UTRKA S NOŽEVIMA

Svijet se polagano ali sigurno vraćao u kameno doba. Zaslužili smo to. Otrovali smo zrak, zagadili vodu, zatrovali i spalili zemlju. Ubijali smo jedni druge oko bezvrijednog komada papira, mrzili, lagali smo, krali. Trošili ili zagađivali neobnovljive resurse kao da ne postoji sutra. Štovali smo vizije, bogove smrti, osvete i rata, izmišljena božanstva s nebesa, umjesto da smo poštivali Majku prirodu i sav život. Bili smo sebični i bahati i sad smo mrtvi. Ili umiremo, polagano ali sigurno.

Moja obitelj nekako je preživjela veliku zarazu. Možda smo bili imuni. No glad i žeđ ubrzo su uzele svoj danak.
Moje najmlađe, četverogodišnje djete, moj jedini sin, napustio je prokleti svijet prošli mjesec. Već prije njegove smrti, prevazišao sam sve točke tuge i očajanja koje živ čovjek može preživjeti, tako da, kad je umro, osjetio sam samo trenutno olakšanje, a zatim više ništa, jer ni sam više nisam bio živ, barem ne u pravom, odnosno negdašnjem smislu te riječi.
Sad sam preživjeli, svi mi, a osjećanjima tu nije mjesto, u preživljavanju u urbanoj divljini nakon kraja svijeta.

Isprva, bilo nas je tridesetero, preživjelih iz atomskog skloništa nakon što su Amerika i Sj. Korea započele i završile svoj jednodnevni treći svjetski rat. Sedmero smo ubrzo morali ubiti da oni ne ubiju nas, nakon što ih je zarazio mutirani virus ludila koji se rapidno proširio Europom nakon rata.
Tijela im još trunu ispred ulaza u atomsko sklonište, gdje smo ih iznijeli i ostavili, ako ih već do sad nisu rastrgali psi lutalice što sad u čoporima lunjaju gradom, ljudožderi podivljali od gladi.

Preživjeli smo tako mjesec dana pod zemljom, u skloništu, racionalizirajući ono malo što je svatko od nas nabrzaka uspio prikupiti na dan kad je finalni rat objavljen, a mi pobjegli u sklonište. Ubrzo nas je glad i prijetnja žeđi počela pogađati, te bijasmo primorani napustiti sklonište i strvinariti po okolnim zgradama. Imali smo nešto malo vatrenog oružja, par automatskih pištolja i stari AK- 47, ali municija se ubrzo potrošila na sukobe sa zaraženima i čoporima podivljalih pasa. Pritom smo izgubili još osmero ljudi. Dvoje su zaklali psi, petero su rastrgale su golim rukama bande zaraženih, netom nakon što smo ostali bez municije, a zadnji, osmi, podlegao je zagnojenim ranama od ugriza pasa. Nismo mogli slušati njegovo buncanje izmješano s jaucima od boli, te smo mu odlučili sami skratiti muke. Izvlačili smo slamku da odlučimo tko će ga ubiti.
Udavio sam ga rukama. U tom trenu nadišao sam zadnje granice tuge i očaja. Postao sam, svjesno, nečovjek.

Tad smo shvatili da je grad postao preopasan, te da bi bilo bolje da se uputimo van, u divljinu, barem u ruralna područja ili šumu, možda ćemo tamo imati šanse. Možda tamo još ima šanse pronaći nešto hrane, u obliku nezaražene stoke ili peradi, ili barem pokoji vrt s povrćem. Svjesni da su šanse za to male, no barem je postojala nekakva nada, koja nam je tad bila prijeko potrebna. Također smo računali da ćemo tako izbjeći bande zaraženih, koje su svakog dana postajale sve brojnije i agresivnije.

Izašli smo iz skloništa prije zore, naoružani samo s noževima i dvije sjekire, petnaestero nas naguranih u dva automobila, devet odraslih i petero djece, od kojih je najstarije djete imalo 12 godina.
Odlučili smo krenuti prema jugu, s morem kao zadatim ciljem, te pročešljati svako selo na koje usput naiđemo, ne bi li prikupili bilo kakve namirnice.

>;,)-->

(Nastavlja se... možda)