Ana Banana

24 prosinac

Božićna "bajka"

Jutro
Sutra je Božić. Gospođa Majka ustala se ranom zorom kako bi započela s pripremama za nadolazeći blagdan. Jer kakva bi oni to obitelj bili da im za Božić kuća nije sređena i okićena i da ne mirišu kolači po čitavoj ulici? Oprala je zavjese, prekrivače, pomela kuhinju i hodnik. Taman kad je počela pripremati tijesto za orahnjaču, gospodin Otac pospano je doteturao iz sobe.
- Dobro di si ti do sad? Neće se svićice same postavit na kuću. Opet si čeka zadnji dan! Svima su već kuće okićene! Jedino san ja našla muža linčinu kojemu sve triba nacrtat!
- Ma daj, šta se pjeniš?
- Nemoj ti meni šta se pjenin! Reć će ljudi po mistu da smo komunisti. Svugdi svitli, samo u nas mrkli mrak. Ka da niša ne slavimo, ka da se naš bog nije rodija! Pravo me sramota! Al' ajde, bar smo vidili kako su drugi okititli pa ćemo mi bolje od njih. Jesi me čuja? Potrudi se. Lipo to napravi. Neka u nas bude najviše!

I tako se gospodin Otac šutke pokupio u podrum pronaći sve svjećice koje posjeduju kako bi njihova kuća zabljesnula. Ima Majka pravo, neka se vidi da je Božić. Nakon kojeg sata posla, Otac je zadovoljno promatrao svoje (remek)djelo. Rub kuće obložio je svjećicama crvene boje, barem do pola. Onda mu je nestalo crvenih pa je ostatak dovršio plavima. Svim prolaznicima od svjećica je napisao prigodnu čestitku. I tu je, doduše, zafalilo svjetala pa je pisalo "Sr božić", ali, hej, bitna je namjera. S krova je visio Djed Božićnjak bez jedne noge (odgrizao je obiteljski ljubimac Bleki prije koju godinu). Nažalost, nije uspio pronaći dva svjetleća soba koja su kupili prošle godine nakon blagdana u InterSpara, 19,99kn za komad, ali i dalje je zadovoljno klimao glavom.

Podne
Majka je postavljala stol kad su Sin i Kći, još u snu, sjeli za stol:
- Šta ima za ručak?
- Ma kako vas nije sram! Ja i ćaća crnčimo od ranog jutra, a vi tek sad dolazite među svit. Imate okitit bor čin ručamo, na balkonu je, ukrasi su u našoj sobi. Popodne ćemo ić u Cityja kupit još šta mi fali za kolače i još ukrasa. Neću da mi pop kaže da san škrta kad mi dođe blagoslovit kuću.

Rano poslijepodne
Otac je donio s balkona božićno drvce koje je jutros kupio za 80 kuna. "A taman i izgleda ka da je za 80 kuna!" - komentirala je Majka. Muku je mučio dok ga je uspio postaviti na stalak. Čas naginje na desno, čas lijevo, pa je okrenut na na najsiromašniju stranu, pa se klima. Djeca kukaju kako im se ne da, ne žele pomoći, Majka se ne gasi: "Kako si to stavija! Nu, nemaš pojma. Jesi ti ćorav, cili je nakrivo. A di san tebe pustila da nan biraš bor. Kupit ću umjetni posli u dućanu! Ma vidi, otpast će mu sve iglice koliko ga vrtiš!" Otac se napokon povukao, koliko-toliko uspješno je obavio posao, mada je Majka našla još par zamjerki. Ali tko bi njoj ugodio? A i tko bi je više slušao?
Sin i Kći bacili su se na posao, potpuno nezainteresirano, a i nepotrebno jer je Majka za njima gotovo svakom ukrasu pronašla novo mjesto.

Kasno poslijepodne
Kao i svaka prava obitelj koja se priprema za Božić, Majka i djeca zaputili su se u shopping centar. Naravno da ih je odmah po ulasku uhvatila nervoza – imaju toliko posla, a ne znaju odakle krenuti. Gdje god se zapute gužva je prevelika, ljudi trče kao muhe bez glave, guraju se bez isprike, tuku se za posljednji artikl na polici... Pa ne mogu naći sve što im treba ("Kvragu i dućani, uvik minjaju raspored polica!"), pa se izgube i ne mogu naći jedni druge. Urnebes. Ali i to je dio božićnog ugođaja. Svi su tu, svi nervozno trčkaraju, svi psuju pa onda valjda to tako mora biti. To je bit Božića?
Potrošili su tisuću kuna, ali božićni stol treba biti raskošan. To nije upitno. Malo će se stisnuti sljedeći mjesec da pokriju minus, ali na blagdanima se ne štedi!

Večer
Majka je upravo stavila šlag na četvrti i posljednji kolač za božićni objed. Napokon je sve spremno. Sutra se mogu u miru uputiti na svetu misu (na koju se nikome od njih ne ide, ali Božić je, takav je običaj) i na obiteljski ručak (koji također nikome od njih nije najomiljeniji, ali običaj je takav).
Otišli su na spavanje umorni,ali zadovoljni: okitili su božićno drvce, ukrasili su kuću svjećicama, napravili su kolače, obavili shoping u prepunom trgovačkom centru. Obavili su sve što i ostali ljudi. To je valjda Božić?

Komentiraj (8) / Isprintaj

22 prosinac

Ocjena ili znanje?

- Dala mi je pet iz lektire! Pitala me, a onda mi je uzela teku, pogledala samo prvu stranicu i upisla mi peticu. A uopće nisan sve napisa. Kako je glupa, pola mi je priča falilo, ali meni još bolje.

Ovako se jedan mladić od svojih 14, 15 godina pohvalio svome prijatelju. Da je dobio peticu zbog kompletno i dobro urađenog zadatka, veselje ne bi bilo ni upola toliko, ali budući da je uspio prevariti sustav i izvući se uz najbolji mogući ishod njegovu ponosu i sreći nema kraja. Nije dijete krivo – netko nas već dugo, dugo uči pogrešnim zakonima, mjerilima i vrijednostima.

Dogodi se, naravno, da profesor nije koncentriran pa površno pogleda učenikov zadatak i nagradi ga, ili da ga uopće ne ispituje nego ga ocjeni, recimo to tako, na temelju stare slave, ili ne skuži šalabahter. Uvijek je bilo provlačenja- tu i tamo netko bi se uspio okoristiti povoljnim trenutkom. Danas je, čini mi se, 'provlačenje' uzelo maha. Više se radi na tome da zavaramo sustav, nego da pokušamo nešto naučiti i na pošten način zaradimo svoju ocjenu. Kao da regularno zarađena ocjena nije dovoljno dobra, onako, mlaka je. (Da se prosto izrazim – Ko uči, pi*ka!) A tko uspije prevariti nastavnika ili, hej, profesora s doktoratom, taj je već napravio dobar posao.

Ima predmeta koji nam idu na živce, dosadni su nam, ne sjedaju nam i ne ulaze u glavu. Ok, prepisat ću samo to. Za dva i dosta. Ali, u praksi ide drugačije. Prepisuje se sve što se može i to za pet. Za dva se ne isplati truditi, trošiti papir i vrijeme.

I počinje se sve ranije. Ja za postojanje šalabahtera nisam ni znala do viših razreda osnovne škole, a prošlo je dosta vremena da skupim hrabrosti i napokon pokušam nešto prepisati. A danas djeca pišu šalabahtere od drugog osnovne. Što bi se mali Mate/Stipe/Ivo mučio sa učenjem snalaženja u vremenu i prostoru kada sve stane na papirić, a učiteljica jadna naivna ne očekuje da su osmogodišnjaci sposobni za tako nešto. A itekako jesu!

Roditelji su uglavnom zadovoljni. Neka je petica, za ostalo ćemo lako. Petica u svjedodžbi iz osnovne škole otvara ti mogućnost upisa u dobru srednju školu. Kad kažem dobra srednja škola, mislim gimnazija. Iz nekog čudnog razloga roditeljima je vrlo bitno da njihova djeca imaju gimnazijsko obrazovanje, inače smatraju da vrijede manje od susjedove ili bratove djece. I onda neka završi neki dobar fakultet – onaj uz kojega će se odmah zaposliti. Nije važno ako dijete prođe kroz obrazovanje samo prepisivanjem i varanjem pa nema pojma o svojoj struci . Pa kad mu poslodavac da otkaz jer nije u stanju obavljati posao za koji je navodno kvalificiran, otac ili majka proklinjat će tog majmuna jer je otpustio njihovo milo dijete koje je čitav život imalo sve petice i stipendiju na fakultetu.

Na cijeni su ocjene umjesto znanja. Barem među đacima, studentima i (možda najviše) roditeljima. Međutim, dolaskom stranih firmi na naše tržište i razvojem novih poslova, čini mi se da prednost dobivaju oni ljudi koji imaju znanje, sposobnost i volju za učenjem. Danas se živi brzo, vrijeme je novac i poslodavac nema vremena za ljude koje sve mora iznova učiti. Istina, znanje koje dobivamo na fakultetima često je vrlo daleko od prakse, ali daje kakve-takve osnove. Osoba koja studira ono što voli i želi raditi, sama će pronaći literaturu/emisije/videa pomoću kojih će steći potrebna znanja.

Prije ili kasnije netko će shvatiti da ocjena u indeksu nije realni pokazatelj znanja kojeg posjedujemo i sve rupu u znanju trebat će nadoknaditi. I tada će nam valjda napokon do glave doći da, varajući sustav, najviše varamo sami sebe.

Komentiraj (0) / Isprintaj

18 prosinac

Tu du du, nema nam pomoći...

Ma vidi vraga, baš kako su javili sinoć na vijestima, sunce je jutros izgubilo sjaj, stvarno bliži nam se kraj, moram priznat čudan osjećaj. Kažu... Jučer iznenada su se otvorila vrata nepoznate dimenzije negdje pored Marsa. Iz njih je izletija ogroman asteroid i sad juri prema Zemlji, kažu nema nam spasa... Ovako splitski TBF najavljuje smak svijeta još od 2007. godine.

Koju godinu kasnije svijetu je predstavljeno svjedočanstvo Maya prema kojem nas apokalipsa očekuje točno 21. prosinca tekuće godine. Dakle, za svega par dana. Neki su dosta ozbiljno shvatili ovu pričicu, jer ono, Maye bijahu pametan i sposoban narod, teško da će pogriješiti. Tako su se mogli čitati članci o ljudima (uglavnom Amerikancima) koji skupljaju zalihe hrane i pića i planiraju pobjeći u neku špilju 'bogu iza nogu' (kao da će ih smak svijeta tamo zaobići), ili o onima koji su isplanirali smrt da preduhitre apokalipsu. Snimljen je i film koji pokušava dočarati užas koji nas očekuje. Budući da sam zaspala negdje u prvih 20 minuta, ne mogu dati nikakav komentar na to. A u posljednje vrijeme pojavile su se i priče o vanzemaljskom spasenju, prvo u Francuskoj, a zatim i u susjednoj Srbiji. Blago nama!

I dok velik broj strahuje da će za koji dan doživjeti posljednji sud, bolnu smrt, potpuno uništenje naše drage majčice Zemlje, ja se nekako više bojim one druge, vjerojatnije varijante – da se neće dogoditi apsolutno ništa. Ruku na srce, svijetu pod hitno treba promjena, gotovo u svakom segmentu.

Krenimo od moralnih vrijednosti. Živimo u eri potpunog rasula ideala i životnih vrijednosti. Sve se vrti oko novca i materijalne koristi. Vrijediš onoliko koliko imaš. Lijep si onoliko koliko je skupa odjeća koju imaš na sebi. Osuđujemo se međusobno na temelju fizičkog izgleda, podrijetla, životnih stavova, religije... Ma na temelju svega.

Život se svodi na virtualni svijet – važno je imati zanimljiv profil na face-u, tisuće 'prijatelja' i isto toliko like-ova na profilnim slikama. To nam je dokaz da smo nešto učinili u životu, hrpa podataka i brojeva kojima se razbacujemo kada želimo nekome dati do znanja koliko je naše postojanje u svijetu značajno. Sve što nije popraćeno na društvenim mrežama se ne računa. Djeca izrastaju u debile koji ne znaju za pravi život, onaj koji se odvija na ulici, s pravim ljudima i pravim prijateljima.

Zatim, ekonomska i gospodarska kriza. Započela je nedavno i, ako je vjerovati analitičarima, ne nazire joj se kraj. Ljudi ostaju bez posla i krova nad glavom. Cijene rastu, plaće padaju. Hrana, odjeća, stanarina, struja, voda, sve košta. Ne samo da je ekonomija u krizi, već je i konstantnim ponavljanjem priča o velikoj krizi i ubacivanjem broja nezaposlenih u svako drugi članak u novini ili prilog na televiziji, narod bačen u očaj. Kao da uopće nema volje za djelovanje. 'Zašto se uopće truditi, ako nigdje u svijetu nema posla?' Ovakav pasivan i depresivan stav po meni je najveća i najgora posljedica krize u svijetu.

Treba li uopće spominjati krajeve svijeta koji stoljećima žive u siromaštvu i bolesti? Krajevi kojima bi se moglo pomoći, ali nekome, iz nekog razloga, to očito ne odgovara. Žalosno je da u 21. stoljeću još ima zemalja gdje je većina stanovništva potpuno nepismena, gdje nema pitke vode i hrane, a ljudi umiru od najobičnije prehlade zbog nedostatka osnovnih higijenskih uvjeta.

Kažu da majansko proročanstvo zapravo ne predviđa kraj svijeta, već neku veliku promjenu koja će se dogoditi. Znači li to da ćemo postati još depresivniji? Hoćemo li potonuti još dublje? Hoćemo li još više poticati na mržnju i netrpeljivost?

Ili... Je li preglupo nadati se promjeni na bolje? Ne 21.12., ali u sljedećih nekoliko godina...

Komentiraj (1) / Isprintaj

12 prosinac

Malu s kapljom hladnog u velikoj šalici

Kava je valjda najpoznatiji napitak na svijetu. Pročitala sam negdje da dvije trećine osoba na svijetu svakodnevno piju kavu. Naravno, priča nije svugdje jednaka – neki je piju ujutro čim se ustanu da se razbude, studenti je konzumiraju u enormnim količinama kako bi probdjeli noć pred ispit i naučili što se naučiti dade, neki je piju uz popodnevnu trač-partiju s prijateljicama,...

Osim turske kave iz kućne radinosti, posebno je popularan i talijanski espresso. Talijani su poznati kao velike kavopije, a često joj dodaju i čašicu grappe, poznate talijanske voćne rakije. I Nijemci vole šalici kave (filtar, instant, bez kofeina,...) dodati čašicu rakijice. Da ne nabrajam redom sve narode Europe, svi piju kavu – u različitim kombinacijama i na različite načine.

Iako podrijetlo vuče iz Afrike pa preko Turske dolazi u Europu da bi je Talijani „uredili“ po svom ukusu, mislim da nigdje sam čin uživanja u kavi nije toliko razrađen i prakticiran kao kod nas u Hrvatskoj, u Splitu.

Prvo, sam čin naručivanja. Rijetko ćete čuti jednostavno „Donesi mi kavu.“ Ako netko tako i naručuje vrlo je vjerojatno da se radi o stalnom gostu toga kafića pa konobar zna koja se točno kombinacija krije iza ove naoko jednostavne rečenice. Žene su uglavnom vjerne kavi sa šlagom, međutim, vrlo je važno da je riječ o Ledovom, a ne o šlagu iz kesice koji se pravi mikserom jer, ruku na srce, neki konobaru nisu dorasli ovom zadatku, a i šlag se rastopi dok kava dođe do stola. A i Ledov je boljeg okusa – ako već dajem 9 kuna za kavu, bar da vidim zašto ih dajem! Od ostalih kombinacija, među mojim favoritima su: mala kava s kapljom hladnog mlijeka u velikoj šalici; velika kava s toplim mlijekom do pola; mala kava s dvije kapi hladnoga mlijeka (nemoj slučajno da mi uliješ dvi kapi toploga, znat ću ja!) i čaša vode s kockom leda (ne dvije, boli me grlo).

Ako konobar zabuca, naravno da će mu se to jasno dati do znanja, ali ako je naručitelj taj dan dobre volje, popit će i onu koja mu je greškom poslužena, neće cjepidlačiti. Osim ako je južina. U tom slučaju, konobaru je najbolje da se odmah povuče uz duboki naklon, ispriku i kavu na račun kuće.

A zatim slijedi višesatno uživanje u kavi. Da, višesatno. Pa nećemo valjda sjediti u kafiću, dati novce i otići za pola sata (to rade samo biznismeni). Uostalom, uvijek ima dovoljno priča da se ispune minimalno dva sata. I da, zadnji gutljaj kave pije se na samom kraju, kad se već spremamo za odlazak. Iskreno, nemam pojma kako uspijevamo šalicu kave (pa bila ona velika ili mala) razvući na tako velik vremenski period.

Sjećam se svoje prve kave u kafiću – velika s toplim. Jesensko sunce lagano grije, vjetar u kosi, pogled na more. Popila sam je za rekordnih 20 minuta. Bila mi je ukusna, a nisam željela da se ohladi. Prijateljica me odmah blijedo pogledala i prekorila – pa nisam seljanka da „posrčen“ (da, točno tom riječju) kavu za 10 minuti. Ana, kava se pijucka! I otad je, eto, pijuckam. Polako, na sitne gutljajčiće. Čitava dva sata. Zadnje dvije kapi su, naravno, uvijek hladne kao mraz, ali to je dio rituala.

Nerijetko je i dio rituala cigareta. Koliko ste puta samo čuli kako nema većega gušta nego 'sist na rivu, zapalit duvan i gledat more' (pod gledanje mora ubraja se i promatranje žena/muškaraca koji šetaju rivom). To nitko ne može platiti. Ljubav, a ne đir!

Idealno vrijeme za kavu – svako. Dok god konobari ne kažu da su očistili aparat. S kavom se budimo, s kavom preživljavamo dan. Dnevna doza: najmanje dvije, najviše... ovisno koliko tko može podnijeti i koliko dugo misli ostati budan.

Kava je eliksir života čovjeka 21. stoljeća, kava je naš čarobni napitak!
“As long as there was coffee in the world, how bad could things be?” Cassandra Clare, City of Ashes

Komentiraj (11) / Isprintaj

10 prosinac

Nobelova nagrada za... ŠTA?!

Danas je čelnicima Europske unije uručena Nobelova nagrada za mir. Dok nisam svojim očima vidjela čin uručivanja nagrade na televiziji, nisam vjerovala. Mislila sam doista da se radi o neslanoj šali, glupom vicu, biseru iz usta nekog političara. A kad tamo – stvarno.

Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se, ne samo za život bez rata, već i za promicanje pomirenja među ljudima i društvenim zajednicama. Netko je od uglednih političara i gostiju na dodjeli nagrade, nisam uspjela čuti tko, izjavio da u Europi vlada mir još od Drugog svjetskog rata. I oni se time ponose. Ne znam samo kako ti isti definiraju ono što se u Hrvatskoj događalo početkom devedesetih. To nije bio rat? Nisu se trošili milijuni maraka na oružje? Ljudi nisu tjerani iz svojih domova? Nitko nije ubijen? A što i ja pričam, nismo mi Europa, nego Balkan. Na našu sreću, još samo kratko. Već 2013. zasjat će nam europsko sunce i živjet će se kao da rata nikada nije ni bilo. Mir.

Ma čak i da izignoriramo ovu glupu izjavu (a hoćemo jer, hej, ne smijemo se zamjeriti Spasiteljici), što je s trenutnim stanjem u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Sloveniji...? Slike koje nam se svakodnevno serviraju u novinama i na dnevnicima svih televizija, sigurno ne prikazuju idilično stanje i miran život. To što ljudi ne hodaju okolo u vojničkim uniformama i što nemaju za cilj osvojiti nečiji teritorij ili obraniti svoj, ne znači da živimo u miru. Upravo suprotno. Stanje je katastrofalno. Ratuje se protiv vlasti. U svijetu je kriza, a u spomenutim zemljama Europske unije, gospodarstvo dotiče dno – ljudi doslovce nemaju od čega živjeti. Žele da netko za to odgovara pa se bune protiv vlasti. Izlaze na ulice i na taj se način pokušavaju izboriti za egzistenciju - ne za normalan život, već za puko preživljavanje. A vlast ne da. I kako će protiv gladnoga naroda nego šakama i oružjem. Ljudi stradavaju jer traže svoja osnovna prava. Europa ih ušutkava silom. Pssst. Mir.

Dogodi se, tu i tamo, da vršiteljima volje državnih vlasti, gospodi policajcima, prikipi. Kako je slovenski policajac shvatio da je i on prije svega čovjek, a tek onda policajac. I njemu je loše, i on osjeća breme krize na leđima i novčaniku. I adio! Ode on na suprotnu stranu boriti se protiv bivših svojih. I dalje se tuče, samo ovaj put nema grižnju savjesti jer tuče one loše, a i na strani je većine. Ovo je najnovija slika iz divne Europe. Mir.

U Hrvatskoj je trenutno samo loše. Što je dobro s obzirom na ostatak Europe. Istina, malo smo se 'stisli' ili, da upotrijebim omiljenu rečenicu naših političara, stegnuli smo remen. Nemamo za dvije velike kave s mlijekom dnevno, ali za jednu malu se još uvijek nađe. Uglavnom nismo naklonjeni vlasti (pogledajte samo frustrirane komentare na facebook stranici vlade), ali što sad? Vlast nije nigdje omiljena, to je prirodni zakon. Ionako tu ne možemo ništa učiniti. Čekamo sljedeće izbore u nadi da će se nešto promijeniti (valjda samo od sebe jer velika većina biračkog tijela uopće ne izlazi na izbore – kao, što se to njih tiče?!), pa ćemo onda opet psovati, tko god da dođe. Nema nam spasa dok nam ne dođe Europsla unija. A onda će zavladati mir. Mir.

Tako kažu. Zapravo, nitko to ne dovodi u pitanje. Svakodnevno si ponavljamo mantru: loše nam je, bit će bolje kad dođe EU. "Naravno, mir je mogao doći u Europu i bez Unije. Možda. To nikada nećemo znati. Ali, on nikada ne bi bio iste kvalitete. Trajni mir, a ne hladni prekid vatre", rekao je Van Rompuy, a predsjednik Europskog vijeća sigurno ne bi lagao. Ono što vidimo da se događa diljem Europe su laži i obmane, urota zlikovaca koji nas ne žele u Europskoj uniji, oazi mira.

Nije stoga ni čudo da naši političari plaze pod europskim vrhom, šapuću i hihoću kao tinejdžerke kada netko od europskih moćnika spomene skori ulazak Hrvatske u Uniju. Za mir.

Jedino dobro što dolazi od ove nagrade jest činjenica da će sav iznos, 926 tisuća eura, biti dodijeljen djeci koja su stradala u sukobima u Europi. Živi bili pa vidjeli!

Europska unija koja teoretski i na papiru još i može proći, u praksi je zakazala na dosta polja. Europa je osiromašena, gospodarstvo je bačeno na koljena, nema posla ni hrane, ljudi su na ulicama, a svakim danom izbivaju novi sukobi. I tako osakaćena, ponosi se Nobelovom nagradom za mir.

A možda članovi komisije za Nobela vole crni humor?!

Komentiraj (0) / Isprintaj

06 prosinac

Odbijam biti dio crne statistike!

Šetam neki dan gradom i naletim na kolegicu iz osnovne škole koju dugo nisam vidjela. Postavlja mi ono standardno pitanje „Pa šta ima?“ (kao da je vrijeme stalo i posljednjih 5 godina može se sažeti u odgovor od dvije rečenice). – Pa tako, studiram, volontiram u jednoj udruzi, pišem nešto tu i tamo... Ti?
- A evo, čekam posao.
- Čekaš, kao imaš nešto u planu, čekaš da te pozovu?
- Ma ne. Čekam da se pojavi nešto iz struke i što bi mi odgovaralo, ono da je radno vrijeme ok i da je plaća dobra pa da se prijavim.

Nisam ništa komentirala, ali mi ova izjava nikako ne štima. Ona čeka posao, ČEKA. Pa nije posao Jehovin svjedok da će ti pokucati na vrata: Evo me, dođi i uzmi me. Samo za tebe!
Posao se traži. Dugo i uporno.

Kriza je, posla nema, broj nezaposlenih svakoga dana je sve veći. U banani smo. Mediji nas svakodnevno bombardiraju ovakvim depresivnim informacijama, a ljudi uvijek odgovaraju milijunima komentara psujući državu, vladu, boga, svemir i sve živo jer posla nema. Ispada da nitko ne radi. A kad čuješ gospodarske prognoze, za koju godinu više nitko neće raditi. Ja sam odlučila ignorirat takve vijesti, ne čitam to više, prebacujem program kad čujem da se govori o nezaposlenosti i ne sudjelujem u razgovorima koji za temu imaju pesimistične žalopojke o budućnosti u Lijepoj našoj.

Posla ima. Samo ga treba pronaći i zaslužiti. Ima, naravno, kretena koji zapošljavaju po vezama ili tek kad dobiju određenu svotu novca. Ima poduzetnika koji ne znaju raditi svoj posao pa propadaju brojne firme i ljudi dobivaju otkaze. Ima onih koji ne žele zapošljavati Srbe, Hrvate, crnce, pedere, žene, starije od 45 ili mlađe od 30. Ali nisu valjda svi takvi. Ima valjda onih koji će zaposliti na račun diplome i sposobnosti. Onih koji će dati priliku mladim ljudima. Ma ne valjda, nego sigurno!

Mi smo nekakav mazohistički narod – draže nam je ne raditi ništa, proklinjati sve živo iz sigurnosti svoga doma, ne micati dupe iz fotelje, kukati po društvenim mrežama i portalima kako nema posla, živjeti u vlastitoj muci, nego pokušati nešto učiniti. Pokrenuti se.

Za početak, primjerice, volontirati. Da, znam – je*eš volontiranje, daj mi pare! Nažalost, to je bajka. To što se ljudi na filmovima obogate preko noći na račun jedne genijalne ideje, ne znači da je stvarni život takav. Preko trnja do zvijezda. Ljudi bi se trebali pokrenuti na vrijeme, dok su još na faksu. Volontiranjem će steći nova znanja i vještine i upoznat će ljude koji će ih upoznati s ljudima i sigurno će se među svim tim ljudima naći i neka prilika za posao. Zatim, sezonski poslovi koji, koliko god banalni bili, mogu biti odlična odskočna daska. Mislim da je važno kretati se, biti prisutan u društvu.

Apsurdno je očekivati da će se posao samo stvoriti i da ćeš baš ti, od svih ostalih ljudi sa jednakom diplomom dobiti posao. Diploma je uvjet za posao, ali nije garancija. A ako poslodavac vidi da ste se nečim bavili u životu, sigurno ćete dobiti prednost pred drugim kandidatima. Kad su već fakulteti zakazali i ne nude nikakvu praksu studentima, trebali bismo se sami potruditi pronaći nekakvu aktivnost.

Jebi ga, nitko ne kaže da je lako. Vjerojatno ćemo svi napisati sto molbi za posao i isto toliko puta biti odbijeni uz neko glupo obrazloženje. To je život. Ali ako na vrijeme počnemo raditi na sebi i uspijemo izdržati sva ta silna odbijanja, sigurno ćemo jednom raditi u struci. Kako je moja razrednica govorila – nijedan doktor nije dočekao mirovinu kao taksist!

Jednostavno odbijam imati tako pesimistični sliku o svijetu i uopće ne sumnjam u svoje zaposlenje (iako nemam ni bogate ni moćne roditelje). Znam što želim u životu, imam cilj, imam volju raditi za njega, aktivirala sam se i van fakulteta i odbijam biti dio crne statistike.

I da ne bi ispalo da sam samo idealist koji lupa u prazno, evo priče cure koja se zaposlila čim je završila faks. Akcija!

Komentiraj (15) / Isprintaj

Ana Banana blog