Ana Banana

20 siječanj

Pepeljuga

Princ je kleknuo pred Pepeljugu i pružio joj staklenu cipelicu. Nije joj pristajala. Pogledala je maćehu koja joj je odvratila pogledom otrovnijim nego inače.

- Hajde, kćeri, na tebi je red. - gurnula je kćerku sa svoje lijeve strane.
- Ne... Ne može biti. Pokušajte još jednom – nije odustajala Pepeljuga.
- Makni se, glupačo! Vidiš da nema šanse da tvoje kopito stane u tako malu cipelicu! - rugala se 'lijeva' polusestra gurajući je dupetom sa sjedalice, smješkajući se Princu.

Na iznenađenje svih prisutnih, savršeno joj je pristajala.
- Čestitam, prinče! Pronašli ste krasnu nevjestu! - vikala je uzbuđeno Maćeha.
- Nisu li divan par, Pepeljugo? Kao iz bajke.
Jadnoj Pepeljugi ništa nije bilo jasno. Ta nosila je te cipelice na kraljevskom balu prošlog tjedna. I pristajale su joj. Kako joj je noga uspjela narasti u tako kratko vrijeme? Ili se možda cipela smanjila?

Otrčala je u svoj sobičak i dugo, dugo plakala.
- Dijete drago, što se dogodilo?
- Ti!!! Ti si kriva!! Kako si mi mogla to učiniti?!
- Učiniti što, malena moja?
- Princ traži djevojku koja je izgubila staklenu cipelicu. Traži mene! A našao je moju zlu polusestru. Zašto si mi to napravila?! Kako si mogla?? Ti si moja kuma, trebala bi paziti na mene!!!
- Ah... Dijete... On nije za tebe.
- Ne seri!
- Pazi na jezik, mlada damo!
- Objasni mi, kako nije za mene. On je princ.
- Pa? Što ti to garantira?
- Ljubav.
- Hahahahaha, možda u bajci. Stvarni život je malo drugačiji. Zapravo sam te spasila.
- Kako molim?
- Pa da. Znaš kako izgleda život princeze? Stalno si pod povećalom javnosti. Svaki seljak u zemlji zna kad si piškila, kad si kakila. Nemaš pravo glasa. Jedina ti je uloga da k'o glupi psić pratiš princa na nebitna i jako dosadna događanja i da se konstantno smješkaš. Znaš kako bi te vilica boljela od toga? Vjeruj mi, nisi ti za život princeze. Živo stvorenje poput tebe umrlo bi od dosade na kraljevskom dvoru.

Pepeljuga se nasmijala.
- A nemoj da počnem o kraljici!
- Što je s njom?
- Žena je snob! Ponaša se kao da joj nitko nije ni do koljena. Zločesta je k'o sam vrag. Tvoja maćeha je arkanđeo za nju. I bolesno je opsjednuta svojim sinom. Ako mene pitaš, ona tvoja polusestra se gadno zajeb..., pardon, zeznula! Bit će dobro ako ikad uspije ostati s Princem nasamo koliko ga kraljica majka opsjeda.
- Zaista? Ne lažeš mi?
- Pa da. Pustila sam te na bal misleći da ćeš i sama sve shvatiti.
- Spasila si me...
- Nema na čemu draga. I još nešto, onako, samo između nas dvije – Princ ima malog pišu!

Komentiraj (2) / Isprintaj

17 siječanj

Seks i grad

Ne, ne mislim na popularnu američku seriju, već ove dvije riječi najbolje opisuju situaciju u Hrvatskoj u posljednjih mjesec dana. Mediji su puni zdravstvenog odgoja (kojega mnogi, slučajno ili namjerno uporno nazivaju seksualnim odgojem) i snijega u glavnom gradu te prepucavanja koja prate obje teme.

Nećemo seksualni odgoj! Hoćemo seksualni odgoj! Mrziimo pedere! Pustite nas da se ljubimo! Mi smo katolički narod! Crkva- to su samo lopovi! Toliko vikanja i vrijeđanja sa sto različitih strana. Svi tjeraju svoje, svi su najpametniji i svi sve znaju. Nitko nikoga ne sluša, svi samo viču. Neću uopće ulaziti u to tko je u pravu, niti imam potrebu izražavati svoje mišljenje po tom pitanju. Bilo bi lijepo kad bi svi malo prestali o tome. Seksualni, pardon, zdravstveni odgoj uveden je u škole bez obzira na sve prigovore. Ne znam zašto još govoriti o tome. A i, ruku na srce, sumnjam da će išta promijeniti – odgoj dolazi od doma. Mislim da učitelji mogu govoriti što ih je volja, djeca će se ponašati i misliti onako kako su naučili kod kuće. I do sada se u školama 'učilo' da je zlostavljanje loše i zabranjeno, pa je opet bilo i verbalnih zlostavljača i fizičkih nasilnika. Već mjesec dana cijela Hrvatska je na nogama, svi imaju potrebu izraziti vlastito mišljenje i zauzeti čvrsti stav na jednoj strani. Sad se još digla prašina radi kazališnog plakata koji prikazuje dvije Gospe u zagrljaju. I opet smo podijeljeni. Opet svi imaju potrebu iskazati svoje mišljenje i tjerati neku pravdu. A ništa se neće promijeniti, plakat će i dalje ostati, a uz to je predstava dobila odličnu reklamu. Uglavnom, ne mogu vjerovati da ću izgovoriti tu rečenicu, ali: Dosta seksa!

Tema broj dva – Zagreb pod snijegom. Bogu hvala na Facebook-u pa smo svi u rekordnom vremenu bili obaviješteni da se Zagrebu događa ono što se Splitu i Dalmaciji dogodilo prošle veljače. "Neka! Tako in i triba kad su nan se rugali" – ovaj i slični statusi svjetlosnom brzinom pojavljivali su se na mom, a vjerujem i na mnogim 'zidovima'. Nevjerojatno koliko nas veseli tuđa nesreća. Uskoro su i mediji počeli pljuvati po gradskoj vlasti kako nisu u stanju nositi se sa vremenskim (ne)prilikama. Pa smo imali priliku slušati Zagrebčane kako pred tv-kamerama prozivaju nadređene i uz uzdahe kukaju: "Ovo je sramota..." Gradonačelnik se, naravno, potrudio poduzeti nešto, obećao je svojim sugrađanima da će grad uskoro biti prohodan. Najnovija je vijest da je on sam naručio taj snijeg, a onda ga i počistio kako bi pridobio birače. Da, da, izbori su blizu, a za vlast se treba grčevito boriti. Pa evo, ako treba, i prizvati snijeg.

Tko je tu lud? Mediji koji sto puta dnevno plasiraju ovakve priče? Vlast, crkva, pederi, građani, gradonačelnici? Ljudi koji se lijepe za ove teme i ostavljaju milijun frustriranih komentara za koje zapravo nikoga nije briga?

A pravi problemi događaju se negdje daleko od očiju javnosti. Zaboravljeni su i nitko ne razmišlja o eventualnom rješenju. Čini se da se situacija nije promijenila još od rimskoga doba. Čovjek je uvijek isti. Kruha i igara! Ne treba nam više od toga.

Nije pitanje tko je tu lud, već ima li tu itko normalan?

Komentiraj (1) / Isprintaj

13 siječanj

Cijena uspjeha

Jučer sam upoznala jednog uspješnog čovjeka. Tako su mi ga barem ljudi opisali, to je njegova najvažnija osobina – uspješan je. Vlasnik je građevinske tvrtke i jako je cijenjen u društvu. Posluje u Hrvatskoj i inozemstvu i ima novca na izvoz. Ma divan je! Žene ga žele, muškarci žele biti on. Moja ga prijateljica oduševljeno gleda: "Ana, nać ću muža ka šta je on!" Klimam glavom, a u sebi mislim kako mu sigurno nešto 'fali', izvana izgleda predobro da bi bilo istinito. Kako me ta misao kopkala, odlučila sam mu prići, službeno se upoznati s njim i provjeriti ima li istine u mojim sumnjama. I doista. Razgovor sa mnom i prijateljicom iskoristio je kao neku vrstu vlastite ispovijedi ili terapije. Tako smo u svega desetak minuta uspjele saznati detalje iz njegovog privatnog života – kako ga je žena ostavila i odvela mu sina jer ga nikada nema doma, kako je u depresiji zbog toga, kako je počeo piti nekakve tablete jer ne može spavati noću, kako je potrošio mladost jureći za uspjehom, kako je izgubio prave prijatelje radi onih lažnih koji su mu olakšavali put do uspjeha. "Prodao sam sebe za firmu."
Prijateljica je ostala šokirana: "On je tako jadan..."

Toliko je oko nas primjera koji nam se serviraju kao uzori kojima bismo trebali težiti. Izvana nam njihovi životi izgledaju filmski savršeno, a stvarnost je često mnogo drugačija. Nitko ne poriče poslovni uspjeh koji su ti ljudi ostvarili, ali koliko su žrtvovali za to? Jesu li preskupo platili svoj uspjeh?

Pročitala sam prije nekoliko mjeseci na jednom hrvatskom portalu članak o 'uspješnim ljudima' – njihov put do toga što danas jesu, način života, žrtve koje su podnijeli da bi stigli do željenog cilja. Sve su to redom bili vlasnici poznatih i vodećih svjetskih tvrtki ( sjećam se da su se, između ostalih spominjali Apple i L'Oreal). Članak navodi kako su svi redom proveli nebrojeno dana i noći radeći za napredak u poslu. Žrtvovali su svoje zdravlje i privatni život kako bi postali poznati na tržištu. Gazili su se godinama od posla zanemarujući sve ostalo. I to su ideali kojima bismo trebali težiti? Tekst je završio motivirajućom rečenicom kako svatko od nas može biti broj jedan ako si zacrta cilj i posveti mu život. Hvala, ne bih.

Još su mi tužniji primjeri vrhunskih sportaša. Oni se od ranog djetinjstva žrtvuju za vlastiti uspjeh. Oduzima im se najljepše i najbezbrižnije doba života kako bi sutra svijet čuo za njih. Pitam se koliko je u stvari želja za bavljenjem nekim sportom i težnja za uspjehom bila dječja želja, a koliko su, nažalost, roditelji utjecali na njih i preko djece živjeli vlastite snove. I bi li te sportske zvijezde, kada dođu na zalaz karijere, mijenjali sve novce i slavu koju imaju za još koju godinu svoga djetinjstva?

Sigurno je da sve u životu traži određenu žrtvu – ne možemo imati i ovce i novce (iako neki u reklamnoj kampanji tvrde suprotno), ponekad se žrtva čini prevelika.

Ali gdje povući granicu? Jesu li svi ti uspješni ljudi bili doista sretni i zadovoljni samima sobom zbog toga što su postigli? Pomisle li ikada da su žrtvovali previše? Možda patim od manjka ambicije, ali ne vjerujem da bih za poslovni uspjeh bila spremna na baš sve. Ne vidim se u budućnosti u ulozi kućanice, ali nisam ni spremna odreći se sebe i svoga života za poslovni uspjeh. Ne želim da posao upravlja mojim životom, da ga 'živi' umjesto mene. Mislim da čak i kada čovjek radi ono što voli, treba pronaći vrijeme za sebe. Onoga trenutka kad posao počne negativno utjecati na moj život i moju sreću, povlačim granicu. Možda nikada neću biti kao Steve Jobs, ali barem ću dobro spavati.

Kada pronađem ravnotežu između posla, obitelji, prijatelja i vremena za sebe, smatrat ću da sam istinski uspjela.

Komentiraj (10) / Isprintaj

03 siječanj

Ispovijest muške svinje

Probudila me žeđ i glavobolja, prokleti mamurluk. Gledao sam u prazno mjesto na krevetu. Dobro je, otišla je. Kako je ono rekla da se zove? Kike... Kate... Klara? Nemam pojma. Na noćnom ormariću ostavila je papirić sa svojim brojem i malim srcem pored njega. Kako slatko. Zaista misli da ću je nazvati? Tko bi rekao da je žena od 25 tako naivna. Kao da nikada u životu nije upoznala mušku svinju.

Da, taj sam. Prijatelji me zovu Casanova. Svojim prijateljicama, sestrama i rodicama s osmijehom me predstavljaju kao 'galeba'. Time im suptilno daju do znanja ono što ispred mene, iz pristojnosti, ne mogu reći – da sam kreten i da im je bolje da se maknu od mene. Doista, ja sam tipična muška svinja: već dugo nisam bio u vezi, redovito prakticiram neobavezni seks, poslije nikada ne nazovem. Školski primjer kretena kakvog nijedna majka ne bi za poželjela za zeta. Ali, uvijek igram iskreno, mada sam sve više uvjeren da je to pogrešan pristup. Naime, žene vole kretene. I ne vjerujem nikome tko mi tvrdi suprotno. Moj je pristup jednostavan: priđem curi u klubu ili kafiću, ponudim joj piće i upozorim je da u meni ni slučajno ne traži svog princa iz bajke: "Ja sam ti nevolja. Pokušat ću te zavesti i odvući u krevet, i više ti se neću javiti. Takav sam. Emocionalni invalid, ne mogu se zaljubiti, ali možemo se zabaviti. Ako ne želiš, potpuno razumijem." I nijedna me nije odbila. Glupo, zar ne? Čovjek bi pomislio da će pobjeći glavom bez obzira, ali ne. Ostaju. A zašto? Jer se svaka od njih nada da će baš ona biti ta koja će promijeniti moju prokletu mušku svinjsku narav. Baš će ona biti ta koja će razbiti štit koji sam podigao oko sebe. Ona će probuditi uspavanog romantika u meni. Jer ja nisam nikada upoznao ženu kao što je ona.

Na kraju se dogodi da ja postupim točno onako kako sam joj na početku rekao, a ona ostane povrijeđena i zbog mene proklinje svakog muškarca koji hoda po Zemlji. Meni čak i nije žao, jebi ga, upozorio sam je. Ionako se nije zapravo zatreskala u mene već u iluziju koju je stvorila o meni i o nama.

Problem je sa ženama što se previše trude. Od odjeće, frizure i govora tijela do onoga što govore, kako govore, što misle. Sve mora biti primjereno i savršeno. Sve mora biti kao na televiziji ili kako su pročitale u Cosmopolitanu i sličnim usranim časopisima koji potpuno iskrivljuju sliku svijeta i muško-ženskih odnosa. Smeta im kad čuju da su sve žene iste, a uporno se trude ne iskakati od ostalih, utopiti se u masi neprirodnih lutaka koje se slijepo pokoravaju nekakvim nazovi trendovima. I sve imaju potrebu i želju poistovjetiti se sa nekom od četiri ženetine iz Sexa i grada. Umjesto da jednostavno budu svoje, ležerne i spontane.

Ne mogu reći da mi se sviđa kakva sam osoba, kakav sam muškarac. Godine me stižu, moji se prijatelji već žene, a ja nemam ni curu na vidiku. Rijetko idem sam u krevet, ali svako jutro budim se sam. Ja i moje misli. Sam se borim sa svakim novim danom, sam jedem ručak. Nemam koga zagrliti i kome se izjadati kad se vratim iznerviran sa posla. Doma me već ispituju kada mislim uploviti u bračnu luku: "Ima li šta na vidiku? Kad se misliš skrasiti?" Nikada im ne odgovaram. Nisam, naime, ni sebi još uspio dati odgovor na to pitanje.

Znam, zvučat će bahato, ali meni je dosadno. Mislim, igra mi je zanimljiva – kojoj ženi prići, pronaći pravi trenutak, šarmirati. Lov je uvijek izazov jer tu testiram sebe. Sve što slijedi nakon je nekako isto. Lijepo, ali ne i dovoljno da bi me potaklo da nekoj ženi posvetim više od jedne noći svoga vremena. Nešto je u meni trulo. Proklet sam. Takva mi je valjda sudbina - da nema nas loših momaka, cure ne bi znale prepoznati onog pravog kada se pojavi. Prava je istina je da se i sam uvijek potajno nadam da je svaka djevojka koju upoznam drugačija, da ću uspjeti u njoj otkriti onu misterioznu, sudbonosnu iskru koja će mi biti dovoljna da je nikada ne pustim. Možda ću i ja jednoj od njih biti onaj Pravi.

Dosadilo mi je biti muška svinja.

Komentiraj (20) / Isprintaj

<	siječanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ana Banana blog

Pepeljuga

Seks i grad

Cijena uspjeha

Ispovijest muške svinje

O autorici

Arhiva