Šetam neki dan gradom i naletim na kolegicu iz osnovne škole koju dugo nisam vidjela. Postavlja mi ono standardno pitanje „Pa šta ima?“ (kao da je vrijeme stalo i posljednjih 5 godina može se sažeti u odgovor od dvije rečenice). – Pa tako, studiram, volontiram u jednoj udruzi, pišem nešto tu i tamo... Ti?
- A evo, čekam posao.
- Čekaš, kao imaš nešto u planu, čekaš da te pozovu?
- Ma ne. Čekam da se pojavi nešto iz struke i što bi mi odgovaralo, ono da je radno vrijeme ok i da je plaća dobra pa da se prijavim.
Nisam ništa komentirala, ali mi ova izjava nikako ne štima. Ona čeka posao, ČEKA. Pa nije posao Jehovin svjedok da će ti pokucati na vrata: Evo me, dođi i uzmi me. Samo za tebe!
Posao se traži. Dugo i uporno.
Kriza je, posla nema, broj nezaposlenih svakoga dana je sve veći. U banani smo. Mediji nas svakodnevno bombardiraju ovakvim depresivnim informacijama, a ljudi uvijek odgovaraju milijunima komentara psujući državu, vladu, boga, svemir i sve živo jer posla nema. Ispada da nitko ne radi. A kad čuješ gospodarske prognoze, za koju godinu više nitko neće raditi. Ja sam odlučila ignorirat takve vijesti, ne čitam to više, prebacujem program kad čujem da se govori o nezaposlenosti i ne sudjelujem u razgovorima koji za temu imaju pesimistične žalopojke o budućnosti u Lijepoj našoj.
Posla ima. Samo ga treba pronaći i zaslužiti. Ima, naravno, kretena koji zapošljavaju po vezama ili tek kad dobiju određenu svotu novca. Ima poduzetnika koji ne znaju raditi svoj posao pa propadaju brojne firme i ljudi dobivaju otkaze. Ima onih koji ne žele zapošljavati Srbe, Hrvate, crnce, pedere, žene, starije od 45 ili mlađe od 30. Ali nisu valjda svi takvi. Ima valjda onih koji će zaposliti na račun diplome i sposobnosti. Onih koji će dati priliku mladim ljudima. Ma ne valjda, nego sigurno!
Mi smo nekakav mazohistički narod – draže nam je ne raditi ništa, proklinjati sve živo iz sigurnosti svoga doma, ne micati dupe iz fotelje, kukati po društvenim mrežama i portalima kako nema posla, živjeti u vlastitoj muci, nego pokušati nešto učiniti. Pokrenuti se.
Za početak, primjerice, volontirati. Da, znam – je*eš volontiranje, daj mi pare! Nažalost, to je bajka. To što se ljudi na filmovima obogate preko noći na račun jedne genijalne ideje, ne znači da je stvarni život takav. Preko trnja do zvijezda. Ljudi bi se trebali pokrenuti na vrijeme, dok su još na faksu. Volontiranjem će steći nova znanja i vještine i upoznat će ljude koji će ih upoznati s ljudima i sigurno će se među svim tim ljudima naći i neka prilika za posao. Zatim, sezonski poslovi koji, koliko god banalni bili, mogu biti odlična odskočna daska. Mislim da je važno kretati se, biti prisutan u društvu.
Apsurdno je očekivati da će se posao samo stvoriti i da ćeš baš ti, od svih ostalih ljudi sa jednakom diplomom dobiti posao. Diploma je uvjet za posao, ali nije garancija. A ako poslodavac vidi da ste se nečim bavili u životu, sigurno ćete dobiti prednost pred drugim kandidatima. Kad su već fakulteti zakazali i ne nude nikakvu praksu studentima, trebali bismo se sami potruditi pronaći nekakvu aktivnost.
Jebi ga, nitko ne kaže da je lako. Vjerojatno ćemo svi napisati sto molbi za posao i isto toliko puta biti odbijeni uz neko glupo obrazloženje. To je život. Ali ako na vrijeme počnemo raditi na sebi i uspijemo izdržati sva ta silna odbijanja, sigurno ćemo jednom raditi u struci. Kako je moja razrednica govorila – nijedan doktor nije dočekao mirovinu kao taksist!
Jednostavno odbijam imati tako pesimistični sliku o svijetu i uopće ne sumnjam u svoje zaposlenje (iako nemam ni bogate ni moćne roditelje). Znam što želim u životu, imam cilj, imam volju raditi za njega, aktivirala sam se i van fakulteta i odbijam biti dio crne statistike.
I da ne bi ispalo da sam samo idealist koji lupa u prazno, evo priče cure koja se zaposlila čim je završila faks. Akcija!
Post je objavljen 06.12.2012. u 22:17 sati.