Ana Banana blog

Cijena uspjeha

Jučer sam upoznala jednog uspješnog čovjeka. Tako su mi ga barem ljudi opisali, to je njegova najvažnija osobina – uspješan je. Vlasnik je građevinske tvrtke i jako je cijenjen u društvu. Posluje u Hrvatskoj i inozemstvu i ima novca na izvoz. Ma divan je! Žene ga žele, muškarci žele biti on. Moja ga prijateljica oduševljeno gleda: "Ana, nać ću muža ka šta je on!" Klimam glavom, a u sebi mislim kako mu sigurno nešto 'fali', izvana izgleda predobro da bi bilo istinito. Kako me ta misao kopkala, odlučila sam mu prići, službeno se upoznati s njim i provjeriti ima li istine u mojim sumnjama. I doista. Razgovor sa mnom i prijateljicom iskoristio je kao neku vrstu vlastite ispovijedi ili terapije. Tako smo u svega desetak minuta uspjele saznati detalje iz njegovog privatnog života – kako ga je žena ostavila i odvela mu sina jer ga nikada nema doma, kako je u depresiji zbog toga, kako je počeo piti nekakve tablete jer ne može spavati noću, kako je potrošio mladost jureći za uspjehom, kako je izgubio prave prijatelje radi onih lažnih koji su mu olakšavali put do uspjeha. "Prodao sam sebe za firmu."
Prijateljica je ostala šokirana: "On je tako jadan..."

Toliko je oko nas primjera koji nam se serviraju kao uzori kojima bismo trebali težiti. Izvana nam njihovi životi izgledaju filmski savršeno, a stvarnost je često mnogo drugačija. Nitko ne poriče poslovni uspjeh koji su ti ljudi ostvarili, ali koliko su žrtvovali za to? Jesu li preskupo platili svoj uspjeh?

Pročitala sam prije nekoliko mjeseci na jednom hrvatskom portalu članak o 'uspješnim ljudima' – njihov put do toga što danas jesu, način života, žrtve koje su podnijeli da bi stigli do željenog cilja. Sve su to redom bili vlasnici poznatih i vodećih svjetskih tvrtki ( sjećam se da su se, između ostalih spominjali Apple i L'Oreal). Članak navodi kako su svi redom proveli nebrojeno dana i noći radeći za napredak u poslu. Žrtvovali su svoje zdravlje i privatni život kako bi postali poznati na tržištu. Gazili su se godinama od posla zanemarujući sve ostalo. I to su ideali kojima bismo trebali težiti? Tekst je završio motivirajućom rečenicom kako svatko od nas može biti broj jedan ako si zacrta cilj i posveti mu život. Hvala, ne bih.

Još su mi tužniji primjeri vrhunskih sportaša. Oni se od ranog djetinjstva žrtvuju za vlastiti uspjeh. Oduzima im se najljepše i najbezbrižnije doba života kako bi sutra svijet čuo za njih. Pitam se koliko je u stvari želja za bavljenjem nekim sportom i težnja za uspjehom bila dječja želja, a koliko su, nažalost, roditelji utjecali na njih i preko djece živjeli vlastite snove. I bi li te sportske zvijezde, kada dođu na zalaz karijere, mijenjali sve novce i slavu koju imaju za još koju godinu svoga djetinjstva?

Sigurno je da sve u životu traži određenu žrtvu – ne možemo imati i ovce i novce (iako neki u reklamnoj kampanji tvrde suprotno), ponekad se žrtva čini prevelika.

Ali gdje povući granicu? Jesu li svi ti uspješni ljudi bili doista sretni i zadovoljni samima sobom zbog toga što su postigli? Pomisle li ikada da su žrtvovali previše? Možda patim od manjka ambicije, ali ne vjerujem da bih za poslovni uspjeh bila spremna na baš sve. Ne vidim se u budućnosti u ulozi kućanice, ali nisam ni spremna odreći se sebe i svoga života za poslovni uspjeh. Ne želim da posao upravlja mojim životom, da ga 'živi' umjesto mene. Mislim da čak i kada čovjek radi ono što voli, treba pronaći vrijeme za sebe. Onoga trenutka kad posao počne negativno utjecati na moj život i moju sreću, povlačim granicu. Možda nikada neću biti kao Steve Jobs, ali barem ću dobro spavati.

Kada pronađem ravnotežu između posla, obitelji, prijatelja i vremena za sebe, smatrat ću da sam istinski uspjela.