Ona ima drevan, vječan sjaj
u tim očima crnim,
nijanse najdublje noći,
daleki pogled poput jutra koje nikad neće doći.
Jedno veoma čudno, ali ipak poznato svjetlo, tinja tamo u uglovima,
gdje maskara je moje snove crnom suzom ulovila,
baš sinoć, oko ponoći,
to je mjesto gdje će mjesec u zoru propasti,
da umire tamo sve dok se ponovo ne rodi, baš kao i mi.
Ona ima strašnu ljubav koja preplaši čak i sunce,
ljubav u kojoj sam zaglavio, zabijen usred nje, poput strašila što
izgara iznutra.
Čuvar polja snova što prostire se pod drhtećim mi koljenima,
a tlo se trese tektonskim ritmom bez srca,
u ritmu njezinog dubokog disanja,
dok šapuće mi sasvim nježno
o najtežim stvarima,
njezine želje zapovijedaju vatrama što izgaraju u samoj duši njezinog strašila:
"Nastavi gorijeti, maleno strašilo moje,
samo nastavi, sasvim izgori,
a ja ću tad tvoj pepeo razmazati po svojoj koži...
i nestati."
>;,)-->
Post je objavljen 24.03.2019. u 10:00 sati.