Znate ono kad neku curu pitate kakav je za nju idealan dečko? Ili obrnuto. Ili kada nekoga pitate što očekuje od svog dobrog ili najboljeg prijatelja. Ili koje kvalitete se općenito cijene kod drugih ljudi. Uvijek je među prve tri osobine nađe iskrenost. To je nekako svima važno. Biti okružen ljudima koji će bez obzira na sve iznositi istinu ma koliko gruba ona bila. I to je valjda jedna od najčešće izgovorenih laži ljudskoga roda.
Kako reče veliki A.G.Matoš: Ljudi praštaju sve osim iskrenosti. Doista. Ne mogu reći da mi nije jasno. Laž je uvijek nekako laskava, pozlaćena, ugodna oku i uhu. Gola i surova istina teško ima ikakve šanse.
Recimo da vam se prijateljica pojavila na kavi u novoj haljini sva oduševljena kako joj odlično stoji. Vama je ta haljina nešto najružnije što ste ikada vidjeli i na prvu ruku mislili ste da je prijateljica odjenula jer je izgubila okladu. Da ne govorim da joj užasno stoji – ističe sve njezine nedostatke (za koje nikada nećete priznati da ih ima). Što ćete reći kada vas upita za mišljenje? Vjerojatno će se većina odlučiti za varijantu potpune laži: Baš ti je super. Neki će dodati: Ja to ne bih nikad uzela, ali na tebi stvarno izgleda super. Mali broj će sramežljivo promumljati: Nije mi baš nešto; nadajući se da to neće uništiti prijateljstvo. Najmanji broj izravno će reći što misli, bez uljepšavanja. I vjerojatno će ostati bez prijateljice. Naravno, ovo je najbanalniji primjer na svijetu i neki će reći da je u ovom slučaju laž u biti stvar bontona. Možda, ali kakav je to odnos u kojem se očekuje laž za svaku sitnicu? Kakvo je to "prijateljstvo" koje ne može podnijeti iskrenost?
Da ne govorimo da su te male laži samo početak i da nerijetko lažemo i o značajnijim stvarima. Unutar odnosa koji bi se doista trebali graditi na iskrenosti (ne zato što je tako u američkim filmovima, već zato što, kad je prava stvar u pitanju nema mjesta za nešto umjetno kao što je laž), trpamo sve više laži. Da ne bismo povrijedili drugu osobu. I možda još više zbog straha da ona ne vrati istom mjerom. Jer je teško čuti istinu koja ne odgovara slici koju imamo u svojoj glavi. Koliko god isticali da nam treba netko tko će uvijek govoriti ono što misli, zapravo nam treba netko tko će govoriti ono što želimo čuti. Ako nas prijatelj dođe pitati za savjet, vrlo je vjerojatno da samo želi potvrdu da to što čini (ili misli učiniti) nije toliko zlo i da se ne treba osjećati loše. Idemo toliko daleko da nismo u stanju čuti ni šalu na vlastiti račun.
Pa ipak, koliko god laž bila ljepša i draža, ja sam više naklonjena iskrenosti. Koliko god bilo teško čuti neke stvari na prvu, shvatit ćete da, ako dolaze od pravih ljudi, nisu izrečene iz zle namjere i da su vam korisne. Pa što ako postoje ljudi koji se ne slažu s vama u svemu? Oni život čine zanimljivijim, tjeraju nas na razmišljanje i pomažu nam u sazrijevanju.
Post je objavljen 06.03.2013. u 11:57 sati.