Kava je valjda najpoznatiji napitak na svijetu. Pročitala sam negdje da dvije trećine osoba na svijetu svakodnevno piju kavu. Naravno, priča nije svugdje jednaka – neki je piju ujutro čim se ustanu da se razbude, studenti je konzumiraju u enormnim količinama kako bi probdjeli noć pred ispit i naučili što se naučiti dade, neki je piju uz popodnevnu trač-partiju s prijateljicama,...
Osim turske kave iz kućne radinosti, posebno je popularan i talijanski espresso. Talijani su poznati kao velike kavopije, a često joj dodaju i čašicu grappe, poznate talijanske voćne rakije. I Nijemci vole šalici kave (filtar, instant, bez kofeina,...) dodati čašicu rakijice. Da ne nabrajam redom sve narode Europe, svi piju kavu – u različitim kombinacijama i na različite načine.
Iako podrijetlo vuče iz Afrike pa preko Turske dolazi u Europu da bi je Talijani „uredili“ po svom ukusu, mislim da nigdje sam čin uživanja u kavi nije toliko razrađen i prakticiran kao kod nas u Hrvatskoj, u Splitu.
Prvo, sam čin naručivanja. Rijetko ćete čuti jednostavno „Donesi mi kavu.“ Ako netko tako i naručuje vrlo je vjerojatno da se radi o stalnom gostu toga kafića pa konobar zna koja se točno kombinacija krije iza ove naoko jednostavne rečenice. Žene su uglavnom vjerne kavi sa šlagom, međutim, vrlo je važno da je riječ o Ledovom, a ne o šlagu iz kesice koji se pravi mikserom jer, ruku na srce, neki konobaru nisu dorasli ovom zadatku, a i šlag se rastopi dok kava dođe do stola. A i Ledov je boljeg okusa – ako već dajem 9 kuna za kavu, bar da vidim zašto ih dajem! Od ostalih kombinacija, među mojim favoritima su: mala kava s kapljom hladnog mlijeka u velikoj šalici; velika kava s toplim mlijekom do pola; mala kava s dvije kapi hladnoga mlijeka (nemoj slučajno da mi uliješ dvi kapi toploga, znat ću ja!) i čaša vode s kockom leda (ne dvije, boli me grlo).
Ako konobar zabuca, naravno da će mu se to jasno dati do znanja, ali ako je naručitelj taj dan dobre volje, popit će i onu koja mu je greškom poslužena, neće cjepidlačiti. Osim ako je južina. U tom slučaju, konobaru je najbolje da se odmah povuče uz duboki naklon, ispriku i kavu na račun kuće.
A zatim slijedi višesatno uživanje u kavi. Da, višesatno. Pa nećemo valjda sjediti u kafiću, dati novce i otići za pola sata (to rade samo biznismeni). Uostalom, uvijek ima dovoljno priča da se ispune minimalno dva sata. I da, zadnji gutljaj kave pije se na samom kraju, kad se već spremamo za odlazak. Iskreno, nemam pojma kako uspijevamo šalicu kave (pa bila ona velika ili mala) razvući na tako velik vremenski period.
Sjećam se svoje prve kave u kafiću – velika s toplim. Jesensko sunce lagano grije, vjetar u kosi, pogled na more. Popila sam je za rekordnih 20 minuta. Bila mi je ukusna, a nisam željela da se ohladi. Prijateljica me odmah blijedo pogledala i prekorila – pa nisam seljanka da „posrčen“ (da, točno tom riječju) kavu za 10 minuti. Ana, kava se pijucka! I otad je, eto, pijuckam. Polako, na sitne gutljajčiće. Čitava dva sata. Zadnje dvije kapi su, naravno, uvijek hladne kao mraz, ali to je dio rituala.
Nerijetko je i dio rituala cigareta. Koliko ste puta samo čuli kako nema većega gušta nego 'sist na rivu, zapalit duvan i gledat more' (pod gledanje mora ubraja se i promatranje žena/muškaraca koji šetaju rivom). To nitko ne može platiti. Ljubav, a ne đir!
Idealno vrijeme za kavu – svako. Dok god konobari ne kažu da su očistili aparat. S kavom se budimo, s kavom preživljavamo dan. Dnevna doza: najmanje dvije, najviše... ovisno koliko tko može podnijeti i koliko dugo misli ostati budan.
Kava je eliksir života čovjeka 21. stoljeća, kava je naš čarobni napitak!
“As long as there was coffee in the world, how bad could things be?” Cassandra Clare, City of Ashes
Post je objavljen 12.12.2012. u 00:04 sati.