Ana Banana

23 studeni

"Studiram pi*ku materinu!"

Vozim se neku večer busom, a nasuprot mene sjedi grupa studenata i studentica. Na prvoj su godini, kako sam uspjela razumjeti iz razgovora, i svi su došli studirati u Split iz drugih krajeva Hrvatske ili iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Komentiraju studentski život: izlaske, nova poznanstva, predmete, profesore i organizaciju fakulteta. U biti je to standardan razgovor kakav vode brucoši kad tek krenu na fakultet. Uglavnom su još skroz zbunjeni, ali su u pravilu sretni što su tu, što su dobili priliku otkriti sve čari studentskog života (ne mislim na dio s predavanjima i ispitima). Profesorima su već dodijeljeni razni nadimci, neki i ne tako simpatični i već je panika jer se približavaju prvi kolokviji (čujem dozu ponosa dok izgovaraju ovu značajnu riječ). Na kraju razgovora jedna od studentica izvlači nekakav zaključak svega što je rečeno govoreći: „Studiran pi*ku materinu! Ja sam po pričama mislima da će to studiranje bit neka teška filozofija, da ću se satrat i da neću noćima spavat, a ja još nisan ni skripte nabavila, a kako mi se čini, neće mi ni trebat.“

Malo me zatekla svojim stavom i izborom riječi kojima samo dokazuje kako doista misli to što kaže. Još me više zateklo kad sam malo promislila o tome i shvatila kako se u potpunosti slažem s njom. Na što nam se svodi studiranje? Koliko ustvari naučimo u tih 3, 5, 6 godina? Koliko smo na koncu spremni za pravi posao? Bojim se, vrlo malo.

Jedini cilj studenta je položiti ispit. Reći ćete- što bi trebao biti cilj nego položiti ispite, ali vrlo rijetko stanje u indeksu ima realne veze sa znanjem kojega osoba ima iz nekog kolegija. Naime, položiti neke ispite je mačji kašalj. Ja sam, recimo, jedan ispit s prve godine spremala čitava dva sata, s pauzama za hranjenje i položila ga s odličnim. Ne ponosim se, ali nemam pojma koja je točno bila problematika tog kolegija. Neke sam i prepisala, dobila solidnu ocjenu i nastavila sa studijem kao da nikada te predmete nisam ni slušala. S druge pak strane, postoje i oni predmeti za koje morate prolijevati krv, znoj i suze da biste ih položili. Obično je riječ o nekakvim bolesnim profesorima koji svoje osobne frustracije liječe na studentima ili se naprosto vole igrati boga. Postoje i oni ostali, manjina koja želi raditi ono što im je u opisu posla i zapravo nešto podučiti svoje studente. S takvim čudom sam se susrela možda dva puta u životu i hvala na tome.

Kad se sve zbroji, studiranje se uglavnom svodi na listanje skripti koju noć pred ispit, nabavljanje pitanja sa prošlogodišnjeg ispita (profesori su prilično nemaštoviti pa im se ista pitanja godinama ponavljaju) i sastavljanje šalabahtera. Daj mi 2 i pusti me na miru. Nekada mi je to još i odgovaralo, a onda sam, valjda, počela odrastati. Kao buduća profesorica hrvatskog i jednog stranog jezika, umirem od straha pred budućnosti. Što da ja kažem učenicima? Koje znanje da im ja prenesem? Ono što su me učili na faksu teško da će mi trebati kad jednom dobijem posao u srednjoj školi, o osnovnoj da ne govorim. S hrvatskim jezikom još ću se i snaći, ali strani jezik je katastrofa. Naime, profesori su zaostali u nekim starim vremenima pa im se predavanja uglavnom svode na – predavanja. Oni govore, mi šutimo i pravimo se da slušamo. Rijetko se od nas traži bilo kakav oblik izražavanja. Ne znam kojim bismo tehnikama onda trebala savladati jezik? Možda da si upalimo CD prije spavanja i nadamo se da će nam sve ući u glavu. Ili da stavimo knjigu pod jastuk? O organiziranju nekakvih putovanja nema ni govora. Tko je vidio učiti jezik u sredini u kojoj se on inače govori, sačuvaj Bože.

Naravno, žuganje je uvijek opcija, ali ne vodi nikamo. Osim možda u depresiju, ali tamo nitko ne želi stići. Stoga je najbolje odlučiti se varijantu „sam svoj majstor“. U obrazovni sustav više ne polažem nade. Ma čak i da se sustav nekim čudom sredi, vjerojatno bi profesori opet radili po svome (kao što je i sada slučaj sa bolonjskim procesom – postoji samo u teoriji). Srećom, znanje je danas lako dostupno. Tko hoće, brzo i iz topline vlastitog doma, a uz pomoć interneta i televizije (emisija i dokumentaraca, ne Sulejmana i Seke) može mnogo toga naučiti. A volontirajući može steći brojne vještine i poznanstva.

Dobivanje diplome samo je jedna od formi koju je potrebno zadovoljiti jer kod nas o dobivanju posla ne možeš ni sanjati dok ne dobiješ famozni komad papira. A znanje i sposobnost trebali bismo tražiti sami.

Studirati za ocjene, učiti za sebe. I jednog dana uspješno i bez srama raditi svoj posao.

Komentiraj (11) / Isprintaj

22 studeni

21. stoljeće

Ili stoljeće u kojem umire novinarstvo.

Koju god novinu da otvorite u današnje vrijeme, ako ih otvarate s ciljem da biste se informirali o novostima u zemlji i svijetu, uglavnom ćete ostati razočarani. Svijet se vrti oko takozvanih celebrityja – tko s kime spava, tko koliko zarađuje, tko ima nove sise ili nešto slično, od velike važnosti. Ako se ipak piše o onim, za život relevantnim, događajima, vijesti su uglavnom loše – nema posla, firme u stečaju ili je netko stradao. A i te su vijesti nerijetko napisane više kao provokacija, nego sa dozom objektivnosti koje bi zapravo trebale imati.

Onda su prije nekih mjesec dana po gradu osvanuli ljubičasti plakati, veličanstveno najavljujući novu dnevnu tiskovinu – 21. stoljeće. Novine koje se okreću budućnosti i koje nisu pisane ni za Milanovića ni za Karamarka. Na marketingu, doista, svaka čast! Vjerujem da su dobili pažnju velikog dijela populacije i da su ljudi s nestrpljenjem očekivali današnji dan. Tresla se brda rodio se miš.

Čim sam izašla iz kuće otišla sam do prve trafike, pružila teti 5 kn i ostala potpuno razočarana. Na naslovnici vijest:„Ponovno u zagrljaju“, priča o Bošku Balabanu i njegovoj odabranici. Kao da me netko zalio hladnom vodom. I to je dakle, glavna vijest? Ono najvažnije i najzanimljivije što se dogodilo? A onda još i ispovijest Maria Mandžukića i broj zahoda u vili popularnog (ali već lagano nezanimljivog) fra Šime. Puno buke ni za što, bogatiji smo za još jedne novine koje serviraju žutilo. Kao da toga već nemamo i previše.

Jedan korak koji mi je potpuno nelogičan za današnje vrijeme je da online izdanje još nije u funkciji. Postojat će, u pripremi je, ali na prvi dan izlaska novina još nije aktivno. A direktor istih je u jednom inetvjuu izjavio kako im je cilj komunikacija s „urbanom populacijom“. Očito je već došlo do neke pogreške u komunikaciji jer bi dotični gospodin trebao znati da ti „urbani“ većinom vijesti čitaju sa smartphoneova i iPadova. Malo tko će otići do trafike kupiti tiskano izdanje. Tome u prilog dovoljno govori činjenica da je na prvi dan izlaska, novina bilo za kupiti oko jedanaest sati. Možda žele vratiti u modu čitanje „pravih“ novina umjesto portala, ali mislim da će im za to trebati puuuuuno zanimljivije priče.

Nadam se samo da im uzor nisu bila 24sata – prošlogodišnje najčitanije novine jer bi to bilo tužno. Usput, što se tiče toga „najčitanije“, odnosno „najprodavanije“, čujem da ih mnogo turista kupuje za zamatanje suvenira jer su najjeftinije.

No, početci su teški. Pogotovo za novine, u ovo vrijeme kada ih mnogo propada. Možda će se situacija uskoro popraviti. Ako misle opstati – situacija se treba popraviti. Neka se samo pridržavaju svih parola koje su ispisali na svojim plakatima. Sita sam tračeva i želim jednom u novinama pročitati informaciju, korisnu informaciju bez suvišnih komentara i provokacija. Sigurno nisam jedina.

Pa zašto onda sve novine i portali zaboravljaju da su tu prvenstveno da nas informiraju – jasno i objektivno, bez iznošenja osobnih stavova, koliko god vjerovali u njihovu ispravnost?

Komentiraj (2) / Isprintaj

13 studeni

Shopping-ciklus potrošačkog društva

Ulazim sinoć u City Center One i odmah na vratima dobijem Božićnu pljusku. Tek smo na polovici studenog, a već nam se sa polica trgovina smiješe figurice Djeda Božićnjaka, već se prodaju ukrasi za bor i božićni slatkiši. Kao da sam upala u neki drugi svijet. Rekli bih, u bajku, da ne znam da se iza cijele priče ne krije nečija (bolesna) želja za profitom. Kad sam bila dijete, Božić bi se počeo "osjećati" negdje polovicom prosinca, iza sv. Nikole i sv. Luce, koji tjedan prije samog blagdana. Danas, do 25.12. naprosto otupim na sav sjaj oko sebe. A nekoć mi je to bio najdraži blagdan, središnji dan u čitavoj godini. Sad je samo početak nekakvog kapitalističkog ciklusa koji nema za cilj širiti radost blagdana već profitirati i to igrajući na kartu emocije (Pa kako ćete odoljeti kupiti čokoladnog Djeda Mraza svome djetetu. Kakav ste vi to roditelj?).

A onda će se iza Tri kralja svi ukrasi povući sa polica. Kako kasa ne bi patila, isti dan na njihovo mjesto dolaze maske za maškare. Ali ne rade to poslodavci samo radi sebe, to je za dobrobit društvene zajednice – važno je pripremiti pokladnu masku na vrijeme.
U veljači sreći nema kraja jer je tu još jedan, za Hrvatsku vrlo važan dan, Valentinovo. Pokažite osobi koju volite Vašu ljubav tako što ćete kupiti bombonijeru u obliku srca ili plišanog medvjedića, ovoga put samo za vas na akciji, za samo 34.99! Možete se svađati i mrziti čitavu godinu, ali za Valentinovo se ljubite i darujte. Samo loš momak neće curi za Valentinovo pokloniti crvenu ružu i plišanu igračku. "Nemojte kriviti nas kad vas cura ostavi. Mi, vaše drage trgovine i trgovački lanci, učinili smo sve što je u našoj moći da svojoj najdražoj donesete materijalan dokaz (kvalitetan, ali vrlo povoljan!) vaše beskonačne ljubavi.

Zatim slijedi korizma – vrijeme skromnosti, odricanja, iščekivanja i pripreme za Uskrs. Trgovine zanemaruju prve tri stavke, ali zato revno rade na pripremi za nadolazeći blagdan. Ne, naravno, na duhovnoj pripremi, već materijalnoj. Uskrs nije Uskrs bez pisanica, čokoladnih jaja, pilića (onih ukrasnih, ali u posljednje vrijeme i onih živih, mada to nije najsretniji naziv jer njihov život u velikom broju slučaja završava po Uskrsu) i uskrsnih zečeva. Na stranu stavimo vaše vjersko opredjeljenje, Uskrs je u Hrvatskoj tradicionalno blagdan za kojega se veže odlazak na misu, ukrašavanje pisanica i pravljenje sirnica. Sve je to jednostavno dio običaja. Običaja koji danas, pod utjecajem velike Amerike, padaju u vodu. Sada je uskrsni zeko simbol Uskrsa. Lakše ga je, valjda, prodati od figurice uskrslog Isusa Krista.

Sljedeći dio ciklusa je – ljeto. Ono kalendarski započinje 21. lipnja, ali u tom se slučaju javlja preveliki vremenski odmak od uskrsnog shoppinga . Kako je vrijeme novac, bogovi kapitalizma odlučili su da se ljeto na policama trgovina servira nešto ranije. Tri do pet dana nakon Uskrsa. Odjednom je sve puno igračaka za plažu, koluta, rukavića, štramaca/dušeka/luftića, šatora za plažu (novi trend na hrvatskim plažama), kupaćih kostima, ručnika,... Nema čega nema. Požurite, nemojte ljeto dočekati nespremni i, ne daj Bože, u prošlogodišnjem "badiću"!

Ciklus se nastavlja početkom školske godine. Bilježnice, olovke, flomasteri, tempere, mape, knjige i ostali školski pribor. I ono najbitnije – torbe i pernice. Ja sam nosila jednu torbu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, drugu od petog do osmog. I nije bilo ni govora o kupnji nove torbe dok se stara ne pokida. Danas djeca prate modu. Hello Kitty je,ono, "totalno last year", ove godine nosi se Winx! Zadržavanje stare torbe nije opcija.

Posljednja faza u potrošačkom ciklusu su Svi sveti i Dušni dan. I za ove dane koji bi, po mome mišljenju, trebali biti obilježeni intimno i u tišini, nametnuta je potrošačka groznica: na svakom koraku prodaju se lampioni svih boja, veličina i oblika i sve vrvi od krizantema. Pravila su jednostavna: Tko nema dovoljno svijeća i cvijeća na grobu sigurno za života nije bio omiljen.

I tako trošimo i trošimo i trošimo... Naravno, uvijek imamo dobar razlog za to. Nije bitno što zato upadamo u minuse i što si, možda, zbog novih božićnih ukrasa (oni lanjski su démodé) nećemo moći priuštiti hranu ili gorivo. Ako nešto stoji na polici u trgovini i svi to kupuju, onda valjda svi to moramo i imati.

Podliježemo pravilima zapadnog društva, iako je ono ponekad daleko od naših običaja. Stvaramo novu tradiciju dok kao ovce čekamo red na blagajni, a trgovci zadovoljno trljaju ruke zbog lako zarađenog novca.

Komentiraj (0) / Isprintaj

09 studeni

Alkohol ubija… Znamo, o znamo da alkohol škodi…

Zovem se Ivan. Imam 24 godine. Student sam, uglavnom uspješan. Još me godina dana dijeli od diplome. Bez lažne skromonosti – zgodan sam! I žene me vole. Volim i ja njih. Na prvi pogled, sretan sam. Život mi je lijep i jednostavan. Ako pogledate bolje, stvar je malo drugačija. Da, smijem se. Dijelim komplimente. Pričam viceve. Flertujem. Sve je to maska. Pogledajte moje oči. One su tužne. U njima se vidi – ubio sam prijatelja.

Petak navečer. Devet i trideset. Još pola sata i krećem u provod. Kikiju je rođendan i to se treba dostojno proslaviti. Kiki je inače moj najbolji prijatelj, već deset godina. Čovjek je malo sramežljiv, uštogljen pa sam mu za rođendan uzeo bocu Jack Danielsa. Nek’ se čovjek malo opusti. Čak sam mu pristao biti dežuran taksist. Sve za prijatelja. Uostalom, ne treba mi alkohol. Već ću se ja zabaviti. Ionako je petak dan za metak. Prije odlaska bacam status na fejs – nešto smiješno, ali dovoljno patetično. Cure to vole. A ja trebam nešto kresnut’ večeras. I naravno, spomenuti na kraju lokaciju večerašnjeg provoda. Pa će se neka već pojaviti.

Prije odlaska, bacam još jedan pogled na fejs. Opa, lajkovi su tu. Bit’ će nešto.

Sjedam u svoj autić, Kiki je već nervozan jer kasnim. Rekao sam vam, tip je uštogljen. Nema veze, nije to ništa što malo alkohola neće riješiti. Kupim i ostatak ekipe, Franu i Josipa, i parkiram pred klubom. Njih trojica su već na putu popili pola Jacka. Srećom, alkohola ne manjka. Iako me nagovaraju da im se pridružim, odbijam. Samo palim cigaretu za cigaretom. Postupno, nisam više u stanju pratiti njihove priče. Je*i ga!, nije lako biti trijezan među pijanima! Da mi je sadašnje iskustvo, postupio bih pametnije. Ne bih popustio. Ali bio sam glup. I proklinjem trenutak kada sam prihvatio čašu koju mi je Josip ponudio: „Ajde, ne budi pi***! Prijatelj ti slavi rođendan, a ti glumiš.“

Prva, druga, treća… Okej- mislio sam- ostavit ću auto tu dok se ne otrijeznim, snaći ću se za prijevoz doma. Plan je zvučao skroz dobro. Malo ću se opustiti. Samo to. Pa ne mogu biti partibrejker. Čak se i Kiki potpuno opustio. Pojačava glazbu, pjeva (bolje reći vrišti bezveze) i navaljuje da napokon uđemo u klub.

Unutra je, naravno vruće. Popit ću koje pivce samo da ne dehidriram. I to je to. Možda se otrijeznim dok se momci odluče za odlazak kući. Već su sva trojica zbarila nešto. Imam sigurno dva sata da doođem k sebi. Mogu ja to.

O-o. Eno Nje. Od svih mjesta, baš je našla gdje će doći. Možemo se zavaravati da se igramo sa ženama, ali uvijek postoji ona jedna koja ti ruši tlo pod nogama. Samo, kako joj prići? Jer da, baš ispred nje, ja postajem totalni kreten. Ne znam što reći, kako reći. Užas. Ne bih smio, ali to je ONA – popit’ ću još koju „brzu“ da me inspirira. Ne pomaže.

Sedma, osma, … pitajbogakoja… Ona izlazi. Povlačim Kikija za sobom. Ako je u meni postojalo još zrno zdravog razuma, sada ga više nema. Sve za Nju. Sjedam u auto (Kiki je prepijan da mi drži prodike – odlično) i trubim joj: „Alo, curo, trebaš prijevoz?“ Ona me ignorira. Ja bih možda i odustao, ali Jack u meni se ne da. „A, kad sam već u autu, idem doma. ‘Ko će se sad mislit’ za prijevoz.“

Budala! Uspio sam voziti čitavih sedam minuta. Na semaforu je bilo crveno. Nisam vidio. Sjećam se samo da sam se probudio u bolnici. Slomio sam nogu, zaradio par modrica. Bog čuva budale. A Kiki, u komi je. Još uvijek. Ni dandanas ne mogu pogledati njegove roditelje u oči. Ne mogu ni sam sebi pogledati u oči. Mrzim alkohol. Mrzim sebe. Uništio sam toliko života zbog nepromišljenosti. Zbog straha da ne ispadnem „manje muško“. Zbog uvjerenja da će mi alkohol dati hrabrost i šarm. Budala!

Da, živim normalan život. Na prvi pogled je sve divno. Ali, alkohol mi je ubio najboljeg prijatelja.

* Jedan stariji tekst, napisala sam ga za S4S portal.

Komentiraj (3) / Isprintaj

07 studeni

Žrtve splitskog đira

Žene u Splitu su "najlipše žene na svitu", to se zna. A ni muškarci nisu za bacit. Dovoljno je prošetati rivom da se uvjerite u ove tvrdnje. To je splitska modna pista, svi šetaju ili piju kavu u svojim najboljim izdanjima - u novoj (markiranoj) odjeći, s novim sunčanim naočalama (koje su obavezan detalj bilo sunce, bila kiša), u novim cipelama,... Jer, osim što je gušt popit' kavu i popričati s prijateljima, važno je biti viđen. Svi se žele pokazati, istaknuti se, biti primijećeni. Ironično, u svoj toj želji da budu drugačiji i zanimljivi – svi su jednaki.

Dok sam bila u Italiji, jedna me gospođa, koja je načula da sam iz Splita, upitala: A to je onaj grad u kojem su svi uvijek dotjerani? Da, to je taj. Nije dovoljno pouzdati se samo u gene i majku prirodu; ovdje se radi na ljepoti, lijep si onoliko koliko uložiš u sebe. A to ulaganje u sebe traži vremena – zato se jutarnja kava pije u podne. I zato ljudi (uglavnom žene, ali u posljednje vrijeme sve više i muškarci) kasne. Ali im se to i oprašta. Kako i ne bi?

No, vratimo se na spomenutu jednakost. Ako malo pažljivije pogledate svo to šarenilo i kreacije, shvatit će je da situacija nije ni blizu originalna ili maštovita kako vam se čini. Svaka žena ima 'UGGsice' ili bijele starke, velike sunčane naočale (obavezno dizajnerske, nikako falše), torbu i body (onaj ljetni, bez naramenica) iz Bershke, sako iz Zare, rebe iz Diesela. I sve se to kombinira na isti način, eventualno u drugoj boji. Tu su naravno i nezaobilazni modni dodaci – naušnice, prstenje i ogrlice, uvijek dovoljno veliki da se primijete ukoliko ih netko odluči zabilježiti fotoaparatom (a to je česta praksa i jedan od bitnijih razloga zašto se uopće ide na rivu). Nisu samo žene podložne praćenju modnog trenda, pridružuje im se i sve veći broj muškaraca. Ovdje svi žele biti zvijezde. Sportaši i pripadnici Torcide uglavnom su uvijek u sportskoj odjeći (Nikad rebe uvik tuta 1950!), a nezaobilazni galebovi (uglavnom samoprozvani galebovi jer oni pravi su izumrla vrsta, žene su sada te koje trebaju prilaziti muškarcima, kao na popularnoj reklami za pivo) se prepoznaju na kilometar po košuljama, uskim majicama i šoksama. Da u društvu nisu poznati kao galebovi, vjerojatno bi ih ljudi zvali maminim sinovima. Ali to je sada in. Naravno, valja uzeti u obzir da u Splitu i nemaš neki izbor prilikom kupnje odjeće jer se uglavnom sve svodi na 4 trgovine. Ali, malo mašte u kombiniranju (čast iznimkama) ne i škodilo.

A što se krije iza ljepote fasade ili iza maske? Teško je reći i ne bi trebalo generalizirati. Međutim, ako sjednete na kavu u Splitu i malo poslušate razgovore ljudi oko sebe (gdje god sjeli na kavu, bit će ljudi oko vas), vidjet ćete da se život uglavnom, nažalost, svodi upravo na masku – izgledati što bolje i to svima pokazati. Čut ćete i kritike na račun života u Dalmaciji i Hrvatskoj općenito: nema posla, nema novca, gorivo poskupljuje, kruh također. Ukratko, za život se nema, za kavu, cigarete i nove cipele se, nekako, ima. I nije toliko važno što možda nemate posao ili nikako ne uspijevate završiti školu, već je najvažnije da to uspješno sakrijete. Ako već gazimo po govnima (da oprostite), barem ćemo gaziti u lijepim cipelama.

Pobrkali smo vrijednosti. Nemam ništa protiv šminke i lijepe odjeće, dapače, ali zašto ostajemo samo na tome? A ako već ostajemo samo na tome, zašto smo i u tome neoriginalni i podložni utjecaju mase? Dalmatinci su poznati po svome 'ko mi šta može stavu i po dišpetu (iliti inatu – 'neću onako kako mi kažu, nego ću onako kako JA oću'), ali čini se da to danas stoji samo u teoriji. U praksi svi misle isto (a kad svi misle isto, nitko ne misli mnogo) i svi izgledaju isto. Možda se zapravo boje istaknuti? Nameće se zaključak da zapravo nije cilj svakodnevnog višesatnog sređivanja biti primijećen, nego upravo suprotno – utopi se u masi, budi prihvaćen, glasno govori ono što ljudi žele čuti, ono što misliš (ako misliš, mada, bilo bi ti bolje da to uopće ne radiš), zadrži za sebe da te ljudi ne bi čudno gledali, žugaj protiv svih i svega, ali ne mjenjaj ništa. I nauči uživati u tome!

Komentiraj (14) / Isprintaj

03 studeni

Muke po birokraciji

Posljednji dani u Hrvatskoj u znaku su posjeta američke državne tajnice Hillary Clinton. Žena nas je počastila svojim dolaskom da nam čestita na skorom ulasku u Europsku uniju i pohvali pozitivne gospodarske mjere koje vlast poduzima (nemam pojma koje su to). Između pohvala, priča o Hrvatskoj kao zemlji u kojoj teče med i mlijeko i najava o budućoj suradnji nakon koje će biti još medenije u Lijepoj našoj, spomenula je i jedan veliki problem – birokraciju. Doista, ovdje je čak i za upisati godinu fakulteta potrebno ispuniti 5-6 formulara koji redom traže iste podatke. Za bilo što kompliciranije od toga, još je gore, ne daj Bože da netko odluči osnovati firmu.

Nedavno smo tako imali priliku čitati o trojici mladih poduzetnika koji su izgubili bitku s hrvatskom birokracijom i odlučili se osnovati svoju tvrtku u Londonu (Index.hr). Damir Franušić, Josip Djuričić i Danijel Starman krenuli su ovog ožujka s projektom "Release14" koji je započeo kao neprofitabilni Open Source projekt. Zbog užurbanosti posla krenuli su odmah na Hitro.hr (ironično, čitav proces odužio se na nekih mjesec dana). Ukratko- imali su problema s registracijom jer u Hrvatskoj sva poduzeća trebaju imati ime na hrvatskom ili latinskom jeziku što im nije odgovarali jer su već prepoznati po gore spomenutom nazivu. Kako se nije nazirao kraj procedure i zadovoljavajuće rješenje, odlučili su se prijaviti na jedan britanski servis za registraciju tvrtke. Čitav proces trajao je manje od 24 sata. Osim toga, u Britaniji su troškovi računovodstva 60 funti (oko 600 kn), a u Hrvatskoj od 100-150 eura (od oko 750 do 1100 kn).

Osim posla, nerijetko birokracija zagorčava i privatne živote. Nedavno je jedna samohrana majka ostala bez alimentacije zbog pisanja crtice (koje inače nema) u prezimenu bivšega muža pa se prezime ovršenika i OIB nisu poklapali (danas.net.hr). Na stranicama Vlade ponuđena joj je jedino besplatna pravna pomoć za koju je ona prethodno spomenula da joj ni do sada nije uspjela pomoći, ali očito je da se onome što građani pišu ne pristupa sa zanimanjem. Osim ovoga, nije dobila nikakav drugi odgovor.

Jedna djevojčica iz Zagreba ne nosi prezime svog biološkog oca, već bivšeg supruga svoje majke jer po zakonu djeci rođenoj u braku i čak 300 dana nakon službenog razvoda država upisuje bivšeg muža kao oca.(24sata). Iako je biološki otac odlučio priznati dijete, sustav ga je zbog ovakvog zakona naprosto izignorirao. Majka sada mora na sudu dokazati tko je otac djeteta. Potrošit će ogromne svote novca i tko zna koliko vremena, a djevojčici će uvijek u rodnom listu ostati zabilježeno da joj se mijenjalo ime oca.

Primjera, nažalost, ima mnogo – ljudi odustaju od posvajanja djece iz domova, ne mogu legalizirati kuće, poduzetnici odustaju od investicija... A pomak na bolje se ne vidi. Od desetog mjeseca ove godine, navodno je moguće osnovati poduzeće brzo i jednostavno sa samo 10 kuna početnog kapitala. Naravno, u praksi nije tako dobro i jednostavno kako zvuči (moj-posao), a to pokazuje i gore navedeni primjer s trojicom poduzetnika.

Birokracija je neophodna, postoji od prvih civilizacija, ali ovo što postoji u nas je van pameti. Reforme su nužne i to što prije. Potrebno je stati na kraj ovome problemu prije nego svi investitori odustanu od Hrvatske, a svi mladi (kojima je već ionako pun kufer postojeće situacije u Hrvatskoj) odu svoju sreću tražiti negdje drugdje.

Komentiraj (0) / Isprintaj

01 studeni

Slonovi u staklarni

Indifference and neglect often do much more damage than outright dislike. (J.K. Rowling)

I.
U jutarnjem autobusu uvijek je gužva. Srednjoškolci na putu za školu, studenti idu na predavanja, ljudi idu na posao, umirovljenici kod doktora ili na pazar, uvijek je krcato. Sjedeće mjesto uhvate samo oni koji ulaze na prvoj, eventualno drugoj stanici. Svi ostali osuđeni su na stajanje. Danas je u bus ušla i jedna trudnica s trbuhom do zuba. I bila je osuđena na stajanje. Starije gospođe nisu joj se ustale jer su, je l' stare i nemoćne (op.a. Imale su snage za našminkati se i vući torbu za spizu do Splita jer, kao, nema dućana ni pazara nigdje nego u Splitu). Srednjoškolcima ustajanje isto nije bila opcija jer ono, koga briga! Oni imaju svoje teške torbe, čeka ih naporan dan, imaju tu svojih pola sata za ubit' oko i ne zanima ih koga još ima u busu. I oni "između", ljudi koji idu na posao, nisu pokazali volju da mladoj trudnici ustupe mjesto. U čitavom busu, apsolutno nikoga nije nije briga ni za koga, osim samoga sebe. I tako je jadna trudnica stajala čitavim putem.

II.
Živimo u petoj brzini. Nametnut nam je tako brz tempo i, htjeli ne htjeli, moramo ga pratiti. Mlađim ljudima sigurno je lakše naviknuti se na brzi život, ali ovi stariji debelo su iza nas. Teško im je pratiti sve informacije koje se plasiraju i naviknuti se na svu tu novu tehnologiju koja se mijenja vrtoglavo brzo. Pa kad su u firmu došla nova računala s novim sustavom, gđa M. (55) bila je potpuno izgubljena. Srećom, bar je tako mislila, radi sa mladim ljudima pa joj ima tko objasniti.
Ali tko ima vremena za bavit se tamo nekom babetinom? Šta ne ide u penziju kad ne zna radit? Iman dovoljno i svoga posla, a ne da ću se još s njon bavit? - bila je reakcija mladih kolega. Naravno, nitko to nije rekao naglas, svi su našli pristojnu ispriku. Nije da oni ne vole gospođu M., ali nemaju, pored svoga posla, još volju baviti se njome. Možda, ako bi netko to platio.

III.
Ponedjeljak je najgori dan u tjednu, to je općepoznato, pa kad se dogodi da je taj dan praznik, svi su sretni. Osim onih koji rade u uslužnim djelatnostima, za njih praznik ne postoji. Jednog takvog neradno-radnog ponedjeljka Majka se ustala, po običaju, u 5 i 30 ujutro. Znala je da je čitav dan neće biti kući pa je na listu papira kćeri ostavila poruku: "Usisaj kući i stavi robu na sušilo. Hvala! Mama <3". Kada dođe navečer sa posla bit će preumorna za kućanske poslove i vjeruje da se može osloniti na svoju 18-godišnju kći. Priča je nešto drugačija iz kćerine perspektive. Ona Majčinu poruku doživljava kao sabotiranje njezine sreće i društvenog života. Ona napokon jedan ponedjeljak ne mora u školu i može na miru s prijateljicama na kavu, a on bi da joj usisava kuću i sređuje robu. Ma kako da ne! Uostalom, sutra ispituje. Majka navečer dolazi mrtva umorna, a kuća je u gorem stanju nego što je bila ranije. Kći je ljuta na nju jer joj "vlastita majka uništava život", dok je majka samo mislila da se može osloniti na svoje dijete.

Što je zajedničko ovim pričama? Ili likovima u ovim pričama? Sebičnost. Izgleda, nažalost, da danas nitko nema vremena ni osjećaja za druge ljude. Da, živi se teško i jasno je da ljudi žele sebi što više olakšati, uživati u rijetkim slobodnim trenucima, opustiti se i/ili biti sami sa sobom. Međutim, izgleda da u svemu tome zaboravljamo da nismo sami na svijetu i da naš život utječe na život drugih. Možda naš komoditet ograničava drugu osobu, možda netko treba pomoć dok ga mi ignoriramo,... Vrijeme je da se prestanemo ponašati kao slonovi u staklarni, da prestanemo misliti samo na svoju ugodnost i da, živeći vlastiti život, budemo svjesni da životni prostor dijelimo i s drugim ljudima.

Komentiraj (0) / Isprintaj

Ana Banana blog

"Studiram pi*ku materinu!"

21. stoljeće

Shopping-ciklus potrošačkog društva

Alkohol ubija… Znamo, o znamo da alkohol škodi…

Žrtve splitskog đira

Muke po birokraciji

Slonovi u staklarni

O autorici

Arhiva

<	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30