- Dala mi je pet iz lektire! Pitala me, a onda mi je uzela teku, pogledala samo prvu stranicu i upisla mi peticu. A uopće nisan sve napisa. Kako je glupa, pola mi je priča falilo, ali meni još bolje.
Ovako se jedan mladić od svojih 14, 15 godina pohvalio svome prijatelju. Da je dobio peticu zbog kompletno i dobro urađenog zadatka, veselje ne bi bilo ni upola toliko, ali budući da je uspio prevariti sustav i izvući se uz najbolji mogući ishod njegovu ponosu i sreći nema kraja. Nije dijete krivo – netko nas već dugo, dugo uči pogrešnim zakonima, mjerilima i vrijednostima.
Dogodi se, naravno, da profesor nije koncentriran pa površno pogleda učenikov zadatak i nagradi ga, ili da ga uopće ne ispituje nego ga ocjeni, recimo to tako, na temelju stare slave, ili ne skuži šalabahter. Uvijek je bilo provlačenja- tu i tamo netko bi se uspio okoristiti povoljnim trenutkom. Danas je, čini mi se, 'provlačenje' uzelo maha. Više se radi na tome da zavaramo sustav, nego da pokušamo nešto naučiti i na pošten način zaradimo svoju ocjenu. Kao da regularno zarađena ocjena nije dovoljno dobra, onako, mlaka je. (Da se prosto izrazim – Ko uči, pi*ka!) A tko uspije prevariti nastavnika ili, hej, profesora s doktoratom, taj je već napravio dobar posao.
Ima predmeta koji nam idu na živce, dosadni su nam, ne sjedaju nam i ne ulaze u glavu. Ok, prepisat ću samo to. Za dva i dosta. Ali, u praksi ide drugačije. Prepisuje se sve što se može i to za pet. Za dva se ne isplati truditi, trošiti papir i vrijeme.
I počinje se sve ranije. Ja za postojanje šalabahtera nisam ni znala do viših razreda osnovne škole, a prošlo je dosta vremena da skupim hrabrosti i napokon pokušam nešto prepisati. A danas djeca pišu šalabahtere od drugog osnovne. Što bi se mali Mate/Stipe/Ivo mučio sa učenjem snalaženja u vremenu i prostoru kada sve stane na papirić, a učiteljica jadna naivna ne očekuje da su osmogodišnjaci sposobni za tako nešto. A itekako jesu!
Roditelji su uglavnom zadovoljni. Neka je petica, za ostalo ćemo lako. Petica u svjedodžbi iz osnovne škole otvara ti mogućnost upisa u dobru srednju školu. Kad kažem dobra srednja škola, mislim gimnazija. Iz nekog čudnog razloga roditeljima je vrlo bitno da njihova djeca imaju gimnazijsko obrazovanje, inače smatraju da vrijede manje od susjedove ili bratove djece. I onda neka završi neki dobar fakultet – onaj uz kojega će se odmah zaposliti. Nije važno ako dijete prođe kroz obrazovanje samo prepisivanjem i varanjem pa nema pojma o svojoj struci . Pa kad mu poslodavac da otkaz jer nije u stanju obavljati posao za koji je navodno kvalificiran, otac ili majka proklinjat će tog majmuna jer je otpustio njihovo milo dijete koje je čitav život imalo sve petice i stipendiju na fakultetu.
Na cijeni su ocjene umjesto znanja. Barem među đacima, studentima i (možda najviše) roditeljima. Međutim, dolaskom stranih firmi na naše tržište i razvojem novih poslova, čini mi se da prednost dobivaju oni ljudi koji imaju znanje, sposobnost i volju za učenjem. Danas se živi brzo, vrijeme je novac i poslodavac nema vremena za ljude koje sve mora iznova učiti. Istina, znanje koje dobivamo na fakultetima često je vrlo daleko od prakse, ali daje kakve-takve osnove. Osoba koja studira ono što voli i želi raditi, sama će pronaći literaturu/emisije/videa pomoću kojih će steći potrebna znanja.
Prije ili kasnije netko će shvatiti da ocjena u indeksu nije realni pokazatelj znanja kojeg posjedujemo i sve rupu u znanju trebat će nadoknaditi. I tada će nam valjda napokon do glave doći da, varajući sustav, najviše varamo sami sebe.
Post je objavljen 22.12.2012. u 22:29 sati.