ZA SJEĆANJE

nedjelja , 31.03.2019.


Jednom kad ljubav
i sve ljubavi više ne budu dovoljne,
molim te, sjeti se mene.

Dopusti da ti pokažem
da još ima utjehe
kad i nade ponestane.

Dopusti mi da udahnem
sve te jecaje što žele da te prepolove
i pretvorim ih u uzdahe.

Ja mogu da progutam sve
najtamnije sjene i ispljunem
najljepše stihove.

Jednim nježnim dodirom
ružne snove da izmrvim u krijesnice
i pustim ih da lete,

a bol da istopim kao šećer
da kaplje na usne umorne...

Jednom kad ljubav
i sve ljubavi više ne budu dovoljne,
molim te, sjeti se mene...

>;')-->

SABRANA NEDJELA


Onamo kamo vodi te srce,
taj put nerijetko najteži jest
jer ondje ceste ne prolaze,
a pravila ne postoje,
jer ondje granice ne postoje
i nikad zapravo ne znaš
da li put prestaje
ili tek započinje.

Ako ipak onamo kreneš,
bolje ponesi u sebi sve svoje,
sve do posljednje nade i zadnje snage volje,
jer s vremenom
i svakim novim korakom,
jedna po jedna napustit će te.

Ostavit će te samog tamo gdje nema strukture,
da tvrdoglavo glavinjaš dalje,
tamo gdje svi putevi se izgube,
ostat ćeš sam, avet na kraju duge,
slijedeći zauvijek svoje osjećaje,
postat ćeš samo sjećanje
i osjećanje(osjećaj?) da je možda sve
ipak moglo biti bolje.

>;,)-->

POLJUBI ME AKO NE SMIJEŠ

subota , 30.03.2019.

Kad me jednom iskrižaju
sa crnom zemljom i crvenim cvijetom,
ispričat ću ti daškom proljetnog vjetra sve, baš sve o tome.

Tik prije no što sunce zađe za zadnje horizonte,
ondje, iza one posljednje planine koja nestaje,
tone u najdublje sinje more,

prije no što ti, draga, padneš svijetu u najljepše snove,
u njegove najdraže, apokaliptične noćne more.

Kad me jednom iskrižaju s praskozorjom, kamenom prašinom i mandragorinim korijenom,
zelenu travu tad obojit ću tvojom najdražom bojom:

bojom krvi ove jedine, crvene,
kao kad život smrti navlaš usne dotakne suhe, mrtve usne,
blijede i ispucale.

Nešto, negdje unutar tebe,
šaputat će ti otad pa zauvijek
kako pošao sam bilo gdje
za tvojim prvim i posljednjim,
za tvojim jedinim poljupcem.

>;,)-->

KMS

petak , 29.03.2019.



Dan prepun neke čudne, snažne energije,
zaustavit ćemo se na tren,
brojat ćemo mu minute i sekunde,
jednom kad nestane zauvijek,

kad rasprši se u statički elektricitet, u nostalgične, daleke poglede ispod oluje,
u osmijehe prepune sjete,
u maglovito sjećanje,

uz piće s malo leda i malo tuge,
zaustavit ćemo se na tren,
brojat ćemo sate, minute
i sekunde- kilometre
što prolaze između groma i munje.

Volim te, moje nebo oblačno,
nebo moje, crno i sivo,
oh, kako sam te jebeno volio...

>;')-->

Ničija Zemlja

ponedjeljak , 25.03.2019.


Nevjerovatno je,
stvarno,
da još diše
nakon četrdese+e cigarete.

Snažan je,
on i dalje osjeća,
razmišlja,
on i dalje ima nade
i nakon 40 godina.

Moćan je, iako teško ustaje,
umiva blijedo, ispijeno lice,
budeći se iza noćne more,
ah... mora (da) se nastavlja
i što se tu može?

On to može, žilav je,
izlazi opet na ulice ničije Zemlje,
ne tražeći ništa bolje...
neka bude što bude,
pa šta bude.

>;,)-->

ANARHRIST

nedjelja , 24.03.2019.


Ona ima drevan, vječan sjaj
u tim očima crnim,
nijanse najdublje noći,
daleki pogled poput jutra koje nikad neće doći.

Jedno veoma čudno, ali ipak poznato svjetlo, tinja tamo u uglovima,
gdje maskara je moje snove crnom suzom ulovila,

baš sinoć, oko ponoći,
to je mjesto gdje će mjesec u zoru propasti,
da umire tamo sve dok se ponovo ne rodi, baš kao i mi.

Ona ima strašnu ljubav koja preplaši čak i sunce,
ljubav u kojoj sam zaglavio, zabijen usred nje, poput strašila što
izgara iznutra.

Čuvar polja snova što prostire se pod drhtećim mi koljenima,
a tlo se trese tektonskim ritmom bez srca,
u ritmu njezinog dubokog disanja,

dok šapuće mi sasvim nježno
o najtežim stvarima,
njezine želje zapovijedaju vatrama što izgaraju u samoj duši njezinog strašila:

"Nastavi gorijeti, maleno strašilo moje,
samo nastavi, sasvim izgori,
a ja ću tad tvoj pepeo razmazati po svojoj koži...
i nestati."

>;,)-->

Vjeko

subota , 23.03.2019.

Pao je u dugačke sjene,
obračun s đavlom
točno u kasno poslijepodne!

Digao se u ponoć,
možda da proba opet,
pa živi mrtvaci ne umiru, ne krvare.

Ustao je, a nesiguran korak
vodi ga dolje, u groblje živih,
nigdje na vidiku svih onih svetih...

Mora da su se razbježali,
raspršili se u vječnosti noći, svi oni,
ovdje negdje, nigdje, gdje vladaju mrtvi...

On ne osjeća bitne stvari,
naučen da ne voli,
on, što postoji i ne postoji.

On ne govori,
i ako razgovara,
njegovi razgovori su nijemi, baš
kao crno- bijeli filmovi.

>;')-->

UTRKA S NOŽEVIMA

četvrtak , 21.03.2019.

Svijet se polagano ali sigurno vraćao u kameno doba. Zaslužili smo to. Otrovali smo zrak, zagadili vodu, zatrovali i spalili zemlju. Ubijali smo jedni druge oko bezvrijednog komada papira, mrzili, lagali smo, krali. Trošili ili zagađivali neobnovljive resurse kao da ne postoji sutra. Štovali smo vizije, bogove smrti, osvete i rata, izmišljena božanstva s nebesa, umjesto da smo poštivali Majku prirodu i sav život. Bili smo sebični i bahati i sad smo mrtvi. Ili umiremo, polagano ali sigurno.

Moja obitelj nekako je preživjela veliku zarazu. Možda smo bili imuni. No glad i žeđ ubrzo su uzele svoj danak.
Moje najmlađe, četverogodišnje djete, moj jedini sin, napustio je prokleti svijet prošli mjesec. Već prije njegove smrti, prevazišao sam sve točke tuge i očajanja koje živ čovjek može preživjeti, tako da, kad je umro, osjetio sam samo trenutno olakšanje, a zatim više ništa, jer ni sam više nisam bio živ, barem ne u pravom, odnosno negdašnjem smislu te riječi.
Sad sam preživjeli, svi mi, a osjećanjima tu nije mjesto, u preživljavanju u urbanoj divljini nakon kraja svijeta.

Isprva, bilo nas je tridesetero, preživjelih iz atomskog skloništa nakon što su Amerika i Sj. Korea započele i završile svoj jednodnevni treći svjetski rat. Sedmero smo ubrzo morali ubiti da oni ne ubiju nas, nakon što ih je zarazio mutirani virus ludila koji se rapidno proširio Europom nakon rata.
Tijela im još trunu ispred ulaza u atomsko sklonište, gdje smo ih iznijeli i ostavili, ako ih već do sad nisu rastrgali psi lutalice što sad u čoporima lunjaju gradom, ljudožderi podivljali od gladi.

Preživjeli smo tako mjesec dana pod zemljom, u skloništu, racionalizirajući ono malo što je svatko od nas nabrzaka uspio prikupiti na dan kad je finalni rat objavljen, a mi pobjegli u sklonište. Ubrzo nas je glad i prijetnja žeđi počela pogađati, te bijasmo primorani napustiti sklonište i strvinariti po okolnim zgradama. Imali smo nešto malo vatrenog oružja, par automatskih pištolja i stari AK- 47, ali municija se ubrzo potrošila na sukobe sa zaraženima i čoporima podivljalih pasa. Pritom smo izgubili još osmero ljudi. Dvoje su zaklali psi, petero su rastrgale su golim rukama bande zaraženih, netom nakon što smo ostali bez municije, a zadnji, osmi, podlegao je zagnojenim ranama od ugriza pasa. Nismo mogli slušati njegovo buncanje izmješano s jaucima od boli, te smo mu odlučili sami skratiti muke. Izvlačili smo slamku da odlučimo tko će ga ubiti.
Udavio sam ga rukama. U tom trenu nadišao sam zadnje granice tuge i očaja. Postao sam, svjesno, nečovjek.

Tad smo shvatili da je grad postao preopasan, te da bi bilo bolje da se uputimo van, u divljinu, barem u ruralna područja ili šumu, možda ćemo tamo imati šanse. Možda tamo još ima šanse pronaći nešto hrane, u obliku nezaražene stoke ili peradi, ili barem pokoji vrt s povrćem. Svjesni da su šanse za to male, no barem je postojala nekakva nada, koja nam je tad bila prijeko potrebna. Također smo računali da ćemo tako izbjeći bande zaraženih, koje su svakog dana postajale sve brojnije i agresivnije.

Izašli smo iz skloništa prije zore, naoružani samo s noževima i dvije sjekire, petnaestero nas naguranih u dva automobila, devet odraslih i petero djece, od kojih je najstarije djete imalo 12 godina.
Odlučili smo krenuti prema jugu, s morem kao zadatim ciljem, te pročešljati svako selo na koje usput naiđemo, ne bi li prikupili bilo kakve namirnice.

>;,)-->

(Nastavlja se... možda)

GOLEM (nariječje prašine)

srijeda , 20.03.2019.

Budiš se s oštrim, teškim, hladnim kamenom što se kotrlja i zveči ti u grudima, a drugi kamen je izmrvljen od pritiska, zamalo do granice da postane ludo sjajan dijamant u tvojoj glavi; i treći kamen, ondje gdje sunce ne sija, ali taj je kipuće vruć, više vruća vatrena masa nego kamen, nešto poput svježeg vulkanskog kamena u formiranju, negdje dolje, između bedara, njegovi ostatci kaplju ti na testise, niz noge, cure sve do čmara.

Budeći se s prašinom u ustima, suh okus fino izmrvljenog pijeska na jeziku i nepcu. Ostavlja okus asteroida, popraćen sumpornim mirisom sa nebesa...

A tad, odjednom, sve pred tobom postaje bistrije, postaje svjetlije, na jedan kratak tren više nema tamnih mjesta, nigdje nema čak ni sjene u koju bi se mogao sakriti, sve na ovom lebdećem svemirskom kamenčiću kojeg nazivamo majkom Zemljom, otkriveno je, sve vidiš, miljama daleko, kao da si jedan od divova koji su nekad kročili Zemljom, kao da si Atlas što nosi Zemlju u naručju i sunce u pogledu.

Kakav je to osjećaj? Osjećaš da je taj vječni strah također i ljubav.
Kakav je to osjećaj, pitaš se? Pa, kao da panika postaje nirvana.

Stvarno, kakav je to osjećaj?
Osjećaš se kao tik poslije kataklizmičkog potresa, iznad 8 po richterovoj lijestvici, onaj djelić sekunde, tik prije nego što shvatiš da si preživio i da si jedini preživjeli.

To je kombinacija osjećaja moći i slabosti, izmješanih zajedno kao jedan, djelić sekunde snage da osvojiš, pokoriš sve prepuštanjem svemu.

A tad, iznenada, nešto, negdje, bez glasa i lica, vrisne: "ŽIV SAM!"

...Pa, nešto jest... živo... i osjeća... i razmišlja.

>;')-->


GOLEM (the language of dust)

Waking up with a sharp, cold, heavy stone rumbling and rattling inside your chest, and one stone crushed by pressure, almost to a point of it becoming a crazy shiny diamond, inside your head; and the third stone, the one hidden from the sun, yet steaming hot, a fast melting firemass, almost like a fresh volcanic rock in the making, somewhere down there, between my tighs, its leftowers dripping down on my testicles, legs and down the ass crack.

Waking up with dust in your mouth, a dry taste of fine grinded sand upon the tongue. An asteroid aftertaste, followed by a heavenly sulphor smell...

And then, everything brightens, it all lights up, for a brief moment, and there are no dark spots, no shadows anywhere to hide in, as if you are one of the giants that once walked the Earth, as if you are Athlas, carrying the sun in your gaze, everything becomes revealed to you upon this floating space rock we call Mother Earth.

How does it feel? Feels like that eternal fear is also the love.
How does it feel? Panic becomes nirvana.

So how does it really feel?

It feels like an earthquakes aftermath, above 8 on the Richter scale, that moment just before you realise you've somehow survived it, and you are the sole survivor.

Its a feeling of power and weakness, combined together as one, a split second of strength to become a conqueror of everything you see and feel, by surrendering to it.

And then suddenly, something, somewhere, without a face or voice screams: "I'M ALIVE!"

... Well, something is... alive. And it feels, it thinks.

>;')-->

PRVI SLOBODNI GRAD EUROPSKE UNIJE

THE FIRST FREE CITY OF EUROPEAN UNION

I'm thinking of starting a referendum for detaching the city of Zagreb from republic of Croatia, so it may became the first, the original free city of European union, therefore independant of any country except Europe itself, especially independant of any current tragicomical, neonazi, incompetent and corrupt so called countries of balkan region.

PRVI SLOBODNI GRAD EUROPSKE UNIJE

Razmišljam da pokrenem referendum za odvajanje grada Zagreba od republike Hrvatske, te da Zagreb tako postane prvi, originalni slobodni grad Europske unije, dakle neovisan o bilo kojoj državi osim Europi, a pogotovo bilo kojoj od ovih neonacističkih, nekompetentnih, korumpiranih tragisprdnji od trenutnih zemalja balkanske regije.

>;,)-->

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.