Ana Banana blog

Propast Bolonje koje nikada nije ni bilo

Pod krilaticom "društvo znanja" 2003. godine u Hrvatskoj počela se provoditi tzv. Bolonja, reforma koja je iz korijena trebala promijeniti sustav obrazovanja i omogućiti studentima stjecanje potrebnog znanja za uspješnije konkuriranje na hrvatskom, ali i europskom tržištu. Ne trebate biti neki stručnjak da shvatite da je praksa zakazala – prvi bolonjci imaju diplome u ruci, a nezaposlenost nikada nije bila veća.

Kada pročitate tekst Bolonjske deklaracije jasno vam je zašto su je europske zemlje, između kojih je i Hrvatska, potpisale i odlučile provesti. Naime, ciljevi koji se ondje navode itekako su poželjni: "promicanje mobilnosti studenata, profesora, znanstvenika i administrativnih djelatnika, prihvaćanje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih stupnjeva, među ostalim uvođenjem dodatka diplomi (Diploma Supplement) kako bi se promicalo zapošljavanje europskih građana i međunarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja, prihvaćanje sustava temeljenog na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini studija, promicanje cjeloživotnog učenja i obrazovanja, uspostavljanje čvršćih veza između Europskog prostora visokog obrazovanja i Europskog istraživačkog prostora, promicanje zapošljivosti, jačanje socijalne dimenzije, razvoj nacionalnih kvalifikacijskih okvira kompatibilnih s usvojenim kvalifikacijskim okvirom za europsko područje visokog obrazovanja, stvaranje mogućnosti za fleksibilnije načine učenja što uključuje i postupke za priznavanje prethodnog učenja, uvođenje ECTS bodovnog sustava te promicanje europske suradnje u osiguravanju kvalitete u cilju razvijanja usporedivih kriterija i metodologija, kao i promicanje europske dimenzije u visokom obrazovanju u smislu razvoja nastavnih programa i međuinstitucionalne suradnje." Med i mlijeko. Pa kako je onda moguće da se već govori o ukidanju bolonjskog procesa?

Jednostavno, praksa je zakazala.

Kad sam upisivala faks, rekli su mi da više nema razvlačenja studentskih dana do 40-ih. Tko želi studirati, mora raditi u kontinuitetu. Tu su i kolokviji koji će rasteretiti studente i omogućiti im da se svih kolegija riješe prije ispitnoga roka. Na prvu, bila mi je odbojna pomisao na kontinuirani rad, kao da sam i dalje u srednjoj školi, ali ako će mi to omogućiti da sve kolokviram pa da imam slobodno ljeto, zašto ne? Isto tako, studiranje je podijeljeno na preddiplomski i diplomski studij, što je u godinama 3+2, dakle ne bi trebalo biti nužno završiti svih pet godina kako bi mogao krenuti u potragu za poslom. Kao, i nakon tri godine svaki bi pojedinac trebao biti radno sposoban. Kao! Ali nije. I nakon završenih pet godina ljudi nikako da odu sa zavoda za zapošljavanje.

Najveći je, po mom mišljenju, problem taj što se Bolonja ne provodi. Ili se, u najvećem broju slučajeva, provodi na polovičan način. Na pamet mi pada čitava paleta profesora koje sam susretala tijekom studija, koji su od točaka Bolonjskog procesa uzeli samo one koje njima odgovaraju, dok su druge potpuno zanemarile. Pozivali su se na Bolonjsku deklaraciju samo onda kada je njima odgovaralo. Tako sam u tri godine preddiplomskog studija mogla sam kolokvirati svega četiri predmeta od ukupno 18. Neki su provodili kolokvije, ali je i izlazak na ispit, pismeni ili usmeni, bio obavezan. A bilo je i onih koji za kolokvije nikada nisu ni čuli.

Nadalje, cilj je bolonjskog procesa povećati mobilnost studenata i profesora. Najpoznatiji program razmjene je Erasmus i čini mi se da se zaista povećava broj zainteresiranih studenata, ali da potencijal još uvijek nije iskorišten. Ne mogu govoriti za sve fakultete, ali na splitskom Filozofskom fakultetu, od ponuđenih 87 mjesta, prošle se akademske godine popunilo tek oko 20. Prvi je problem što studenti nisu dovoljno informirani, što opet zbog loše organizacije, što zbog nedovoljne zainteresiranosti. Još jedan problem koji se nerijetko događa, a opet govorim iz iskustva sa svog fakulteta, je nepriznavanje nekih ocjena pa student, nakon što je položio semestar u inozemstvu, mora polagati i pojedine kolegije ili čitav semestar na matičnom fakultetu.
Drugi vid mobilnosti je onaj unutar granica Lijepe naše. A tu ima još manje organizacije. Student koji se odluči prebaciti sa, primjerice, Splitskog na Zagrebačko sveučilište dobro će se namučiti prvo sa administracijom, a onda i sa polaganjem razlike. Toliko o mobilnosti.

Znanje koje bi student trebao steći za vrijeme studiranja trebalo bi ga pripremiti za tržište rada i omogućiti mu lakše pronalaženje posla - ili u Hrvatskoj ili u Europi. Dovoljno je reći da naši ljudi po završetku faksa bježe u Kanadu.

Kad se, dakle, pogleda stanje u hrvatskom obrazovanju, lako je zaključiti da je Bolonja loša. A istina je da nemamo pojma kako Bolonja izgleda. Provodi se kvazi-reforma koja s onim što je zapisano nema nikakve veze. Uzete su one stavke koje pojedincima odgovaraju, prilagođene su hrvatskim (ne)prilikama i servirane kao bolonjski proces koji se provodi u čitavoj Europi. A svjetlosnim smo godinama daleko od prave stvari.

Ljudi praštaju sve osim iskrenosti

Znate ono kad neku curu pitate kakav je za nju idealan dečko? Ili obrnuto. Ili kada nekoga pitate što očekuje od svog dobrog ili najboljeg prijatelja. Ili koje kvalitete se općenito cijene kod drugih ljudi. Uvijek je među prve tri osobine nađe iskrenost. To je nekako svima važno. Biti okružen ljudima koji će bez obzira na sve iznositi istinu ma koliko gruba ona bila. I to je valjda jedna od najčešće izgovorenih laži ljudskoga roda.

Kako reče veliki A.G.Matoš: Ljudi praštaju sve osim iskrenosti. Doista. Ne mogu reći da mi nije jasno. Laž je uvijek nekako laskava, pozlaćena, ugodna oku i uhu. Gola i surova istina teško ima ikakve šanse.

Recimo da vam se prijateljica pojavila na kavi u novoj haljini sva oduševljena kako joj odlično stoji. Vama je ta haljina nešto najružnije što ste ikada vidjeli i na prvu ruku mislili ste da je prijateljica odjenula jer je izgubila okladu. Da ne govorim da joj užasno stoji – ističe sve njezine nedostatke (za koje nikada nećete priznati da ih ima). Što ćete reći kada vas upita za mišljenje? Vjerojatno će se većina odlučiti za varijantu potpune laži: Baš ti je super. Neki će dodati: Ja to ne bih nikad uzela, ali na tebi stvarno izgleda super. Mali broj će sramežljivo promumljati: Nije mi baš nešto; nadajući se da to neće uništiti prijateljstvo. Najmanji broj izravno će reći što misli, bez uljepšavanja. I vjerojatno će ostati bez prijateljice. Naravno, ovo je najbanalniji primjer na svijetu i neki će reći da je u ovom slučaju laž u biti stvar bontona. Možda, ali kakav je to odnos u kojem se očekuje laž za svaku sitnicu? Kakvo je to "prijateljstvo" koje ne može podnijeti iskrenost?

Da ne govorimo da su te male laži samo početak i da nerijetko lažemo i o značajnijim stvarima. Unutar odnosa koji bi se doista trebali graditi na iskrenosti (ne zato što je tako u američkim filmovima, već zato što, kad je prava stvar u pitanju nema mjesta za nešto umjetno kao što je laž), trpamo sve više laži. Da ne bismo povrijedili drugu osobu. I možda još više zbog straha da ona ne vrati istom mjerom. Jer je teško čuti istinu koja ne odgovara slici koju imamo u svojoj glavi. Koliko god isticali da nam treba netko tko će uvijek govoriti ono što misli, zapravo nam treba netko tko će govoriti ono što želimo čuti. Ako nas prijatelj dođe pitati za savjet, vrlo je vjerojatno da samo želi potvrdu da to što čini (ili misli učiniti) nije toliko zlo i da se ne treba osjećati loše. Idemo toliko daleko da nismo u stanju čuti ni šalu na vlastiti račun.

Pa ipak, koliko god laž bila ljepša i draža, ja sam više naklonjena iskrenosti. Koliko god bilo teško čuti neke stvari na prvu, shvatit ćete da, ako dolaze od pravih ljudi, nisu izrečene iz zle namjere i da su vam korisne. Pa što ako postoje ljudi koji se ne slažu s vama u svemu? Oni život čine zanimljivijim, tjeraju nas na razmišljanje i pomažu nam u sazrijevanju.