Probudila me žeđ i glavobolja, prokleti mamurluk. Gledao sam u prazno mjesto na krevetu. Dobro je, otišla je. Kako je ono rekla da se zove? Kike... Kate... Klara? Nemam pojma. Na noćnom ormariću ostavila je papirić sa svojim brojem i malim srcem pored njega. Kako slatko. Zaista misli da ću je nazvati? Tko bi rekao da je žena od 25 tako naivna. Kao da nikada u životu nije upoznala mušku svinju.
Da, taj sam. Prijatelji me zovu Casanova. Svojim prijateljicama, sestrama i rodicama s osmijehom me predstavljaju kao 'galeba'. Time im suptilno daju do znanja ono što ispred mene, iz pristojnosti, ne mogu reći – da sam kreten i da im je bolje da se maknu od mene. Doista, ja sam tipična muška svinja: već dugo nisam bio u vezi, redovito prakticiram neobavezni seks, poslije nikada ne nazovem. Školski primjer kretena kakvog nijedna majka ne bi za poželjela za zeta. Ali, uvijek igram iskreno, mada sam sve više uvjeren da je to pogrešan pristup. Naime, žene vole kretene. I ne vjerujem nikome tko mi tvrdi suprotno. Moj je pristup jednostavan: priđem curi u klubu ili kafiću, ponudim joj piće i upozorim je da u meni ni slučajno ne traži svog princa iz bajke: "Ja sam ti nevolja. Pokušat ću te zavesti i odvući u krevet, i više ti se neću javiti. Takav sam. Emocionalni invalid, ne mogu se zaljubiti, ali možemo se zabaviti. Ako ne želiš, potpuno razumijem." I nijedna me nije odbila. Glupo, zar ne? Čovjek bi pomislio da će pobjeći glavom bez obzira, ali ne. Ostaju. A zašto? Jer se svaka od njih nada da će baš ona biti ta koja će promijeniti moju prokletu mušku svinjsku narav. Baš će ona biti ta koja će razbiti štit koji sam podigao oko sebe. Ona će probuditi uspavanog romantika u meni. Jer ja nisam nikada upoznao ženu kao što je ona.
Na kraju se dogodi da ja postupim točno onako kako sam joj na početku rekao, a ona ostane povrijeđena i zbog mene proklinje svakog muškarca koji hoda po Zemlji. Meni čak i nije žao, jebi ga, upozorio sam je. Ionako se nije zapravo zatreskala u mene već u iluziju koju je stvorila o meni i o nama.
Problem je sa ženama što se previše trude. Od odjeće, frizure i govora tijela do onoga što govore, kako govore, što misle. Sve mora biti primjereno i savršeno. Sve mora biti kao na televiziji ili kako su pročitale u Cosmopolitanu i sličnim usranim časopisima koji potpuno iskrivljuju sliku svijeta i muško-ženskih odnosa. Smeta im kad čuju da su sve žene iste, a uporno se trude ne iskakati od ostalih, utopiti se u masi neprirodnih lutaka koje se slijepo pokoravaju nekakvim nazovi trendovima. I sve imaju potrebu i želju poistovjetiti se sa nekom od četiri ženetine iz Sexa i grada. Umjesto da jednostavno budu svoje, ležerne i spontane.
Ne mogu reći da mi se sviđa kakva sam osoba, kakav sam muškarac. Godine me stižu, moji se prijatelji već žene, a ja nemam ni curu na vidiku. Rijetko idem sam u krevet, ali svako jutro budim se sam. Ja i moje misli. Sam se borim sa svakim novim danom, sam jedem ručak. Nemam koga zagrliti i kome se izjadati kad se vratim iznerviran sa posla. Doma me već ispituju kada mislim uploviti u bračnu luku: "Ima li šta na vidiku? Kad se misliš skrasiti?" Nikada im ne odgovaram. Nisam, naime, ni sebi još uspio dati odgovor na to pitanje.
Znam, zvučat će bahato, ali meni je dosadno. Mislim, igra mi je zanimljiva – kojoj ženi prići, pronaći pravi trenutak, šarmirati. Lov je uvijek izazov jer tu testiram sebe. Sve što slijedi nakon je nekako isto. Lijepo, ali ne i dovoljno da bi me potaklo da nekoj ženi posvetim više od jedne noći svoga vremena. Nešto je u meni trulo. Proklet sam. Takva mi je valjda sudbina - da nema nas loših momaka, cure ne bi znale prepoznati onog pravog kada se pojavi. Prava je istina je da se i sam uvijek potajno nadam da je svaka djevojka koju upoznam drugačija, da ću uspjeti u njoj otkriti onu misterioznu, sudbonosnu iskru koja će mi biti dovoljna da je nikada ne pustim. Možda ću i ja jednoj od njih biti onaj Pravi.
Dosadilo mi je biti muška svinja.
Post je objavljen 03.01.2013. u 23:00 sati.