere malo pasulja.Podje ti on tamo,ruke u dzepove,suta kamencice usput i zvizduce laganu pjesmicu.Dodje do drveta covjeculjak,gleda kako je dobro rodio pasulj.Ubere kilo pasulja,vrati se u kucu,nalozi smederevac,stavi lonac,naspe litar vode,istrese pasulj i iznenada zastane zamisljeno.Razmislja on,pa cekaj malo covjeculjak,a tko ce ti skuvati pasulj a znas da ni jos kuvanje nije izmisljeno.Tada on skine jaknu, otkopca dugmad sa kosulje,skide kosulju,baci je u cosak sobe.Brzo otkine sebi rebro,od jedne polovine napravi zenu a drugu polovinu stavi u lonac sa pasuljom.

ovo je napisao moj prijatelj
Lazni Pekmez

pijanac ide glavnom ulicom zaustavi se i pocne pisati policajac ga spazi i uzvikne : sram vas bilo ! kazna 50 kuna. pijanac trazi po svojim depovima i konacno pronade 100 kuna sad policajac trazi 50 kuna za vratiti ali ih ne moze naci, natoce pijanac_ pisaj i ti ja castim .


Uhvatio svećenik zlatnu ribicu, a ova će:
- Ako me pustiš, ispunit ću ti dvije želje!
Svećenik pristane i reče:
- Moja prva želja… Neću više biti svećenik!
U tom trenu ribica mu uzme mantiju, baci je, pa kaže:
- Dobro, više nisi svećenik, hajde, reci mi drugu želju!
Svećenik:
- Hoću imati puno para, da ništa ne radim, samo da uživam…
Ribica stane, zamisli se, uzme nazad mantiju, vrati mu je i prezrivo kaže:
- Koga ti zajebavaš?!

ugodan vam i lijep današnji dan

Sjedim da naprave remont struje, razmišljam o sebi i došla sam do zaključka da sam totalni kreten. Da, ja sam kreten jer me pojedinci neprestano mogu lagati i igrati se sa mnom kao da sam lutka na koncu koja se stalno smiješi kada je povuku prema gore ili dole, jer je tako lijepa kada se smiješi dok ju se pokazuje.

Ponovno sam Njega vratila u svoje misli anđele moj, a znam da ne smijem, On je jači od mene i vrati se u moje misli kada god poželi, njegove zadnje riječi "Nećeš nikada imati sreće jer si me ostavila, a bilo nam je lijepo, a i dalje je moglo biti samo da nisi napravila glupost".ispravne su jer ja stvarno sreće nemam ma koliko se ja trudila da bude drugačije. Znam pogriješila sam što sam si dopustila da ga zavolim, da mu dozvolim da zarobi moje srce i dušu, da ostavi okove koje nikada neću moći skinuti.
Pogriješila sam što sam se udala iz inata misleći da ću svoje srce predati drugome, inat je samo meni naštetio. Pogriješila sam što sam ga ponovno srela kada je moj sin imao devet mjeseci, što sam slušala ovo "Nasmij se stričeku D da vidi imaš li isti osmijeh kao mama". Od tada ne neprestano proganja, od tada neprestano dozivam njegovo ime u svojim mislima, od tada želim da ga sretnem i priznam mu da sam pogriješila i olako ga pustila da ode.
Jednom prije nekoliko godina moj pokojni prijatelj Kigen došao je k meni i rekao da je slučajno njemu pričao o meni ne znajući da sam ja davno bila njegova "Kigene, žena o kojoj mi pričaš, je žena koju godinama sanjam i koju volim, a nikada joj to priznao nisam jer nisam imao snage."

Anđele moj molim te reci mi da nisam luda, da je to samo dio moje sudbine.


tvoja seka

Kada ti ništa, ama baš ništa ne polazi za rukom pojavi se jedna luđačka bol, naime probudiš se natečenog obraza i izgledaš kao paprika babura, pošalješ sina da ti kod doktora podigne lijek, ali ona odlazi kući pola sata prije završetka radnog vremena jer ti nisi uspio kupiti bon od 20 kuna i istekao ti račun pa je nisi zvao da ti ispiše recept koji šalje u apoteku.
Trpim bol, užasnu bol sa hladnom krpom na obrazu i divim se sebi što još uvijek nisam lupila glavom o zid.
Znate kako ljudi kažu zubi bole jer je glava šuplja, a moja je totalno.

Ima li netko savjet kako da se riješim otekline bez tableta.



vaša ja


rubrika ludilo

Toliko toga bih ti trebala reći, ali došao si pobjegao jer ti drugačije ne znaš i ne možeš jer ne znaš priznati sebi da se nikada nismo prestali voljeti, da trebamo jedno drugo jer tako u zvijezdama piše.
Vezana sam okovima života i sudbine za onoga koga nema i koliko god se trudim godinama rastrgati te okove ne mogu jer jedino on i njegova blizina te okove mogu skinuti s mene, pokušala sam bez njega krenuti dalje, ali koliko god sam se trudila On je uvijek tu pored mene iako su godine prošle od našeg zadnjeg susreta.
Ima li takav način života smisla?
Vjerojatno se boji da bih ga ja odbila jer sam čula iz pouzdanih izvora da nije sretan pored nje ali ja ču čekati da me potraži imam vremena ne žuri mi se nikud.
Sanjala sam da si tu, da me voliš kao nekada, da si samo moj,
buket žutih ruža koje pokazuju poštovanje i u sredini jedna bijela (tvoja vjernost), ali to je samo san koji ispunjava moje duge noći bez tvoje blizine godinama, danima i satima.
Da, ja imam vremena jer jednom ćeš me potražiti i shvatiti da sam dio tvog života, da si moja sreća, da sam samo pripadala tebi iako sam djecu rodila drugom s kojim sam živjela iz inata sa okovima vezanim uz tebe, jer nisam vidjela njega nego tebe voljeni moj.
Čeznem za njegovim dodirima, usnama, pogledom u kojim vidim sjaj zvijezda, čeznem i čekam da se pojavi da mu glasno kažem VOLIM TE bez obzira dali će me netko tko ne treba čuti jer ON samo ON živi u meni iako je pored druge 
sresti ćemo se jednom znam to i tada ću mu reći da sam pogriješila što se nisam imala snage boriti, što mu nisam rekla VOLIM TE VIŠE NO SEBE ANĐELE MOJ


Andrea

rubrika ludilo

Danas sam totalno umorna od same sebe, od dosadne samoće, od voljenih knjiga iz kojih mi slova bježe na sve strane, od šutnje, od glavobolje, a znam da me glava boli jer je potpuno šuplja, od gledanja slika na zidu koji samo šuti, a znam da toliko toga skriva, a imao bi mi štošta reći samo da ima usta. Svi moji dragi prijatelji ovdje otišli su na godišnji odmor i zaboravili su napisati pametan tekst, a ja pišem li pišem a da ne znam kome i zašto pišem kada su sve moje riječi bez imalo smisla i pune su tuge, a tuge je svima previše i kod njih samih.
Tko sam ja? Zašto iz mojih riječi izlazi tuga?
Radujem se kada je netko sretan. Ne, ne smeta mi što ja svoju sreću uzalud tražim znajući da sam je davno na jednom putu izgubila, ali ja se na taj put ne mogu vratiti, ja moram dalje što dalje od same sebe jer sam teška svima pa i sama sebi.
Pišem, ali kome kada svatko ima svoj teret i tuđi teret mu nije potreban, da barem mogu plakati, plakala bih dugo jer toliko toga mi je nanijelo boli da je bol pronašla svoje mjesto i ne, nikako ne želi izaći koliko god ja bila drugačija ona je stalno tu i guši me.
Uopće mi je svejedno da li će mi se itko javiti, ja pišem i pisat ću u nadi da ću proplakati jer plakati se mora.

Andrea

Veselim se kada u rukama imam dobru knjigu, koju mogu čitati cijeli dan kada sam doma jer s obzirom da mi sin uživa sa društvom od jutra do mraka šetajući ne moram kuhati pa uživam u omiljenim knjigama za koje preko tjedna imam vremena samo prije spavanja i tada pročitam samo dvije do tri strane jer sam umorna od ranog ustajanja.
Ostaviti ću vam sada nekoliko redaka knjige koje upravo danas počinjem čitati jer uživam u tom žanru isto kao i u romanima M. J. Zagorke.

"TOG DANA u STUDENOM, po kiši koja je lijevala, taksiju je od Londona do Heathrowa treba-la itava vje nost. Bilo je toliko mra no da se inilo kao da je kasno poslijepodne i Charlie Waterston je kroz prozor jedva razabirao poznata mjesta koja su promicala kraj njega. Bilo je tek deset sati. Naslonio je glavu na sjedalo i zatvorio o i, osjećajući se sumorno kao i vrijeme oko njega.
Bilo je teško povjerovati da je sve gotovo. Deset godina u Londonu pripadalo je prošlosti, završeno, zaklju eno i odjednom, iza njega. Još uvijek, bilo je teško povjerovati da se to uop-će dogodilo. U po etku, bilo je savršeno. Za njega, bio je to po etak ţivota, karijere, desetlje-će uzbu
enja i sreće u Londonu. A sada, odjednom, s etrdeset i dvije godine, osjećao se kao da su dobra vremena zauvijek prošla. Krenuo je na dugi, polagani put nizbrdo, na drugu stra-nu planine. Protekle godine, osjećao se kao da mu se pred o ima polako i neumoljivo razot-kriva vlastiti ţivot. Stvarnost koja se pokazala još uvijek ga je zapanjivala.
A kad se taksi napokon zaustavio u Zra noj luci, voza se okrenuo i pogledao ga podignu-tih obrva. – Vraćate se u SAD, je li tako, gospodine? – Djelić sekunde, Charlie je oklijevao, a onda kimne. Da. Vraćao se u SAD. Nakon deset godina u Londonu. Od toga devet s Carole. A sada je gotovo. Sve. U trenu.
– Da, vraćam se, rekao je i nije mogao prepoznati vlastiti glas, no voza to nije mogao zna-ti. Vidio je samo dobro odjevenog muškarca, u dobro skrojenom engleskom odijelu i Burberry kišnom ogrta u. Nosio je skupi kišobran i jednu staru aktovku u kojoj su bili ugovori i doku-menti. No kraj svih ovih dobro odabranih detalja, nije izgledao engleski. Izgledao je kao ono što je i bio, zgodan Amerikanac koji godinama ţivi u Europi. Ovdje se osjećao potpuno kod kuće. I to što odlazi, prili no ga je plašilo. Nije mogao ni zamisliti da bi ponovo ţivio u New Yorku. Ali na to je bio prisiljen, a trenutak je bio savršen. Ionako nije bilo smisla da ostane ovdje, ne bez Carole." - znam da u tekstu ima tipfelera ali to sam kopirala tako da nisu moje greške i nadam se da će netko od vas pogoditi koju knjigu čitam i u čijem romanu uživam kada već ne mogu uživati drugačije
Voljela bih biti sada vani i uživati sa dobrim društvom ali nitko nema vremena za nekoga tko je usamljen i znam da nisam jedina koja sam usamljena vikendom i jedino su mi interesantne knjige iskreno i zabavno društvo.
Lijepo se provedite noćas i sutra jer ste to zaslužili.

vaša ja

o tome kako dugo pamtim, a ne bih trebala jer od tolikog razmišljanja užasno glava boli i ništa mi se ne da jednostavno sam potpuno trula.
Zašto te više nema da se smijemo zajedno, a imam s kim popiti kavu kada se probudim?
Znam da sam teška i da me mnogi teško razumiju jer ni ja ne razumijem samu sebe već dosta godina, da su mi mlađe godine i ova pamet sigurno ne bih napravila grešku i otišla ženi na vrata i priznala da sam ljubavnica njenom suprugu i znam da bih bila s njim i bila sretna jer moja sreća je otišla s njim i dok se on ne vrati neće se vratiti ni sreća.
Glupo je to reći a još gluplje pisati, ali to je istina, s Darkom je od mene otišlo sve, a on živi u meni.

andrea