Sjedi u invalidskim kolicima svakodnevno na glavnom trgu umornog pogleda gledajući u daljinu, primjećuje se tuga u pogledu, umor u duši, ali to nikome tko joj se približi i da joj kunu bez da pita ili zaziva prolaznike ne pokazuje. Svima govori HVALA bez obzira jer joj dali ili ne, razumije da ljudi nemaju ni za sebe kamoli za nju.
Teško je biti prosjak, teško je ispružiti ruku, ali koliko god se trudi da pronađe posao ne može jer njen hendikep je glavna zapreka, sada su i njene godine starosti jer mnogo je njenih vršnjaka na burzi rada.
Svakodnevno se neprestano pita zašto je išla u školu kada je za takav način zarade trebala samo naučiti pisati i čitati. U njoj ima snage, volje, upornosti, skromnosti.
Često razmišlja koliko bi imala samo u jednom danu da joj svatko od prolaznika da samo 50 lipa, trgom prođe dnevno u prosjeku sto tisuća ljudi, po izračunu imala bi dovoljno za pola godine normalnog života i sreće, više vremena provodila bi sa djetetom i bila sretnija, ali sretna je i kada dnevno skupi 50 kuna, samo joj je teško što i sljedećeg dana mora na ulicu. Svaki mjesec prima 1000 kuna što nije dostatno da pokrije režije, ovo što zaradi ispružene ruke dostatno je za hranu.
Najtužnija je kada joj daju penzioneri ili ljudi koji su ostali bez posla, te kada joj pojedine osobe pošalju dijete onda novac ostavi u djetetovoj ruci i zamoli da tata ili mama njenu za te novce kupe bombone ili čokoladu. Teško joj je od tih ljudi primiti novac jer zna da nemaju ni za sebe.

Zbog prirode "posla" koji radi upoznala je mnogo interesantnih osoba, ali upoznala je i loše ljude, ljude koji su je pljuvali i psovali je bez razloga sve to podnosi sa smiješkom na licu, sa velikim HVALA jer jedino tako može zaraditi potrebnih 50-ak kuna dnevno moleći dragog Boga da stigne njenih pet minuta, da ona radi posao za koji se školovala i pomaže onima kojima je pomoć potrebna kao godinama njoj i njenoj djeci za koje živi i podnosi kišu, snijeg i sunce svakodnevno.

molim Vas prijatelji moji pogledajte post ispod ovoga i pomozite mi sa minimalnim uplatama jer vaša pomoć mi puno znači.


vaša ja

iako nije smiješno stavila sam pod jer trebam vašu pomoć prijatelji moji i stoga vas molim pogledajte post ispod ovog jer jedino mi vi možete pomoći

Dragi moji prijatelji molim Vas da se ne ljutite na mene što vas tražim da mi pomognete sa minimalnom uplatom na račun mog sina, ali minimalna uplata bi mi pomogla da predem tri - pet dana na ugodnom zraku. Nadam se da nekolicini Vas blogera nije teško uplatiti simboličnu svotu u visini 5,00 kuna koja će meni pomoći da promijenim sredinu jer koliko god se trudim ja sama bez vaše pomoći ne mogu.
Znam da su vremena teška ali nadam se da ćete mi pomoći i da Vam minimalna uplata na dolje ispisani broj računa neće predstavljati problem jer potrebno mi je samo da imam za povratni kartu i smještaj 2.000 kuna, to se čini puno i znam da je, ali isto tako znam da u svima Vama ima plemenitosti i da ćete mi pomoći da se odmorim od grada tri - pet dana jer potreban mi je odmor i promjena sredine.
HVALA VAM UNAPRIJED ZA VAŠU POMOĆ

Zašto mi posljednjih nekoliko mjeseci ništa ne ide od ruke (nikada mi nije ni išlo) ali uvijek sam imala snage ići dalje sa osmjehom na licu ne razmišljajući o ničem jer sam sretna s onim što mi dobri ljudi pomognu i ne treba mi mnogo da bih bila sretna taj dan.
Sada razmišljam o moru i nadam se da će mi dobri ljudi preko fb prikupiti dovoljnu sumu kako bih u posezoni bila na moru i morskom zraku barem nekoliko dana jer moram promjeniti sredinu znajući da gubim volju i snagu gledajući sebe svakodnevno kako uzaludno očekujem da mi netko pomogne, a znam da oni koji prolaze pored mene nemaju dostatno ni za sebe ni svoju obitelj.
U nadi je spas ali nada je... i ja se ničemu više ne nadam jer sve je uzalud što god trebam ma koliko god se trudim jednostavno do mene ne dolazi.

Zahvalna sam NF, SEWENU, DINJINIM SJEĆANJIMA što su mi dozvolili da na njihovim statusima fb objavim zamolbu za pomoć dobrih ljudi i nadam se da ću uspjeti prikupiti barem jedan dio, a ako ne neću se ljutiti jer znam da nikome lako nije s obzirom na financijsku situaciju.

rubrika pomoć staviti ću pod humor jer ni te rubrike nema

Toliko toga bih voljela ispisati na ovom ekranu, ali misli mi lutaju na mjesto koje mogu samo sanjati jer kao i većina nemam novaca ni za osnovno, nadam se donaciji jer mi treba malo odmora i promjena sredine, ali sam svjesna da ono što mi je potrebno za nekoliko dana plavetnila mora i morskog zraka neću prikupiti i žao mi je što sama nisam uspjela ništa staviti na stranu sa svojom prirodom "posla", jer sam sretna što zahvaljujući dobrim ljudima skupim za hranu, a s druge strane više ne idem svaki dan jer su me od početka godine opsjele upale jedna za drugom.
Treba mi odmora ali hoću li uspjeti nisam sigurna jer sve je protiv mene, pa i ja sama.

vaša ja


ludilooooooooooooooo

Zašto nikada ne priznamo sebi i drugima da nam je teško, da smo sami, da nam je potreban iskreni razgovor, dobar prijatelj koji nas ne razumije jer je i njemu teško ali se trudi jer slušajući nas može bar malo pomoći sebi. Kako?Ovako, manje više sve nas muči besparica, gubitak posla u kojem smo davali sve od sebe, a sada nas ne trebaju više jer su shvatili da smo sposobniji od njih, da radimo što radimo bez prestanka, ne oni ne trebaju pametne radišne ljude jer s time dokazuju svoju nesposobnost, radišnom čovjeku lakše je dati otkaz no sebi. Zašto nikada ne priznamo da smo umorni od nepravde, da smo izgubili osjećaj bliskosti s drugima i sami sa sobom, da nemamo vremena šetati parkom i družiti se sami sa sobom ili s prirodom?
Pišem ovo, ali ne znam kome jer mene nitko ne razumije i neće me razumjeti jer dosta mu je njegovih problema, te su mu moja pitanja suvišna.
Što čekam, čemu se nadam? Ne, ne znam i nikada neću ni znati jer vrijeme prolazi i svi smo sami potpuno sami sa svojim problemima, koje maskama skrivamo jer pod maskom je bolje.
Moja iskrenost ništa ne znači nikome jer istina se treba sakriti, a ja to ne mogu i ne znam ...

Andrea

rubrika ludilo, koju stavljam pod humor jer te rubrike na popisu nema

Živjeti život, a voljeti ga iako je pun krivulja, klizavih puteva, a ima malo ravnine, nije lako, ali ga živimo i nadamo se boljem iako dani nemilosrdno odlaze i dolaze samo dani u kojima ne znamo kamo ni gdje, a još uvijek smo tu i nadamo se ljepšim danima.
Nadati se, ali moramo jer toliko toga još moramo napraviti ali kako... negdje nas čeka radost ali gdje moramo pronaći sami dalje hodajući krivudavom skliskom stazom života jer iako je teško vrijedi živjeti.

totalno ludilo


p.s.
danas sam provela ugodnih sat vremena u sa divnom osobom i hvala joj

Hladnoća prevladala, oblaci prekrili tople zrake sunca i tuga me obuzela zbog prošlosti koja se ne može vratiti jer sreća je otišla daleko od mene ne pitajući me da li ću bez nje moći dalje ići sa osmjehom na licu, sjajem u očima i ja više tu sreću nikada neću dostići, nikada više neću izgovoriti nekome VOLIM TE, TREBAM TE jer onoga koga trebam ne mogu i ne smijem imati.
Ima li se smisla nadati da će sreća jednom sama stići kada sam svoju sreću jednom sama otjerala od sebe jer nisam željela slušati srce nego sam slušala razum.
Sunca mi treba kao i većini jer ovo tmurno vrijeme stvara turobne misli ma koliko god se ja trudila misliti na svjetlije boje koje donose radost i osmijeh na moje umorno lice.

ANDREA

rubrika ludilo totalno