ANARHRIST

nedjelja , 24.03.2019.


Ona ima drevan, vječan sjaj
u tim očima crnim,
nijanse najdublje noći,
daleki pogled poput jutra koje nikad neće doći.

Jedno veoma čudno, ali ipak poznato svjetlo, tinja tamo u uglovima,
gdje maskara je moje snove crnom suzom ulovila,

baš sinoć, oko ponoći,
to je mjesto gdje će mjesec u zoru propasti,
da umire tamo sve dok se ponovo ne rodi, baš kao i mi.

Ona ima strašnu ljubav koja preplaši čak i sunce,
ljubav u kojoj sam zaglavio, zabijen usred nje, poput strašila što
izgara iznutra.

Čuvar polja snova što prostire se pod drhtećim mi koljenima,
a tlo se trese tektonskim ritmom bez srca,
u ritmu njezinog dubokog disanja,

dok šapuće mi sasvim nježno
o najtežim stvarima,
njezine želje zapovijedaju vatrama što izgaraju u samoj duši njezinog strašila:

"Nastavi gorijeti, maleno strašilo moje,
samo nastavi, sasvim izgori,
a ja ću tad tvoj pepeo razmazati po svojoj koži...
i nestati."

>;,)-->

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.